Pomazanje Davida

Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 16,1-13.

Nekoliko kilometara južno od Jeruzalema nalazi se Betlehem, “grad velikoga kralja” u kojem je rođen David, Jišajev sin, i to više od tisuću godina prije nego što je Isus kao dijete položen u jasle, a mudraci s Istoka Mu se poklonili. Stoljećima prije Spasiteljevog dolaska David je u djetinjstvu čuvao stada koja su pasla na brdima koja su okruživala Betlehem. Jednostavni dječak pastir pjevao je pjesme što ih je sâm skladao, a glazba njegove harfe divno je pratila melodiju njegovog mlađahnog glasa. Gospodin je izabrao Davida i pripremao ga u njegovom usamljenom životu sa stadom za djelo koje je mu je namjeravao povjeriti u kasnijim godinama.

Dok je David tako živio u osamljenosti svojeg poniznog pastirskog života, Gospodin Bog je govorio o njemu proroku Samuelu. “Jahve reče Samuelu: ‘Dokle ćeš tugovati zbog Šaula, kad sam ga ja odbacio da ne kraljuje više nad Izraelom? Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju, jer sam između njiegovih sinova izabrao sebi kralja. … Uzmi sa sobom junicu pa reci: Došao sam da žrtvujem Jahvi! I pozovi Jišaja na žrtvu, a ja ću te sâm poučiti što ćeš činiti: pomazat ćeš onoga koga ti kažem.’ Samuel učini kako mu je zapovjedio Jahve. Kad je došao u Betlehem, gradske mu starješine dršćući dođu u susret i zapitaju: ‘Znači li tvoj dolazak dobro?’ Samuel odgovori: ‘Da, dobro! Došao sam da žrtvujem Jahvi. Očistite se i dođite sa mnom na žrtvu!’ Potom očisti Jišaja i njegove sinove i pozva ih na žrtvu.” Starješine su prihvatile poziv na žrtvu, a Samuel je također pozvao Jišaja i njegove sinove. Izgrađen je žrtvenik i pripremljena žrtva. Cijeli je Jišajev dom bio prisutan, osim Davida, najmlađeg sina, koji je ostao čuvati stado jer nije bilo sigurno ostaviti stada nezaštićena.

Kad je žrtvovanje završeno, a prije sudjelovanja u žrtvenom obroku, Samuel je počeo svoju proročku provjeru Jišajevih sinova plemenita izgleda. Eliab je bio najstariji, i od svih je najviše sličio Šaulu po stasu i ljepoti. Njegov naočit izgled i prekrasno izgrađen stas privlačili su pozornost proroka. Dok je Samuel promatrao njegovo kraljevsko držanje, pomislio je: “Jamačno, evo pred Jahvom stoji njegov pomazanik”, i on je čekao na božansku naredbu da ga pomaže. Ali Jahve nije gledao na vanjski izgled. Eliab se nije bojao Boga. Da je bio pozvan na prijestolje, on bi bio ponosit, zahtjevan vladar. Gospodnja riječ Samuelu je glasila: “Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.” Vanjska ljepota ne može dušu preporučiti Bogu. Čovjekovu istinsku ljepotu izražavaju mudrost i savršenstvo otkriveni u karakteru i ponašanju, a unutarnja vrijednost, savršenstvo srca, jest ono što odlučuje o našoj prihvatljivosti pred Gospodinom nad vojskama. Kako duboko trebamo biti svjesni ove istine kad sudimo o sebi i drugima! Mi iz Samuelove pogreške možemo naučiti kako je uzaludna procjena koja se temelji na ljepoti lica ili plemenitosti stasa. Možemo vidjeti kako je čovjekova mudrost nesposobna da razumije tajne srca ili shvati Božje savjete bez posebnog prosvjetljenja s Neba. Božje misli i putovi za njegova stvorenja su iznad naših ograničenih umova, ali mi možemo biti uvjereni da će Njegova djeca biti postavljena na položaj za koji su osposobljena i bit će im omogućeno da ostvare djelo koje je predano u njihove ruke, ako žele svoju volju pokoriti Bogu, tako da čovjekova pokvarenost ne ometa Njegove blagotvorne planove.

Samuel je promotrio Eliaba i šestero braće koji su bili nazočni na bogoslužju i dolazili jedan za drugim da ih prorok pogleda, ali Gospodin nije dao znak da je izabrao bilo kojega od njih. Samuel je s bolnom napetošću pogledao posljednjeg mladića. Prorok je bio zbunjen i smeten. Zapitao je Jišaja: “Jesu li to svi tvoji sinovi?” Otac je odgovorio: “Ostao je još najmlađi, on je na paši, za stadom.” Samuel je naredio da se i njega dovede riječima: “Pošalji po njega, jer nećemo sjedati za stol dok on ne dođe.”

Usamljeni pastir je bio zapanjen neočekivanim pozivom vjesnika koji ga je obavijestio da je prorok došao u Betlehem te da je poslao po njega. Iznenađen je ispitivao zašto ga je prorok i izraelski sudac želio vidjeti, ali je bez oklijevanja poslušao poziv. “Bio je to rumen momak, lijepih očiju i krasna stasa.” Dok je Samuel sa zadovoljstvom promatrao stasitog, muževnog, umjerenog dječaka pastira, Gospodnji glas je progovorio proroku riječima: “Ustani, pomaži ga: taj je!” David se pokazao hrabrim i vjernim u poniznoj dužnosti pastira, a sada ga je Bog izabrao da bude vođa Njegovog naroda. “Samuel uze rog s uljem, i pomaza ga usred njegove braće. Duh Jahvin obuze Davida od onoga dana.” Prorok je obavio zadani posao, i s olakšanjem se u srcu vratio u Ramu.

Samuel nije obznanio svoju zadaću čak ni Jišajevoj obitelji i svečanost Davidovog pomazanja obavljena je u tajnosti. Za mladića je to bio nagovještaj visokog položaja koji ga je očekivao, a pored svih raznovrsnih iskustava i opasnosti u godinama koje slijede, ova ga je spoznaja mogla nadahnuti da ostane vjeran Božjem cilju koji se trebao ostvariti u njegovom životu.

David se nije ponio zbog velike časti koja mu je ukazana. Usprkos uzvišenom položaju koji je trebao zauzimati, on je tiho nastavio sa svojim poslom, zadovoljno čekajući razvitak Gospodnjeg plana u vrijeme i na način koji On odredi. Ponizan i umjeren kao i prije svojeg pomazanja, dječak pastir se vratio u brda da kao i uvijek nježno pazi i čuva svoje stado. Međutim, on je s novim nadahnućem skladao svoje melodije i svirao svoju harfu. Pred njim se prostirao krajolik bogate i raznolike ljepote. Vinogradi s grozdovima odsjajivali su na suncu. Šumska drveta sa svojim zelenilom ljuljala su se na vjetru. Promatrao je sunce koje je svjetlošću preplavilo nebo, izlazeći kao mlada iz ložnice i radujući se kao junak koji trči utrku. Ponosni gorski vrhunci sezali su do neba, u daljini su se uzdizale ogoljele litice planinskog lanca Moaba, a iznad svega se prostiralo nježno plavetnilo nebeskog svoda. A iznad toga bio je Bog. On Ga nije mogao vidjeti, ali Njegova djela su bila puna Njegove slave. Svjetlost dana, pozlaćene šume i planine, doline i potoci, uzdizali su um da gledaju Oca svjetlosti, Stvoritelja svakog dobrog i savršenog dara. Svakodnevna otkrivenja Stvoriteljevog karaktera i veličanstva ispunjavala su srce mladog pjesnika divljenjem i radošću. Razmišljajući o Bogu i Njegovim djelima, sposobnosti Davidovog uma i srca su se razvijale i jačale za djelo u kasnijem životu. Svakodnevno je dolazio u sve bliskiji odnos s Bogom. Njegov je um neprekidno ponirao do novih dubina za svježim temama koje će nadahnuti njegove pjesme i probuditi glazbu harfe. Bogate melodije njegovog glasa razlijegale su se zrakom, odzvanjale gorama kao da odgovaraju na radosno pjevanje anđela na nebu.

Tko može izmjeriti posljedice godina rada i lutanja među usamljenim brdima? Zajednica s prirodom i Bogom, briga za stado, opasnosti izbavljenja, žalosti i radosti, njegova skromna sudbina, nisu samo trebali oblikovati Davidov karakter i utjecati na njegov budući život, već su psalmi dragog izraelskog pjesnika trebali u budućnosti zapaliti ljubav i vjeru u srcima Božjeg naroda, približavajući ih Njegovom srcu koje ih uvijek ljubi i kroz koga sva stvorenja žive.

David se, u ljepoti i snazi mladosti, pripremao da zauzme visok položaj među najplemenitijima na Zemlji. Njegovi talenti, dragocjeni Božji darovi, iskorišteni su da uzvise slavu božanskog Darivatelja. Njegove prilike za razmišljanje i meditaciju služile su da ga obogate mudrošću i pobožnošću koje su ga učinile miljenikom Boga i anđela. Dok je razmišljao o savršenstvu svog Stvoritelja, njegovoj se duši otkrila jasnija predodžba o Bogu. Razjašnjene su nejasne teme, poteškoće su olakšane, usklađene nedoumice, a svaka zraka nove svjetlosti izazivala je izljeve oduševljenja, dražesne himne predaje na slavu Boga i Otkupitelja. Ljubav koja ga je pokretala, brige koje su ga mučile i pobjede koje su ga pratile bile su teme njegovih misli, i dok je promatrao Božju ljubav u svim događajima svojega života, njegovo je srce kucalo sve revnijim divljenjem i zahvalnošću, njegov je glas odzvanjao bogatijom melodijom, njegova harfa je odzvanjala još većom radošću. Dječak pastir je sve više jačao, sve više spoznavao, jer je Duh Božji bio na njemu.

David i Golijat

Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 16,14-23 i 17.

Kad je kralj Šaul shvatio da ga je Bog odbacio i kad je osjetio silu riječi ukora kojima mu se prorok obratio, on je bio ispunjen gorkom buntovnošću i očajem. Ponositu kraljevu glavu nije priklonilo istinsko pokajanje. On nije jasno shvaćao uvredljivu narav svojega grijeha i nije se trudio da promijeni svoj život, već se prepustio mračnim mislima o Božjoj nepravdi koja ga je lišila izraelskog prijestolja i njegovom potomstvu oduzela nasljedstvo. Uvijek je bio zaokupljen očekivanjem propasti koja je sustigla njegov dom. Smatrao je da je junaštvo što ga je pokazao u sukobu s neprijateljima trebalo nadoknaditi njegov grijeh neposlušnosti. On nije s krotkošću prihvatio Božju kaznu, već je njegov ponositi duh postao očajan, dok nije došao do ruba ludila. Njegovi su mu savjetnici predložili da traži uslugu vještog glazbenika u nadi da će ublažavajući tonovi glazbala umiriti njegov nemirni duh. David je Božjom providnošću kao vješt glazbenik na harfi doveden pred kralja. Njegove uzvišene i nebeski nadahnute melodije imale su željeni učinak. Nestala je mučna melankolija koja se kao mračan oblak spustila na Šaulov um.

Kad njegova služba na Šaulovom dvoru više nije bila potrebna, David se vraćao svojim stadima u brda i dalje očuvao jednostavnost duha i ponašanja. Pozivali su ga da služi pred kraljem kad je to bilo nužno, da umiri um uznemirenog vladara dok ga zli duh ne napusti. Premda je Šaul izrazio zadovoljstvo s Davidom i njegovom glazbom, mladi pastir je odlazio iz kraljeva doma u polja i brda svojih stada s osjećajem olakšanja i razdraganosti.

David je rastao u milosti kod Boga i ljudi. Bio je poučen Gospodnjim putovima i on je sada predao svoje srce za potpunije vršenje Božje volje nego prije. Imao je novih tema za razmišljanje. Bio je na kraljevskom dvoru i vidio kraljevske odgovornosti. Otkrio je neke kušnje koje su pritiskivale Šaulovu dušu i prodro je u mnoge tajne karaktera i ponašanje prvog izraelskog kralja. Vidio je slavu kralja zasjenjenu tamnim oblakom jada i znao je da Šaulov dom u životu pojedinaca nije bio sretan. Sve je to unosilo nemirne misli u onoga koji je bio pomazan da kraljuje nad Izraelom. Ali dok je bio zaokupljen dubokim razmišljanjem, opterećen brigama, on se okretao svojoj harfi i iz nje izvlačio melodije koje su njegov um uzdizale do Autora svakog dobra, a tamni oblaci koji su naoko zasjenjivali obzorje budućnosti bili su raspršeni.

Bog je Davidu iznosio pouku o povjerenju. Kao što je Mojsije bio obučen za svoj posao, tako je Gospodin osposobljavao Jišajeva sina da postane vođa Njegovog izabranog naroda. U svojoj brizi za stada on je stekao pojam o brizi koju Veliki pastir ima za svoja stada.

Usamljeni brežuljci i divlje klisure, gdje je David lutao sa svojim stadima, bili su skrovišta grabežljivih zvijeri. Često je iz guštara oko Jordana izlazio lav ili medvjed iz svoje jazbine u brdima, i razjareni od gladi napadali bi stado. U skladu s običajima onog vremena David je bio naoružan samo praćkom i pastirskim štapom, a on je ipak rano pružio dokaz o svojoj snazi i hrabrosti štiteći dobro koje mu je bilo povjereno. Kasnije je opisujući ove susrete rekao: “Tvoj je sluga čuvao ovce svome ocu, pa kad bi došao lav ili medvjed te uhvatio ovcu iz stada, ja bih potrčao za njim, udario ga i istrgao mu ovcu iz ralja. A ako bi se on digao na me, uhvatio bih ga za grivu i udarao ga dok ga ne bih ubio.” (1. Samuelova 17,34.35) Njegovo iskustvo u ovakvim prilikama pokazalo je Davidovo srce i razvilo u njemu hrabrost, odvažnost i vjeru.

I prije nego što je pozvan na Šaulov dvor, David se istaknuo svojim djelima i junaštvom. Službenik koji je skrenuo kraljevu pozornost na njega rekao je: “Hrabar je čovjek i čovjek ratnik, vješt je govornik, krasna je stasa, i Jahve je s njim.”

Kad je Izrael objavio rat protiv Filistejaca, tri Jišajeva sina su se pridružila vojsci pod zapovjedništvom Šaula, ali David je ostao kod kuće. Međutim, nakon nekog vremena on je otišao da ih posjeti u Šaulovu taboru. Prema očevoj zapovijedi on je trebao prenijeti poruku i dar svojoj starijoj braći i saznati jesu li zdravi i na sigurnom. Ali Jišaj nije znao da je mladom pastiru bila povjerena veća zadaća. Izraelska se vojska nalazila u opasnosti i anđeo je naredio Davidu da spasi svoj narod.

Dok se David približavao vojsci, čuo je zvuk meteža kao da bitka treba početi svakog trenutka, “… kad je vojska izlazila u bojni red i dizala bojni poklik”. Izraelci i Filistejci su se svrstavali u bojni red, vojska protiv vojske. David je potrčao prema vojsci, prišao i pozdravio braću. Dok je razgovarao s njima, izašao je Golijat, filistejski ratni junak, i uvredljivim riječima prkosio Izraelu, izazivajući ih da nađu čovjeka iz svojih redova koji bi se s njim suočio u pojedinačnoj borbi. Ponovio je svoj izazov, a kad je David vidio da je Izrael ispunjen strahom i saznao da je Filistejac dan za danom ponavljao svoj prkos, ne nalazeći junaka koji bi ušutkao hvalisavca, duh se u njemu uznemirio. U njemu se raspalila revnost da očuva čast živog Boga i ugled Njegovog naroda.

Izraelska je vojska bila depresivna. Njihova je hrabrost nestala. Govorili su jedan drugom: “Jeste li vidjeli onoga čovjeka što je izašao?” David je od sramote i srdžbe uzviknuo: “I tko je taj neobrezani Filistejac, da izaziva bojne redove živoga Boga?”

Davidov najstariji brat, Eliab, čuvši ove riječi, dobro je poznavao osjećaje koji su obuzimali dušu mladog čovjeka. David je čak i kao pastir pokazao smjelost, hrabrost i snagu koji su se rijetko viđali, a tajnovit Samuelov posjet kući njihovog oca i njegov tihi odlazak, u umovima braće probudili su sumnju u stvarni cilj njegovog posjeta. U njima se probudila zavist kad su vidjeli da je David uzvišen iznad njih i nisu prema njemu pokazivali poštovanje i ljubav zbog poštenja i bratske nježnosti. Gledali su ga kao pukog malenog momčića, čobanina, a Eliab je smatrao da je pitanje koje je izgovorio ukor njegovom vlastitom kukavištvu jer nije pokušao ušutkati filistejskog diva. Stariji je brat ljutito uzviknuo: “A što si ti došao ovamo? Kome si ostavio ono malo ovaca u pustinji? Znam ja tvoju drskost i zlobu tvoga srca: došao si da vidiš bitku!” David je odgovorio odlučno ali i s poštovanjem: “A što sam učinio? Zar se ne smije ni riječ reći?”

Davidove riječi su ponovljene kralju koji je pozvao mladića pred sebe. Šaul je sa zaprepaštenjem slušao riječi pastira kad je rekao: “Neka nikome ne klone srce zbog onoga čovjeka! Tvoj će sluga izaći i borit će se s tim Filistejcem.” Šaul je nastojao odvratiti Davida od njegove namjere, ali mladića se nije moglo odvratiti. Odgovorio je na jednostavan i skroman način, iznoseći svoja iskustva dok je čuvao očeva stada. On je rekao: “Jahve koji me izbavio iz lavlje pandže i medvjeđe šape, izbavit će me iz ruku toga Filistejca.” I Šaul je rekao Davidu: “Idi i Jahve neka bude s tobom!”

Izraelska je vojska tijekom četrdeset dana drhtala pred ponositim izazovima ovog filistejskog diva. Njihova su srca zamrla dok su promatrali njegovo golemo tijelo, visoko šest lakata i jedan pedalj. Na glavi je imao kacigu od mjedi, bio je obučen u ljuskav oklop težak pet tisuća mjedenih šekela, a na nogama je imao mjedene nogavice. Oklop je bio načinjen od mjedenih ljusaka koje su se međusobno preklapale, poput ribljih ljusaka, i bile su tako dobro povezane da sulica ili strijela nisu mogle probiti oklop. Div je i na leđima nosio golemu sulicu od mjedi. “Kopljača njegovog koplja bila je kao tkalačko vratilo, a šiljak koplja težak šest stotina željeznih šekela. Pred njim je stupao štitonoša.”

Golijat je ujutro i uvečer prilazio izraelskom taboru vičući: “‘Što ste izašli da se svrstate za bitku? Nisam li ja Filistejac, a vi Šaulove sluge? Izaberite između sebe jednoga čovjeka pa neka siđe k meni! Ako pobijedi u borbi sa mnom i pogubi me, mi ćemo biti vaše sluge. Ako li ja pobijedim njega i pogubim ga, onda ćete vi biti naše sluge i nama ćete robovati.’ Još je Filistejac rekao: ‘Ja sam danas izazvao Izraelove bojne redove. Dajte mi čovjeka da se ogledamo u dvoboju!’”

Premda je Šaul dao Davidu dopuštenje da prihvati Golijatov izazov, kralj je imao malo nade da će David biti uspješan u svom hrabrom pothvatu. Izdana je zapovijed da se mladića odjene u kraljev osobni oklop. Na glavu mu je stavljena teška mjedena kaciga, na tijelo oklop, i pripasan mu je vladarov mač. Tako opremljen on je pošao na svoj zadatak, ali se ubrzo počeo vraćati. Prva misao u umovima zabrinutih promatrača bila je da je David odlučio ne riskirati svoj život u suočavanju s neprijateljem u tako neravnopravnom sukobu. Ali to je bilo daleko od pomisli ovog mladića. Kad se vratio Šaulu, sljedećim je riječima tražio dopuštenje da odloži teški oklop: “Ne mogu hodati u tome, jer nisam navikao.” Odložio je kraljev oklop i umjesto toga uzeo u svoju ruku samo štap i jednostavnu praćku sa svojom pastirskom torbom. Izabrao je pet glatkih kamenova iz potoka, stavio ih u svoju torbu, i s praćkom u ruci približio se Filistejcu. Div je hrabro hodio naprijed, očekujući da će susresti najmoćnijeg izraelskog ratnika. Njegov je štitonoša išao pred njim. Izgledao je kao da mu se nitko ne može suprotstaviti. Kad se približio, ugledao je samo momčića, koga su zvali dječakom zbog njegova izgleda. David se rumenio od zdravlja, a njegovo dobro građeno tijelo, nezaštićeno oklopom, bilo je izloženo neprijatelju. Ipak između njegovog mladenačkog izgleda i golemih Filistejčevih udova postojala je upadljiva razlika.

Golijat je bio ispunjen zaprepaštenjem i ljutnjom. “Zar sam ja pseto”, povikao je, “te ideš na me sa štapovima?” Onda je obasuo Davida najstrašnijim prokletstvom svih bogova što ih je znao. Podrugljivo je dovikivao: “Dođi k meni, da dam tvoje meso pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim!”

David nije zamro pred filistejskim junakom. Iskoračujući naprijed on je rekao neprijatelju: “Ti ideš na me s mačem, s kopljem i sa sulicom, a ja idem na te u ime Jahve Sebaota, Boga Izraelovih četa koje si ti izazvao. Danas će te Jahve predati u moju ruku, ja ću te ubiti, skinut ću tvoju glavu i još ću danas tvoje mrtvo tijelo i mrtva tjelesa filistejske vojske dati pticama nebeskim i zvijerima zemaljskim. Sva će zemlja znati da ima Bog u Izraelu. I sav će ovaj zbor znati da Jahve ne daje pobjedu mačem ni kopljem, jer je Jahve gospodar bitke, i on vas predaje u naše ruke.”

U glasu se osjećao prizvuk neustrašivosti, a izgled pobjede i radosti bio je na njegovom lijepom licu. Ovaj govor iznesen jasnim, melodičnim glasom, odzvanjao je zrakom i tisuće koje su bile svrstane za rat jasno su ga čule. Golijatov gnjev se do krajnosti raspalio. On je u bijesu spustio kacigu koja je štitila njegovo čelo i potrčao da se osveti svojem protivniku. Jišajev sin se pripremao za svojega neprijatelja. “Kad se Filistejac približio i pošao prema Davidu, izađe David iz bojnih redova i krenu pred Filistejca. David segnu rukom u torbu, izvadi iz nje kamen i hitnu ga iz praćke. I pogodi Filistejca u čelo; kamen mu se zabi u čelo, i on pade ničice na zemlju.”

Zaprepaštenje se proširilo redovima obje vojske. Oni su bili uvjereni da će David biti ubijen, ali kad je kamen letio zrakom, ravno u cilj, oni su vidjeli kako je moćni ratnik zadrhtao i ispružio ruke kao da ga je pogodila iznenadna sljepoća. Div se zanjihao, posrnuo i kao posječeni hrast pao na zemlju. David nije čekao ni trenutak. Pritrčao je tijelu Filistejca koji je ležao i s obje ruke izvukao Golijatov teški mač. Trenutak ranije, div se hvalisao da će njime odsjeći mladićevu glavu s ramena i predati njegovo tijelo pticama nebeskim. Sada ga je on digao u zrak i glava hvalisavca se otkotrljala od trupla, a povik radosti je odjeknuo izraelskim taborom.

Filistejce je obuzeo užas, a smetenost koja je uslijedila dovela je do naglog povlačenja. Uzvici pobjedničkih Izraelaca odjekivali su vrhovima planina dok su trčali za neprijateljima u bijegu, i “potjeraše Filistejce do opkopa oko Gata i do gradskih vrata Ekrona; filistejski mrtvaci pokriše put od Šaarajima sve do Gata i do Ekrona. Nato se Izraelci vratiše iz te žestoke potjere za Filistejcima i opljačkaše njihov tabor. A David uze Filistejčevu glavu i odnese je u Jeruzalem, a oružje njegovo položi u svoj šator.”