David u Siklagu

Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 29 i 30 i 2. Samuelovoj 1.

David i njegovi ljudi nisu trebali sudjelovati u bitci između Šaula i Filistejaca, premda su marširali s Filistejcima do bojišnice. Dok su se dvije vojske pripremale za bitku, Jišajev se sin našao u velikoj nedoumici. Od njega se očekivalo da se bori za Filistejce. Ako u bitci napusti položaj koji mu je dodijeljen i bojno polje, pripisat će mu se ne samo kukavištvo, već i nezahvalnost i izdajstvo Akiša koji ga je štitio i povjeravao mu se. Takav čin bi osramotio njegovo ime i izložio ga bijesu neprijatelja kojega se trebao više bojati nego Šaula. Ipak, on ni za trenutak nije mogao prihvatiti da se bori protiv Izraela. Ako to učini, on bi postao izdajica svoje zemlje, neprijatelj Boga i svojeg naroda. To bi mu zauvijek prepriječilo put k izraelskom prijestolju, a ako Šaul pogine u bitci, za to bi bio optužen David.

David se osjećao da je promašio put. Za njega bi bilo daleko bolje da je utočište našao u Božjim moćnim planinskim utvrdama nego među zakletim neprijateljima Jahve i Njegovog naroda. Ali Gospodin u svojoj velikoj milosti nije kaznio ovu pogrešku svojeg sluge prepuštajući ga samom sebi u brizi i nedoumici, jer premda je David gubio dodir s božanskom silom, namjera je njegovog srca još uvijek bila da ostane vjeran Bogu. Dok su Sotona i njegova vojska pomagali Božjim i izraelskim neprijateljima da stvore plan protiv kralja koji je odbacio Boga, Božji su anđeli radili na oslobađanju Davida od opasnosti u koju je dospio. Nebeski vjesnici su utjecali na filistejske knezove da prosvjeduju protiv nazočnosti Davida i njegove vojske u predstojećem sukobu.

“Što hoće ti Hebreji ovdje?” povikali su filistejske starješine tiskajući se oko Akiša. Ovaj je potonji, koji nije bio voljan rastati se s tako važnim saveznikom, odgovorio: “Pa ovo je David, sluga izraelskog kralja Šaula! Već je godinu-dvije kod mene, ali nisam našao na njemu ništa sumnjivo od onoga dana kad je prebjegao k meni pa do današnjega dana.”

Ali knezovi su ljutito ustrajali u svojim zahtjevima: “Pošalji toga čovjeka natrag, neka se vrati na mjesto koje si mu označio. Neka ne ide s nama u boj, da se ne okrene protiv nas u boju! Čime bi se on opet umilio svome gospodaru ako ne glavama ovih naših ljudi? To je onaj isti David o kome se pjevalo igrajući: ‘Pobi Šaul svoje tisuće, David na desetke tisuća!’” Ubojstvo njihovog slavnog junaka i Izraelova pobjeda još su bili svježi u sjećanju filistejskih vojskovođa. Oni nisu vjerovali da bi se David borio protiv svojeg vlastitog naroda, a ako u jeku bitke stane na njihovu stranu, on bi mogao nanijeti veće gubitke Filistejcima nego cijela Šaulova vojska.

Tako je Akiš bio prisiljen popustiti, i pozvavši Davida rekao mu je: “Živoga mi Jahve, ti si pošten, i meni bi drago bilo da me pratiš u pokretima moje vojske, jer nisam našao nikakva zla na tebi od onoga dana kad si došao k meni pa do današnjega dana. Ali nisi drag u očima knezova. Zato se sada vrati i otiđi s mirom kući, da ne ozlovoljiš filistejske knezove!”

David je, u strahu da ne oda svoje stvarne osjećaje, odgovorio: “Ta što sam učinio i što si zamjerio svojem sluzi od onoga dana kad sam stupio u tvoju službu pa do današnjega dana, da ne mogu ići da se bijem s neprijateljima svoga gospodara kralja?”

Akišev odgovor mora da je u Davidovom srcu izazvao stid i grižnju savjesti kad je mislio kako su nedostojne bile prijevare Jahvinog sluge kojima je pribjegao. “Ti znaš da si mi drag kao Božji anđeo,” rekao je kralj, “ali su filistejski knezovi rekli: ‘Neka ne ide s nama u boj!’ Zato ustanite rano ujutro, ti i sluge tvoga gospodara koji su došli s tobom, i otiđite na mjesto koje sam vam označio.” Tako je zamka u koju je David dospio bila otvorena i on je bio oslobođen.

Nakon tri dana putovanja David i njegova skupina od šest stotina ljudi stigla je do Siklaga, njihovog filistejskog doma. Ali oni su se suočili s prizorom pustošenja. Amalečani, koristeći se Davidovom odsutnošću, osvetili su se za njegove upade u njihov teritorij. Iznenadili su grad dok je bio ostavljen bez straže, a kad su ga opustošili i spalili, otišli su odvodeći sa sobom sve žene i djecu kao zatočenike s mnogo plijena.

Nijemi od užasa i zaprepaštenja David i njegovi ljudi su kratko vrijeme promatrali crne i zadimljene ruševine. Onda kad ih je preplavio osjećaj strašnog opustošenja, ovi iskusni ratnici “podigoše glas i plakahu dok im nije ponestalo snage za plač”.

David je ovdje ponovno bio kažnjen zbog nedostatka vjere koji ga je naveo da ide k Filistejcima. Imao je priliku vidjeti koliko sigurnosti može naći među neprijateljima Boga i Njegovog naroda. Davidovi sljedbenici su se okrenuli protiv njega kao izvora svojih nevolja. On je svojim napadima izazvao osvetu Amalečana, a ipak previše siguran usred svojih neprijatelja, grad je ostavio bez stražara. Bijesni od gnjeva i srdžbe njegovi su vojnici sada bili spremni za očajničke korake te su prijetili da će kamenovati svojeg vođu.

David je naoko bio lišen svake ljudske potpore. Sve što je bilo drago njegovom srcu na zemlji bilo mu je oduzeto. Šaul ga je istjerao iz njegove zemlje, Filistejci su ga istjerali iz svojeg tabora, Amalečani su opljačkali grad, njegove žene i djeca su postali zatočenici, a njegovi vlastiti prijatelji udružili su se protiv njega i prijetili mu smrću. U ovim trenucima najtežeg jada David je, umjesto da dopusti da njegov um počiva na ovim mučnim okolnostima, ozbiljno usmjerio pogled na Boga tražeći pomoć. On se “ohrabri u Jahvi”. Sjetio se svojeg prošlog života prepunog iskustava. Je li ga Bog ikada odbacio? Njegova je duša oživjela kad se prisjetio mnogih dokaza Božje milosti. Davidovi sljedbenici su svojim nezadovoljstvom i nestrpljenjem nevolju učinili dvostruko težom, ali Božji čovjek, imajući još veći uzrok za žaljenje, bio je odvažan. “… Kad me strah spopadne, u te ću se uzdati” (Psalam 56,4), bile su riječi njegovog srca. Premda on sâm nije mogao vidjeti izlaz iz ove teškoće, Bog jest i On će ga naučiti što treba učiniti.

Poslavši po svećenika Ebjatara, Ahimelekova sina, “David upita Jahvu za savjet govoreći: ‘Hoću li u potjeru za onim razbojnicima i hoću li ih stići?’” Odgovor je glasio: “Idi u potjeru, jer ćeš ih zacijelo stići i zarobljenike ćeš izbaviti.” (1. Samuelova 30,8)

Nakon ovih riječi bura boli i strasti je prestala. David i njegovi vojnici su odmah pošli u potjeru za neprijateljima u bijegu. Njihov je marš bio tako brz da je kod potoka Besora, koji u blizini Gaze utječe u Sredozemno more, iscrpljenost prisilila dvije stotine ljudi da zaostanu. Međutim, David je s ostalih četiri stotine nastavio ne obeshrabrujući se.

Tako napredujući, oni su naišli na egipatskog roba koji je očito umirao od iscrpljenosti i gladi. Povratio se nakon što je uzeo hrane i vode i oni su saznali da ga je njegov surovi gospodar, Amalečanin koji je pripadao napadačima, ostavio da umre. Ispričao im je priču o napadu i pljački, a onda se, iznudivši obećanje da ga neće ubiti ili predati njegovom gospodaru, suglasio da vodi Davidovu skupinu do tabora njihovih neprijatelja.

Kad su pristigli do tabora, pred njihovim se pogledom ukazao prizor orgije. Pobjednička vojska je slavila svoju pobjedu. “Oni se bijahu razasuli po svem onom kraju, jedući, pijući i slaveći slavlje zbog svega velikoga plijena što su ga oteli iz zemlje filistejske i iz zemlje Judine.” Odmah je zapovjeđen napad i vojnici su odlučno napali svoje žrtve. Amalečani su bili iznenađeni i zbunjeni. Bitka se nastavila cijelu noć i sljedeći dan dok nisu pobili gotovo cijelu vojsku. Samo je skupina od četiri stotine ljudi zajahala na deve i uspjela pobjeći. Gospodnja se riječ ispunila: “Tako je David izbavio sve što su bili oteli Amalečani; i obje svoje žene izbavi David. I ništa im nije nestalo, od najmanjih stvari do najvećih, od plijena sve do sinova i kćeri, sve što im bijaše oteto: sve je vratio David.”

Kad je David napao amalečki teritorij, on je bio pobio sve stanovnike koji su pali u njegove ruke. Međutim, da ih Božja sila nije obuzdavala, Amalečani bi se osvetili ubijanjem ljudi u Siklagu. Oni su odlučili poštedjeti zatočenike, želeći uvećati čast pobjede tako što će kući dovesti velik broj zatočenika, a kasnije su ih namjeravali prodati kao robove. Oni su tako nesvjesno ispunili Božju namjeru, ne nanoseći zla zatočenicima, da bi mogli biti vraćeni očevima i muževima.

Sve božanske sile su pod nadzorom Beskonačnog. On kaže najmoćnijem, najsurovijem tlačitelju: “Dotle, ne dalje, rekao sam njemu.” (Job 38,11) Božja moć neprekidno djeluje da se suprotstavi oruđima zla. On uvijek djeluje među ljudima, ne na njihovu propast, već za njihovo popravljanje i očuvanje.

Pobjednici su s velikom radošću počeli marširati kući. Kad su stigli do svojih drugova koji su zaostali, četiri stotine sebičnih i neobuzdanih tražili su da oni koji nisu sudjelovali u bitci ne dijele plijen, te da im je dovoljno to što su svi vratili svoje žene i djecu. Međutim, David nije dopustio takvo ponašanje. “Ne činite tako, braćo moja,” rekao je, “ poslije onoga što nam je dao Jahve. … Jer kakav je dio onome koji ide u boj, takav je dio onome koji ostaje kod tovara. Jednak dio neka imaju svi.” Tako je riješen ovaj problem, a kasnije je postalo pravilo u Izraelu da svi oni koji sudjeluju u vojnim pohodima trebaju jednako dijeliti plijen s onima koji su se zapravo borili.

Osim što su povratili sav plijen koji je bio uzet iz Siklaga, David i njegova skupina oduzeli su velika stada koja su pripadala Amalečanima. Ovo je nazvano “Davidov plijen” i nakon povratka u Siklag on je od ovog plijena poslao darove starješinama Judina plemena. U ovoj podjeli on se sjetio svih onih koji su prijateljevali s njim i njegovim sljedbenicima u planinskim utvrdama, kad je bio prisiljen bježati od mjesta do mjesta za svoj život. Njihova ljubaznost i suosjećajnost, tako dragocjena progonjenom bjeguncu, sada su sa zahvalnošću bile priznate.

Prošlo je tri dana otkad su se David i njegovi ratnici vratili u Siklag. Dok su radili na obnovi srušenih domova, oni su sa zabrinutim srcem čekali vijest o bitci za koju su znali da se odigrala između Izraela i Filistejaca. Iznenada je glasnik ušao u grad, “razdrtih haljina i prahom posute glave”. Odmah je doveden pred Davida, pred kim se s poštovanjem poklonio, priznajući ga kao moćnog kneza čija je naklonost tražena. David se željno raspitivao o tijeku bitke. Bjegunac je izvijestio o Šaulovom porazu i smrti, kao i o smrti Jonatana. Ali on je otišao dalje od pukog činjeničnog izvješćivanja. Očito smatrajući da je David gajio neprijateljstvo prema svojem nemilostivom progonitelju, stranac se nadao da će sebi osigurati čast kao onaj koji je ubio kralja. Čovjek je hvališući se nastavio opisivati kako je tijekom bitke našao ranjenog izraelskog kralja, koga su opkoljavali njegovi neprijatelji i da ga je na njegov vlastiti zahtjev pogubio. Davidu je donio krunu s njegove glave i narukvicu s njegove ruke. On je sa sigurnošću očekivao da će ove vijesti biti pozdravljene s radošću te da će primiti bogatu nagradu za djelo što ga je učinio.

Ali “David zgrabi svoje haljine i razdrije ih, a tako i svi ljudi koji bijahu s njim. I naricali su, plakali i postili do večera za Šaulom i za njegovim sinom Jonatanom, za Jahvinim narodom i za domom Izraelovim što izginuše od mača.”

Kad je prošao prvi šok od zastrašujućih vijesti, Davidove su se misli vratile strancu, glasonoši i zločinu zbog kojeg je, prema vlastitim riječima, skrivio. Vođa je pitao mladog čovjeka: “Odakle si ti?” A on je odgovorio: “‘Ja sam sin jednog došljaka, Amalečanina.’ Tada mu reče David: ‘Kako se nisi bojao dići ruku da ubiješ pomazanika Jahvina?’” David je dva puta imao Šaula u svojim rukama, ali kad su ga poticali da ga ubije, on je odbio podignuti ruku protiv onoga koji je, prema Božjoj zapovijedi, bio posvećen da vlada nad Izraelom. Ipak, Amalečanin se nije bojao hvalisati se da je ubio izraelskog kralja. On se sâm optužio za zločin koji je zaslužio smrt i kazna je odmah izvršena. David je rekao: “Tvoja krv na tvoju glavu! Tvoja su usta posvjedočila protiv tebe kad si rekao: ‘Ja sam ubio pomazanika Jahvina.’”

Davidovo žaljenje zbog Šaulove smrti bilo je iskreno i duboko, otkrivajući dobrotu njegove plemenite naravi. On se nije radovao smrti svojeg neprijatelja. Prepreka koja mu je priječila pristup izraelskom prijestolju bila je uklonjena, ali on se zbog toga nije radovao. Smrt je izbrisala sjećanje na Šaulovo nepovjerenje i surovost, i on je sada mislio samo na ono što je u njegovoj prošlosti bilo plemenito i kraljevsko. Šaulovo ime je bilo povezano s Jonatanom čije je prijateljstvo bilo tako istinito i nesebično.

Pjesma kojom je David izrazio osjećaje svojeg srca postala je blago njegovog naroda i Božjeg naroda u kasnijim vjekovima:

“Oh, kako ti slava pade, Izraele,

izginuše div-junaci na tvom visu!

O porazu vi u Gatu ne pričajte,

aškelonskim ulicama ne glasite,

da se kćeri ne vesele filistejske,

mlade žene da ne kliču nevjerničke.

O Gilbojske gore klete, rosa na vas

ne padala nit vas kiša s neba prala!

Vaša polja ne vraćala rod za sjeme,

jer kod vas je osramoćen štit junaka!

Štit Šaulov nije bio uljem mazan…

Šaul i Jonatan, ljupki, ponositi,

ni živi se ne rastaše, ni u smrti!

Od orlova bjehu brži,

od lavova snagom jači!

Za Šaulom sad plačite, Izraelke,

jer je u kras i u grimiz vas odijevo!

Uz to zlatan nakit on je

na ruho vam pričvršćivao.

Usred boja poginuše div-junaci!

Smrt me tvoja, Jonatane, ožalosti!

Žao mi je tebe, brate, Jonatane!

Kako li mi drag bijaše ti veoma!

Ljubav tvoja bješe meni

još od ženske čudesnija.

Oh, kako su izginuli div-junaci,

i oružje bojno kako skršeno je!”

(2. Samuelova 1,19-27)

David pozvan na prijestolje

Ovo se poglavlje zasniva na 2. Samuelovoj 2 do 5,5.

Šaulova je smrt uklonila opasnosti koje su Davida učinile prognanikom. Sada mu je bio otvoren put da se vrati u vlastitu zemlju. Kad su prošli dani oplakivanja za Šaulom i Jonatanom, “David upita Jahvu ovako: ‘Treba li da pođem u koji Judin grad?’ A Jahve mu odgovori: ‘Pođi!’ David opet upita: ‘Kamo da pođem?’ A odgovor bijaše: ‘U Hebron!’”

Hebron je bio udaljen tridesetak kilometara sjeverno od Beer Šebe i oko pola puta između nje i buduće prijstolnice Jeruzalema. Prvobitno se zvao Kirjat-Arba, grad Arba, oca Anaka. Kasnije je nazvan Mamre, a tu je bilo i pogrebno mjesto patrijaraha, “spilja Makpelska”. Hebron je bio Kalebova svojina i sada je to bio glavi grad Jude. On je ležao u dolini koju su okruživali plodni brežuljci i njive. Na njegovim granicama su se nalazili najljepši vinogradi u Palestini zajedno s brojnim nasadima maslina i drugih voćaka.

David i njegovi sljedbenici su se odmah pripremili da poslušaju upute koje su primili od Boga. Šest stotina naoružanih ljudi, sa ženama i djecom, i sa svojim stadima, uskoro su pošli prema Hebronu. Dok je karavana ulazila u grad, Judejci su čekali da pozdrave Davida kao budućeg izraelskog kralja. “Tada dođoše ljudi iz Jude i pomazaše ondje Davida za kralja nad domom Judinim.” Međutim, nisu ulagali napore da se njegov autoritet silom nametne ostalim plemenima.

Jedno od prvih djela novookrunjenog kralja bilo je da izrazi svoje poštovanje prema uspomeni na Šaula i Jonatana. Nakon što je saznao za hrabro djelo ljudi iz Jabeša Gileadskog, kad su uzeli tijela palih vođa i časno ih ukopali, David je uputio poslanstvo u Jabeš s porukom: “Budite blagoslovljeni od Jahve što ste izvršili to djelo ljubavi prema svome gospodaru Šaulu i što ste ga pokopali! Zato neka vam Jahve iskaže svoju ljubav i dobrotu, a i ja ću vam učiniti dobro zato što ste tako radili!” On je navijestio svoje vlastito stupanje na Judino prijestolje i pozvao na odanost one koji su se pokazali vjerna srca.

Filistejci se nisu protivili Judinom činu krunidbe Davida. Oni su prijateljevali s njim u izgnanstvu da bi ometali i oslabili Šaulovo kraljevstvo, a sada su se nadali da će im zbog njihove ljubaznosti prema Davidu širenje njegove moći donijeti korist. Ali Davidova vladavina nije trebala biti bez teškoća. S njegovom je krunidbom počelo mračno razdoblje zavjera i pobuna. David nije sjedio na prijestolju izdajnika, Bog ga je izabrao za izraelskog kralja i nije bilo povoda za nepovjerenje i protivljenje. Ipak, tek što su Judini ljudi priznali njegov autoritet, pod Abnerovim utjecajem zakraljen je i Išbaal, Šaulov sin, i postavljen na suparničko prijestolje u Izraelu.

Išbaal je bio slab i nesposoban predstavnik Šaulovog doma, dok je David bio izvanredno pripremljen da nosi odgovornosti kraljevstva. Abner, glavni posrednik u podizanju Išbaala do kraljevske moći, bio je zapovjednik Šaulove vojske i jedan od najutjecajnijih ljudi u Izraelu. Abner je znao da je Gospodin imenovao Davida na izraelsko prijestolje, ali budući da je tako dugo progonio i hvatao Davida, on sada nije htio da Jišajev sin naslijedi kraljevstvo nad kojim je vladao Šaul.

Okolnosti u kojima se Abner našao poslužile su da otkriju njegov stvarni karakter i razotkrile ga kao ambicioznog i nenačelnog. Bio je blisko povezan sa Šaulom, a pod utjecajem kraljevog duha on je prezirao čovjeka kojeg je Bog izabrao da vlada nad Izraelom. Njegovu mržnju je povećao oštar ukor koji mu je David izrekao kad je od Šaula uzeo kraljev vrč s vodom i koplje dok je spavao u taboru. Sjećao se kako je David uzviknuo da čuje kralj i izraelski narod: “Nisli li ti junak? I tko ti je ravan u Izraelu? Pa zašto onda nisi čuvao kralja, svoga gospodara? Nije lijepo što si učinio. Tako mi živog Jahve, zaslužili ste smrt što niste čuvali svoga gospodara, pomazanika Jahvina.” Ovaj ga je ukor izjedao i on je bio odlučan da izvrši svoje osvetničke namjere i stvori podjelu u Izraelu kako bi mogao sebe uzvisiti. Iskoristio je predstavnika preminulog kralja da bi ostvario svoje vlastite ambicije i namjere. Znao je da je narod volio Jonatana. Oni su čuvali sjećanje na njega, a vojska nije zaboravila prve Šaulove vojne pohode. Ovaj buntovni vođa pošao je izvršiti svoje planove s odlučnošću dostojnom boljega cilja.

Mahanajim, na drugoj strani Jordana, izabran je kao kraljevska rezidencija, budući da je nudio najveću sigurnost od Davidovog i filistejskog napada. Tu je obavljena krunidba Išbaala. Plemena istočno od Jordana prva su prihvatila njegovu vladavinu, a naposljetku se proširila na cijeli Izrael, osim Jude. Šaulov je sin tijekom dvije godine uživao u počastima u svojem izdvojenom glavnom gradu. Ali Abner, namjeravajući proširiti svoju vlast na cijeli Izrael, pripremao se za bitku. “Rat između Šaulove kuće i Davidove kuće potrajao je još dugo vremena, ali je David sve više jačao, a Šaulova kuća postajala sve slabija.”

Naposljetku je izdajstvo srušilo prijestolje što ga je podigla zloba i ambicija. Abner, koji se razbjesnio zbog slabog i nesposobnog Išbaala, prešao je Davidu s ponudom da mu preda sva izraelska plemena. Kralj je prihvatio njegov prijedlog te je s počastima otpušten da ostvari svoju namjeru. Ali ovakav je milostiv prijam ovog hrabrog i slavnog ratnika izazvao zavist Joaba, zapovjednika Davidove vojske. Između Abnera i Joaba je postojalo krvno neprijateljstvo, jer je Abner ubio Asahela, Joabova brata, tijekom rata između Izraela i Jude. Joab je sada vidio priliku da osveti krv svoga brata i oslobodi se mogućeg takmaca te je iskoristio priliku da namami i ubije Abnera.

Kad je David čuo o ovom izdajničkom napadu, uzviknuo je: “Ja i moje kraljevstvo nevini smo pred Jahvom dovijeka za krv Abnera, sina Nerova. Neka padne na Joabovu glavu i na sav njegov očinski dom!” S obzirom na nemirno stanje u kraljevstvu te silu i položaj ubojica, jer se Joab udružio sa svojim bratom Abišajem, David nije mogao pravednom kaznom kazniti ovaj zločin, ali je ipak javno pokazao svoje gađenje prema ovom krvavom činu. Abnerov je ukop bio popraćen javnim počastima. Od vojske se, s Joabom na čelu, zahtijevalo da sudjeluju u službi oplakivanja, s razderanim haljinama i obučeni u kostrijet. Kralj je postom na dan ukopa pokazao svoju žalost. Hodao je prvi za kovčegom, a na grobu je ispjevao tužaljku koja je bila oštar ukor ubojicama.

“Tada kralj ispjeva ovu tužaljku za Abnerom:

‘Zar morade umrijeti Abner kako umire luda?

Ruke tvoje ne bijahu vezane,

noge tvoje ne bijahu okovane.

Pao si kao što se pada od zlikovaca!’”

Davidovo velikodušno priznanje onoga koji je bio njegov ogorčeni neprijatelj stvorilo je povjerenje i izazvalo divljenje u cijelom Izraelu. “Sav je narod to čuo, i bilo mu je po volji, kao što je narod i sve drugo odobravao što god je kralj činio. Toga dana sav narod i sav Izrael spozna da kralj nije kriv u umorstvu Abnera, sina Nerova.” U privatnim krugovima povjerljivih savjetnika i pratnje kralj je govorio o zločinu i prepoznajući svoju nemogućnost da kazni ubojice kao što je želio, on ih je prepustio Božjoj pravdi: “Ne znate li da je danas pao knez i velik čovjek u Izraelu? Ali ja sam sada još slab, iako sam pomazani kralj, a ovi ljudi, Sarvijini sinovi, jači su od mene. Neka Jahve plati zločincu po njegovoj zloći!”

Abner je bio iskren prema Davidu u svojim pobudama, a ipak su njegove pobude bile niske i sebične. On se neprekidno protivio kralju kojeg je Bog imenovao očekujući da će sebi osigurati čast. Ozlojeđenost, ranjeni ponos i strasti navele su ga da odbaci cilj kojem je tako dugo služio, i svojim prelaskom Davidu on se nadao da će primiti najviši položaj u njegovoj službi. Da je uspio u svojoj namjeri, njegov veliki utjecaj i nedostatak pobožnosti doveli bi u opasnost Davidovo prijestolje, mir i napredak naroda.

“Kad je Šaulov sin Išbaal čuo da je poginuo Abner u Hebronu, klonuše mu ruke, i sav se Izrael zaprepasti.” Bilo je očito da se kraljevstvo nije moglo dugo održati. Uskoro je drugi čin izdaje okončao pad sile koja je nestajala. Išbaala su ubila dvojica njegovih vođa, koji su, odsjekavši njegovu glavu, požurili s njom kralju Jude nadajući se da će mu se tako dodvoriti i steći njegovu naklonost.

Pojavili su se pred Davidom s krvavim dokazom svog zločina rekavši: “Evo glave Išbaala, sina Šaulova, tvoga neprijatelja koji ti je radio o glavi. Jahve je danas krvavo osvetio moga gospodara i kralja na Šaulu i njegovu rodu.” Ali David, čije je prijestolje utvrdio sâm Bog, i koga je Bog izbavio od njegovih neprijatelja, nije želio da s pomoću izdaje utvrdi svoju vlast. Rekao im je o kazni koja je sustigla onoga koji se hvalisao ubojstvom Šaula. “Što ću tek učiniti”, dodao je, “sa zlikovcima koji su ubili poštena čovjeka u njegovoj kući, na njegovoj postelji! Nato David zapovjedi vojnicima, te ih pogubiše. … Išbaalovu glavu uzeše i pokopaše u Abnerovu grobu u Hebronu.”

Nakon Išbaalove smrti među svim vodećim ljudima u Izraelu je postojala želja da David postane kralj svih plemena. “Tada se sabraše sva izraelska plemena k Davidu u Hebron i rekoše: ‘Evo, mi smo od tvoje kosti i od tvoga mesa.’” Oni su izjavili: “‘… Ti si upravljao svim pokretima izraelskim, a Jahve ti je rekao: Ti ćeš pasti moj izraelski narod i ti ćeš biti knez nad Izraelom!’ Tako dođoše sve izraelske starješine kralju u Hebron, a kralj David sklopi s njima savez u Hebronu pred Jahvom.” Tako mu je božanskom providnošću otvoren put da dođe na prijestolje. On nije imao osobnih ambicija koje je htio zadovoljiti jer nije tražio čast koja mu je dana.

Davida je čekalo više od osam tisuća Aronovih potomaka i Levita. Promjena narodnih osjećaja bila je očita i korjenita. Prevrat je bio tih i dostojanstven, kao što je priličilo velikom djelu koje su obavljali. Gotovo pola milijuna duša, bivših Šaulovih podanika, pohrlilo je u Hebron i okolicu. Brda i doline su oživjele od mnoštva. Određen je trenutak krunidbe, a čovjek koji je bio istjeran iz Šaulovog dvora, koji je bježao u brda i planine i zemaljske špilje kako bi spasio svoj život, upravo je trebao primiti najveću čast koju su mogli dati njegovi bližnji. Svećenici i starješine, odjeveni u odore svoje svete službe, starješine i vojnici sa sjajnim kopljima i kacigama, stranci iz udaljenih krajeva, stajali su kao svjedoci krunidbe izabranog kralja. David je bio odjeven u kraljevsku odoru. Veliki je svećenik izlio sveto ulje na njegovu glavu, jer je Samuelovo pomazanje proreklo ono što će se dogoditi na krunidbi. Došao je i taj trenutak i David je svečanim obredom posvećen za dužnost Božjeg zastupnika. U ruke mu je stavljeno žezlo. Napisan je savez o njegovoj pravednoj suverenosti, a narod je dao obećanje o odanosti. Na njegovu je glavu položena kruna i obred krunidbe je bio završen. Izrael je imao božanski izabranog kralja. Onaj koji je strpljivo čekao na Gospodina doživio je ispunjenje Božjeg obećanja. “David je postajao sve silniji, jer Jahve, Bog nad vojskama, bijaše s njim.” (2. Samuelova 5,10)