Poslije potopa

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 7,20 do 9,17.

Voda je rasla do oko petnaest lakata iznad najviših planina. Obitelji unutar korablje često se činilo da će i oni propasti dok je tijekom pet dugih mjeseci njihova korablja nošena tamo-amo, prividno u milosti vjetra i valova. Bila je to teška kušnja, ali Noina se vjera nije pokolebala jer je on bio uvjeren da je božanska ruka za kormilom.

Dok su vode kopnile, Gospodin je učinio da korablja doplovi do mjesta zaštićenog skupinom planina što ih je On sačuvao svojom silom. Mala udaljenost dijelila je ove planine i korablja je uplovila u ovo malo sklonište gdje više nije bila gonjena nepreglednim oceanom. Ovo je bilo veliko olakšanje umornim i olujom izmučenim putnicima.

Noa i njegova obitelj su sa zabrinutošću očekivali opadanje vode jer su čeznuli da ponovno hodaju po zemlji. Četrdeset dana nakon što su vrhovi planina postali vidljivi, oni su pustili gavrana, pticu s razvijenim osjetilom mirisa, da ispita je li se zemlja osušila. Budući da nije našla ništa osim vode, ptica je odlijetala i dolijetala do korablje. Sedam dana kasnije poslana je i golubica, koja se, ne našavši suhog tla, vratila u korablju. Noa je čekao još sedam dana i ponovno pustio golubicu. Kad se ona uvečer vratila s maslinovom grančicom u kljunu, nastalo je veliko veselje. Kasnije, “Noa skine pokrov s korablje i pogleda: površina okopnjela”. Ipak, on je strpljivo čekao u korablji. Kao što je i ušao na Gospodnju posebnu zapovijed, on je čekao na posebnu uputu da je napusti.

Napokon je anđeo sišao s Neba, otvorio masivna vrata i zapovjedio patrijarhu i njegovim ukućanima da pođu zemljom i sa sobom povedu sva živa bića. U radosti oslobođenja Noa nije zaboravio Onoga čija ih je milostiva briga sačuvala. Njegov je prvi čin nakon napuštanja korablje bio gradnja žrtvenika i prinošenje žrtve od svih čistih životinja i ptica, pokazujući na taj način svoju zahvalnost Bogu za oslobođenje i vjeru u Krista, veliku žrtvu. Žrtva je bila ugodna Bogu i slijedio je blagoslov ne samo za patrijarha i njegovu obitelj, već za sve koji će živjeti na zemlji: “Jahve omirisa miris ugodni pa reče u sebi: ‘Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka… Sve dok zemlje bude, sjetve, žetve, studeni, vrućine, ljeta, zime, dani, noći nikada prestati neće.’” Ovo je bila pouka svim budućim naraštajima. Noa je izašao na opustošenu zemlju, i prije nego što je počeo sebi graditi kuću on je Bogu podigao žrtvenik. Njegovo je stado bila malo, sačuvano uz veliku cijenu, a on je ipak radosno dao Gospodinu dio kao priznanje da je sve Njegovo. Na sličan način naša bi prva briga trebala biti da Bogu prinosimo dragovoljne žrtve. Svaki prikaz Njegove milosti i ljubavi prema nama treba zahvalno prepoznati činom posvećenja i darovima za napredak Njegovog djela.

Da se pri svakoj naoblaci i padanju kiše ljudi ne bi bojali drugog potopa, Gospodin je ohrabrio Noinu obitelj obećanjem: “A ja, evo, sklapam svoj Savez s vama i s vašim potomstvom poslije vas … nikada više vode potopne neće uništiti živa bića, niti će ikad više potop zemlju opustošiti. … Dugu svoju u oblak stavljam, da zalogom bude Savezu između mene i zemlje. Kad oblake nad zemlju navučem i duga se u oblaku pokaže, spomenut ću se Saveza svoga, Saveza između mene i vas i stvorenja svakoga živog.”

Kako je velika Božja pažnja i samilost prema Njegovim grešnim bićima kad je stavio prekrasnu dugu u oblake kao znak svojeg Saveza s čovjekom! Gospodin kaže da kad pogleda na dugu, On će se sjetiti svojeg zavjeta. To ne znači da će ga On zaboraviti, već nam govori našim jezikom da bismo Ga bolje razumjeli. Božja je namjera bila da ako djeca kasnijih naraštaja upitaju za značenje prekrasnog luka koji presvođuje nebo, njihovi roditelji trebaju ponoviti priču o potopu i reći im da je Svevišnji postavio dugu u oblacima kao jamstvo da voda nikada više neće preplaviti Zemlju. Tako će ona od naraštaja do naraštaja svjedočiti o božanskoj ljubavi prema čovjeku i učvrstiti njegovo povjerenje u Boga.

Privid duge na Nebu okružuje prijestolje i nadsvođuje Kristovu glavu. Prorok kaže: “Taj blijesak na sve strane bijaše poput duge što se za kišnih dana javlja u oblaku. To bijaše nešto kao slava Jahvina.” (Ezekija 1,28) Ivan otkriva: “I gle: u nebu je stajalo prijestolje, i na prijestolju je sjedio Netko. … A oko prijestolja bio sjajan krug, sličan dugi, na pogled kao smaragd.” (Otkrivenje 4,2.3) Kad čovjek svojom velikom pokvarenošću zaziva božanski sud, Spasitelj, koji posreduje pred Ocem u njegovu korist, upućuje na dugu u oblacima, na dugu oko Njegova prijestolja i ponad svoje glave, kao znak Božje milosti prema pokajanom grešniku.

Bog je s jamstvom danim Noi u vezi s potopom povezao jedno od najdragocjenijih obećanja svoje milosti: “Bit će mi kao za Noinih dana, kad se zakleh da vode Noine neće više preplaviti zemlju; tako se zaklinjem da se više neću na tebe srditi nit ću ti prijetiti. Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Izaija 54,9.10)

Dok je Noa promatrao snažne krvoločne životinje kako s njima izlaze iz korablje, on se bojao da će one uništiti njegovu obitelj koja je brojala samo osam osoba. Ali Gospodin je svojem sluzi poslao anđela s porukom sigurnosti: “Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku, sve što se po zemlji kreće, i sve ribe u moru: u vaše su ruke predane. Sve što se kreće i živi nek vam bude za hranu: sve vam dajem kao što vam dadoh zeleno bilje.” Prije ovoga Bog čovjeku nije dao dopuštenje da jede životinjsko meso, njegova je namjera bila da se ljudski rod isključivo hrani plodovima zemlje, ali sada kad je sve zelenilo bilo uništeno, On im je dopustio da jedu meso čistih životinja koje su bile sačuvane u korablji.

Potop je promijenio cijelu površinu zemlje. Kao posljedica grijeha, treće strašno prokletstvo je počivalo na zemlji. Kad je voda počela kopniti, brda i planine su ostale okružene nepreglednim, nemirnim morem. Posvuda su se nalazili leševi ljudi i životinja. Gospodin nije dopustio da ostanu i da raspadanjem zagađuju zrak te je stoga od zemlje načinio golemo groblje. Snažan vjetar, poslan da isuši vode, odnosio je leševe, a ponekad i cijele vrhove planina, i drvećem, kamenjem i zemljom zatrpavao mrtva tjelesa. Na isti način su zlato i srebro, probrana drveta i drago kamenje, koji su prije potopa obogaćivali i ukrašavali zemlju, i koje su stanovnici obožavali, skriveni od ljudskih pogleda. Snažno gibanje vode nanijelo je zemlju i kamenje na ova blaga, a u nekim slučajevima iznad njih stvorilo planine. Bog je uvidio da što je više bogatio i unapređivao grešne ljude, njihovi su putovi postajali sve pokvareniji. Obožavana su blaga koja su ih trebala navesti da slave dobrog Darovatelja, a Bog je bio obeščašćen i prezren.

Zemlja je bila ispremetana i opustošena, neopisiva izgleda. Planine, nekad tako krasne i savršena sklada, postale su nepravilna i okrnjena izgleda. Kamenje, grebeni i oštro stijenje bili su razasuti po zemaljskoj površini. Nestala su neka brda i planine, ne ostavljajući tragove svog nekadašnjeg postojanja, a na mjestu nekadašnjih ravnica sada su se uzdizali planinski lanci. Ove su promjene na nekim mjestima bile vidljivije. Tamo gdje su se nekada nalazila najbogatija nalazišta zlata, srebra i dragog kamenja, znakovi prokletstva su bili najvidljiviji. U zemljama koje nisu bile nastanjene, ili tamo gdje je zločin bio manji, i prokletstvo je bilo manje.

U to vrijeme zakopane su i goleme prašume. One su se kasnije pretvorile u ugljen, stvarajući velike naslage ugljena koje danas postoje, kao i velike količine nafte. Ugljen i nafta se često zapale pod površinom zemlje. Stijene se tada griju, izgara vapnenac, a željezna ruda se topi. Djelovanje vode na vapnenac još više povećava temperaturu i uzrokuje potrese, vulkane i stvara usijanu lavu. Kad voda i vatra dolaze u dodir s oštrim rubovima stijena i željeznom rudom, dolazi do velikih podzemnih eksplozija koje zvuče poput prigušene grmljavine. Zrak je vruć i zagušljiv. Slijede erupcije vulkana, a i oni često ne daju dovoljno oduška zagrijanim elementima, zemlja se trese, tlo se diže i spušta poput morskih valova, pojavljuju se velike pukotine, a ponekad nestaju gradovi, sela i goruće planine. Ove zapanjujuće pojave bit će sve učestalije i strašnije prije samog drugog Kristovog dolaska i kraja svijeta, znakovi zemljinog brzog uništenja.

Zemaljske dubine su Gospodnji arsenal iz kojeg je On uzimao oružje za uništenje drevnog svijeta. Vode koje su izbijale iz zemlje, zajedno s vodom s neba, završile su djelo pustošenja. Od potopa, vatra kao i voda bili su Božja oruđa za uništenje bezbožnih gradova. Ovi sudovi dolaze da bi oni koji omalovažavaju Božji zakon i gaze Njegov autoritet drhtali pred Njegovom silom i priznali Njegovu pravednu vlast. Dok su ljudi promatrali kako goruće planine izbacuju vatru i plamen, a bujice istopljenje lave isušuju rijeke i gutaju gusto naseljene gradove sijući posvuda uništenje i pustoš, najtvrđa srca su ispunjena strahom, a nevjernici i hulnici su bili prisiljeni priznati beskonačnu Božju silu.

Govoreći o ovakvim prizorima, drevni prorok je rekao: “O da razdereš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi, kao kad oganj suho granje zapali i vatra vodu zakuha. Čineć djela strahotna, neočekivana, silazio si, i brda su se tresla pred tobom!” (Izaija 64,1.2) “Jahve je spor u gnjevu, ali silan u moći. Ne, Jahve neće pustiti krivca nekažnjena. U vihoru i oluji put je njegov, oblaci su prašina koju podižu njegovi koraci. Prijeti moru i isušuje ga, presušuje sve rijeke.” (Nahum 1,3.4)

Najstrašniji prizori koje svijet još nije vidio odigrat će se prilikom drugog Kristovog dolaska. “Pred njim se gore potresaju, bregovi se ljuljaju, zemlja se pod njim provaljuje, krug zemaljski i sve što u njem stanuje. Tko može izdržati pred bijesom njegovim? Tko će odoljeti pred gnjevnom srdžbom njegovom? Jarost se njegova kao vatra izlijeva i litice se pred njim kidaju.” (Nahum 1,5.6) “Jahve, nagni svoja nebesa i siđi, takni bregove: i zadimit će se! Sijevni munjom i rasprši dušmane, odapni strijele i rasprši ih!” (Psalam 144,5.6)

“Učinit ću čudesa gore na nebesima, a znakove dolje na zemlji: krv i oganj i sukljanje dima.” (Djela 2,19) “Uto udare munje, grmljavine, gromovi i velik potres zemlje, kakav nikad ne bî otkada se ljudi pojaviše na zemlji — tako velik bijaše taj potres, tako snažan. … Svi otoci iščeznuše a gorâ nestade. Golema tuča — teška kao talenat! — spusti se s neba na ljude. A ljudi su psovali Boga zbog zla od tuče, jer je bilo izvanredno veliko.” (Otkrivenje 16,18.20.21)

Kad se munje s neba udruže s vatrom na zemlji, planine će gorjeti kao peć i iz njih će teći potoci goruće lave, gutajući vrtove i polja, sela i gradove. Hlađenjem rastopljene lave u rijekama uzavrijet će voda i bacati s neopisivom silinom u zrak goleme stijene razbacujući komadiće po zemlji. Rijeke će se isušiti. Zemlja će podrhtavati, a posvuda će biti strašni potresi i erupcije.

Bog će tako ukloniti bezbožnike sa zemlje. Ali pravednici će biti sačuvani u ovom metežu kao što je Noa bio sačuvan u korablji. Bog će biti njihovo utočište i oni će se skloniti pod Njegova krila. Psalmist kaže: “Jer Jahve je zaklon tvoj, Višnjega odabra sebi za okrilje. Neće te snaći nesreća…” (Psalam 91,9.10) “U sjenici svojoj on me zaklanja u dan kobni; skriva me u skrovištu Šatora svoga, na hridinu on me uzdiže.” (Psalam 27,5) Božje obećanje glasi: “Izbavit ću ga jer me ljubi, zakrilit ga jer poznaje ime moje.” (Psalam 91,14)

Doslovni tjedan

Tjedan je, kao i subota, nastao prilikom stvaranja, a biblijska povijest čuvala ga je i prenosila sve do naših dana. Sâm je Bog izmjerio prvi tjedan, ili sedmicu, kao uzorak svim tjednima sve do svršetka vremena. Tjedan se, poput ostalih, sastojao od sedam doslovnih dana. Stvaranje je trajalo šest dana, a sedmog se Bog odmarao, blagoslovio taj dan i odvojio ga kao dan za čovjekov odmor.

U Zakonu danom na Sinaju Bog je naglasio vrijednost tjedna i činjenice na kojima on počiva. Nakon što je dao zapovijed: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni”, i jasno odredio što treba raditi tijekom šest dana, a što ne treba raditi sedmog dana, On daje razlog za ovakav stav prema tjednu i upućuje na svoj vlastiti primjer: “Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” (Izlazak 20,8-11) Ovaj se razlog čini uvjerljivim i privlačnim kad znamo da su dani stvaranja doslovni dani. Prvih šest dana u svakom tjednu darovani su čovjeku za rad, jer je Bog koristio isto razdoblje u prvom tjednu u djelu stvaranja. Sedmog dana čovjek se treba uzdržavati od rada u sjećanju na Stvoriteljev odmor.

Međutim, pretpostavka da je za događaje u prvom tjednu bilo potrebno tisuće i tisuće godina izravno potkopava četvrtu zapovijed. Ona prikazuje Stvoritelja kako ljudima zapovijeda da svetkuju doslovni tjedan u spomen na neko nepregledno, neograničeno razdoblje. Ovo ne sliči Božjem načinu postupanja s Njegovim stvorenjima. Takvo poimanje čini neodređenim i nejasnim ono što je Bog jasno obznanio. To je najpodmukliji oblik nevjere, a stoga i najopasniji; njegova stvarna narav je tako prikrivena da je prihvaćaju i uče mnogi koji ispovijedaju vjeru u Bibliju.

“Jahvinom su riječju nebesa sazdana i dahom usta njegovih sva vojska njihova. … Jer On reče — i sve postade, naredi — i sve se stvori.” (Psalam 33,6.9) Biblija ne poznaje duge vjekove tijekom kojih je iz kaosa postupno nastajala Zemlja. Sveti zapisi kažu da se svaki sljedeći dan stvaranja sastojao od večeri i jutra, kao i svi drugi dani nakon toga. Na kraju svakog dana iznosi se rezultat Stvoriteljevog djelovanja. Izvješće na kraju prvog tjedna kaže: “To je postanak neba i zemlje, tako su stvarani.” (Postanak 2,4) Ali tu se ne iznosi zamisao da su dani stvaranja bili nešto drugo osim doslovni dani. Svaki od tih dana je nazvan danom stvaranja, jer je Bog svakog dana stvorio nešto novo.

Geolozi tvrde da su u samoj Zemlji našli dokaze da je ona daleko starija nego što uče Mojsijevi zapisi. Otkrivene su kosti ljudi i životinja, kao i oružja i okamenjeno drveće daleko veće od današnjeg ili od onog koje je postojalo tisućama godina. Iz toga zaključuju da je ljudska vrsta naseljavala Zemlju prije vremena o kojem se govori u izvještaju o stvaranju, vrsta koja je bila daleko veća od današnjih ljudi. Takvo je razmišljanje navelo one koji vjeruju u Bibliju da prihvate tvrdnju kako su dani stvaranja bili duga, neograničena razdoblja.

Međutim bez biblijske povijesti geologija ne može ništa dokazati. Oni koji s uvjerenjem zaključuju na temelju njezinih otkrića, nemaju dostatno poimanje o veličini ljudi, životinja i drveća prije potopa, ili o velikim promjenama koje su se tada dogodile. Ostaci pronađeni u zemlji jesu dokazi o životu koji se u mnogim vidovima razlikovao od današnjeg, ali se samo iz nadahnutih spisa može znati nešto o vremenu u kojem su ove razlike postojale. U povijesti o potopu Nadahnuće je objasnilo ono što geologija nikada ne može shvatiti. U Noinim su danima zakopani ljudi, životinje i drveće daleko veći od onih koji danas postoje, i tako sačuvani kao dokazi kasnijim naraštajima da je potop uništio pretpotopni svijet. Bog je želio da ova otkrića utvrde vjeru u nadahnutu povijest, ali ljudi s njihovim ispraznim razmišljanjem padaju u istu zabludu kao i ljudi prije potopa — ono što im je Bog dao kao blagoslov, oni pogrešnom primjenom pretvaraju u prokletstvo.

To je jedno od Sotoninih oruđa kojim on navodi ljude da povjeruju izmišljotinama nevjernika, jer time može Božji zakon učiniti nerazumljivim, Zakon koji je sâm po sebi jasan, i ohrabriti ljude na pobunu protiv božanske vlasti. Njegovi su napori posebno usmjereni protiv četvrte zapovijedi, jer ona jasno upućuje na živog Boga, Stvoritelja neba i Zemlje.

Ulažu se neprekidni napori da se djelo stvaranja objasni prirodnim uzrocima, te čak i vjerni kršćani prihvaćaju ljudske zaključke suprotne jasnim dokazima iz Svetog pisma. Mnogi koji se protive proučavanju proročanstava, posebno proročanstvima u Knjizi proroka Daniela i Otkrivenju, tvrdeći da su ona tako nejasna da ih mi ne možemo razumjeti, ipak ovi ljudi spremno prihvaćaju pretpostavke geologa koje proturječe Mojsijevim zapisima. Ali ako je ono što je Bog otkrio tako teško razumjeti, kako li je tek nedosljedno prihvatiti puke pretpostavke u vezi s onim što On nije otkrio!

“Što je skriveno, pripada Jahvi, Bogu našemu, a objava nama i sinovima našim zauvijek, da vršimo sve riječi ovoga Zakona.” (Ponovljeni zakon 29,28) Bog nikada čovjeku nije otkrio kako je ostvario djelo stvaranja i ljudska znanost ne može ispitivati tajne Svevišnjega. Njegova je stvaralačka sila isto tako neshvatljiva kao i Njegovo postojanje.

Bog je dopustio da kroz znanost i umjetnost svjetlost obasja svijet, ali kad zanstvenici promatraju ove predmete samo s ljudske točke motrišta, sigurno će doći do pogrešnih zaključaka. Nagađanja o onome što nam Božja riječ nije otkrila mogu biti bezazlena, ako se naše teorije ne protive činjenicama koje se nalaze u Svetom pismu, ali oni koji ostavljaju Božju riječ i traže objašnjenja za Njegova stvorena djela u znanstvenim načelima, plutaju po nepoznatom oceanu bez zemljovida ili kompasa. Ako ih u njihovom istraživanju ne vodi Božja riječ, najveći umovi postaju zbunjeni u pokušajima da nađu vezu između znanosti i otkrivenja. Budući da su Stvoritelj i Njegova djela tako daleko iznad ljudske sposobnosti shvaćanja te ih ne mogu objasniti prirodnim zakonima, oni biblijsku povijest smatraju nepouzdanom. Oni koji sumnjaju u pouzdanost zapisa u Starom i Novom zavjetu ići će i korak dalje i posumnjati u Božje postojanje, a onda će se, budući da su izgubili sidro, razbiti o hrid nevjere.

Takve su osobe izgubile jednostavnost vjere. Vjera u božanski autoritet Božje svete Riječi treba biti nepokolebljiva. Biblija se ne može provjeravati ljudskim znanstvenim idejama. Ljudsko je znanje nepouzdan vodič. Skeptici koji čitaju Bibliju da bi u njoj otkrili pogreške, mogu, zbog nesavršena shvaćanja ili znanosti ili otkrivenja, tvrditi da su našli proturječja, ali kad se ova prividna proturječja pravilno shvate, ona su u savršenom međusobnom skladu. Mojsije je pisao pod vodstvom Božjeg Duha, i ispravna teorija geologije nikada neće iznositi dokaze koji se ne mogu pomiriti s njegovim izjavama. Sva istina, u prirodi ili otkrivenju, dosljedna je sama sebi u svim svojim objavama.

Božja riječ postavlja mnoga pitanja na koja najveći znanstvenici nikada neće moći odgovoriti. Pozornost se skreće na stvari u svakodnevnom životu, koje ograničeni umovi, sa svom svojom hvalisavom mudrošću, nikada ne mogu u cijelosti razumjeti.

Ipak, znanstvenici smatraju da mogu razumjeti Božju mudrost, ono što je On učinio ili što može učiniti. Prevladava zamisao da je On ograničen svojim vlastitim zakonima. Ljudi ili poriču ili niječu Njegovo postojanje, ili misle da sve mogu objasniti, čak i djelovanje Njegovog Duha na ljudsko srce, i više ne poštuju Njegovo ime niti se boje Njegove sile. Oni ne vjeruju u nadnaravno i ne razumiju Božji zakon ili Božju neograničenu silu kojom u njima ostvaruje svoju volju. U svojoj uobičajenoj upotrebi izraz “zakon prirode” sadrži ono što su ljudi dosad otkrili u vezi sa zakonima koji upravljaju materijalnim svijetom, ali kako je samo njihovo znanje ograničeno, a kako je golemo područje u kojem Stvoritelj može djelovati u skladu sa svojim vlastitim zakonima, a da to bude potpuno neshvatljivo ograničenim bićima!

Mnogi uče da materija posjeduje životodavnu silu, da tvar prima određena svojstva koja su onda prepuštena da djeluju svojom vlastitom energijom, te da se djelovanje prirode odvija u skladu s nepromjenjivim zakonima na koje ni sâm Bog ne može utjecati. Ovo je lažna znanost koju ne potvrđuje Božja riječ. Priroda je sluga svojeg Stvoritelja. Bog ne poništava svoje zakone ili djeluje protiv njih, već ih neprekidno koristi kao svoja oruđa. Priroda svjedoči o inteligenciji, prisutnosti, aktivnoj energiji koja djeluje u i kroz njezine zakone. U prirodi se vidi neprekidno djelovanje Oca i Sina. Krist kaže: “Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.” (Ivan 5,19)

Leviti su u svojoj pjesmi koju je zapisao Nehemija pjevali: “Ti si, Jahve, Jedini! Ti si stvorio nebo, i nebesa nad nebesima, i vojsku njihovu, zemlju i sve što je na njoj, mora i što je u njima. Ti sve to oživljavaš…” (Nehemija 9,6) Božje djelo stvaranja Zemlje je završeno. “Iako su djela njegova dovršena od postanka svijeta…” (Hebrejima 4,3) Ali Njegova sila još uvijek održava Njegova stvorenja. Ne zbog toga što mehanizam koji je jednom uspostavljen nastavlja raditi vlastitom snagom, primjerice disanje ili otkucaji pulsa, već je svaki udisaj, svaki otkucaj srca dokaz Njegove sveopće brige u kojoj “živimo, mičemo se i jesmo” (Djela 17,28). Zemlja ne donosi plodove, godinu za godinom, ili nastavlja kruženje oko Sunca zbog neke urođene sile. Božja ruka vodi planete i održava ih na njihovim nebeskim putanjama. On “koji na broj izvodi vojsku njihovu, i koji ih sve zove po imenu” (Psalam 40,26). Njegovom silom raste bilje, pupa lišće i cvate cvijeće. On “oblacima prekriva nebesa i zemlji kišu sprema” (Psalam 147,8) i On čini doline plodnima. “Lavići riču za plijenom i od Boga hranu traže…” i svako živo biće, od najmanjih kukaca do čovjeka, svakodnevno ovisi o Njegovoj providnosti i brizi. Psalmist to izražava prekrasnim riječima: “I sva ova bića željno čekaju da ih nahraniš na vrijeme. Daješ im, tada sabiru: otvaraš li ruku, nasite se dobrima.” (Psalam 104,27.28) Njegova riječ nadzire prirodne sile, On prekriva nebo oblacima i priprema kišu za zemlju. “Kao vunu snijeg razbacuje, prosipa mraz poput pepela.” (Psalam 147,16) “Kad mu glas zaori, huče vode na nebesima, oblake diže s kraja zemlje; stvara kiši munje, vjetar izvodi iz skrovišta njegovih.” (Jeremija 10,13)

Bog je temelj svega. Sve istinske znanosti su u skladu s Njegovim djelima, svaki istinski odgoj vodi k poslušnosti Njegovoj vladavini. Znanost nam otvara nove vidike, ona visoko seže i istražuje nove dubine, ali ona ne iznosi ništa što se suproti božanskom otkrivenju. Neznanje može, pozivajući se na znanost, nastojati podržati lažno razumijevanje Boga, ali knjiga prirode i pisana Riječ rasvjetljuju jedna drugu. Mi smo tako vođeni da se divimo Stvoritelju i da razumom vjerujemo u Njegovu Riječ.

Nijedan ograničeni um ne može u cijelosti shvatiti postojanje, silu, mudrost ili djela Beskonačnog. Sveti pisac kaže: “Možeš li dubine Božje proniknuti, dokučit savršenstvo Svesilnoga? Od neba je više: što još da učiniš? Od Šeola dublje: što još da mudruješ? Duže je od zemlje — šire je od mora!” (Job 11,7-9) Najmoćniji umovi na Zemlji ne mogu razumjeti Boga. Ljudi mogu uvijek istraživati, uvijek učiti, ali ipak beskonačnost ostaje.

Djela stvaranja svjedoče o Božjoj sili i veličini. “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.” (Psalam 19,1) Oni koji uzimaju pisanu Riječ kao svojeg savjetnika shvatit će da je znanost pomoć u razumijevanju Boga. “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta.” (Rimljanima 1,20)