Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Patrijarsi i proroci: Poglavlje 12

Abraham u Kanaanu

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 13 do 15; 17,1-16 i 18.

Abraham se vratio u Kanaan “veoma bogat stokom, srebrom i zlatom”. Lot je još uvijek bio s njim, i oni su ponovno došli u Betel i podigli svoje šatore pored žrtvenika koji su ranije sagradili. Uskoro su uvidjeli da više imetka donosi više poteškoća. Za vrijeme poteškoća i kušnji oni su živjeli zajedno u skladu, ali u blagostanju je ležala opasnost od sukoba. Nije bilo dovoljno pašnjaka za stada obojice, a njihovi pastiri iznosili su česte svađe pred gospodare da ih oni rješavaju. Postalo je očito da se moraju rastati. Abraham je bio stariji, imao je pravo prvenstva i po položaju i bogatstvu, a ipak on je bio prvi koji je predložio plan za očuvanje mira. Premda mu je sâm Bog dao cijelu zemlju, on se velikodušno odrekao tog prava.

“Neka ne bude svađe između mene i tebe,” rekao je on, “između pastira tvojih i mojih — ta mi smo braća. Nije li sva zemlja pred tobom? Odvoji se od mene! Kreneš li ti nalijevo, ja ću nadesno; ako ćeš ti nadesno, ja ću nalijevo.”

Ovdje se pokazao Abrahamov plemenit, nesebičan karakter. Koliko njih bi se u sličnim okolnostima, usprkos svim opasnostima, držalo svojih osobnih prava i sklonosti! Koliko se domova upravo zbog toga rasulo! Koliko se crkava podijelilo, a istina je među neznabošcima postala primjer nečeg lošeg i sramotnog! “Neka ne bude svađe između mene i tebe,” rekao je Abraham, “ta mi smo braća”, ne samo rodbinski već i kao obožavatelji istinitog Boga. Božja su djeca u cijelom svijetu jedna obitelj, i treba ih voditi isti duh ljubavi i pomirbe. “Ljubite srdačno jedan drugoga bratskom ljubavi!” (Rimljanima 12,10) nauk je našeg Spasitelja. Prijateljska naklonjenost, voljnost da drugima činimo ono što želimo da drugi čine nama uklonile bi polovicu zala u životu. Duh samouzvišenja Sotonin je duh, a srce koje gaji Kristovu ljubav imat će milost koja ne traži svoje. Takvi će obratiti pozornost na božanski nalog: “Ne gledajte pojedini samo na svoju vlastitu korist nego i na korist drugih!” (Filipljanima 2,4)

Premda je Lot svoj napredak dugovao vezi s Abrahamom, on nije pokazao zahvalnost prema svojem dobročinitelju. Ljubaznost je zahtijevala da izbor prepusti Abrahamu, ali on je umjesto toga sebično nastojao uzeti sve prednosti. On je “podigao oči svoje i vidje kako je dobro posvuda natapana sva Jordanska dolina, kao kakav vrt Jahvin, kao zemlja egipatska prema Soaru”. Jordanska je dolina bila najplodniji dio Palestine, promatrače je podsjećala na izgubljeni raj, a po ljepoti i plodnosti bila je jednaka ravnici koju je natapao Nil, a koju su oni nedavno napustili. Tamo je bilo i gradova, lijepih i bogatih, čije su krcate tržnice obećavale unosnu trgovinu. Zaslijepljen prizorom svjetovnog dobitka Lot je previdio moralna i duhovna zla s kojima će se tamo sučeliti. Stanovnici doline bili su “veoma opaki, sami grešnici protiv Jahve”. Međutim, on ovo nije znao, ili ako je znao, nije tome pridavao važnost. On “izabere za se svu Jordansku dolinu” i “razape svoje šatore do Sodome”. Kako je slabo predvidio strašne posljedice tog sebičnog izbora!

Nakon odvajanja od Lota Abraham je ponovno od Gospodina primio obećanje o nasljeđivanju cijele zemlje. On se uskoro nakon toga preselio u Hebron, podižući svoje šatore pod hrastovima Mamre, a pored toga i žrtvenik Gospodinu. Na čistom zraku ovih ravnica, s maslinjacima i vinogradima, žitnim poljima i prostranim pašnjacima okruženih brdima, on je živio zadovoljan jednostavnim, patrijarhalnim životom ostavljajući Lotu opasne udobnosti Sodomske ravnice.

Okolni su narodi poštovali Abrahama kao moćnog kneza, mudrog i sposobnog vođu. On svojim susjedima nije uskraćivao svoj utjecaj. Njegov je život i karakter, sasvim različit od života obožavatelja kipova, vršio očit utjecaj u prilog istinitoj vjeri. Njegova je odanost Bogu bila nepokolebljiva, dok je njegova mudrost i dobrohotnost nadahnjivala povjerenje i prijateljstvo, a njegova istinska veličina ulijevala poštovanje i čast.

On nije čuvao svoju vjeru kao dragocjeni kamen koji treba ljubomorno čuvati i u kojem isključivo uživa onaj koji ga posjeduje. Istinska se vjera ne može čuvati tako, jer se takav duh protivi načelima Evanđelja. Sve dok Krist stanuje u srcu nemoguće je prikriti svjetlost Njegove prisutnosti ili je ugasiti. Naprotiv, ona će postajati sve sjajnija i sjajnija kako dan za danom blistave zrake sunca pravde rastjeruju magle sebičnosti i grijeha koje okružuju našu dušu.

Božji narod je Njegov predstavnik na Zemlji i On želi da oni budu svjetlost u moralnoj tami ovog svijeta. Rasuti diljem Zemlje, u gradovima, velegradovima i selima, oni su Božji svjedoci, provodnici kroz koje On nevjernom svijetu prenosi znanje o svojoj volji i čuda svoje milosti. Njegov je plan da svi oni koji sudjeluju u spasenju budu Njegovi misionari. Kršćanska pobožnost predstavlja mjerilo prema kojemu svijet prosuđuje o Evanđelju. Kušnje koje se strpljivo podnose, blagoslovi koji se primaju sa zahvalnošću, krotkost, ljubaznost, milost i ljubav koji se redovito pokazuju jesu svjetlost kojom pred svijetom blista karakter otkrivajući suprotnost spram tame koja dolazi iz sebičnosti srca.

Bogat vjerom, plemenit u velikodušnosti, nepokolebljiv u poslušnosti i ponizan u jednostavnosti svojeg putničkog života Abraham je bio mudar diplomat i hrabar i vješt u ratu. Unatoč tome što je bio poznat kao učitelj nove vjere, tri kraljevska brata, vladari amorejskih visoravni na kojima je boravio, pokazali su svoje prijateljstvo tako što su ga pozvali da se pridruži njihovu savezu zbog veće sigurnosti, jer je zemlja bila puna nasilja i tlačenja. Uskoro se pojavila prilika da se Abraham okoristi ovim savezom.

Kedor-Laomer, kralj Elama, napao je prije četrnaest godina Kanaan i prisilio ga na plaćanje danka. Nekoliko knezova se pobunilo i elamski je kralj zajedno s četvoricom saveznika ponovno ušao u zemlju da ih prisili na pokornost. Pet je kanaanskih kraljeva udružilo snage i izišlo u susret napadačima u Sidimskoj dolini, ali su bili potpuno poraženi. Veliki je dio vojske bio isječen, a oni koji su pobjegli potražili su sigurnost u planinama. Pobjednici su pljačkali gradove u ravnici i otišli s bogatim plijenom i mnogim zarobljenicima, među kojima je bio Lot i njegova obitelj.

Abraham je, živeći u miru u hrastovom šumarku kod Mamre, od jednog bjegunca dobio izvještaj o bitci i nesreći koja je zadesila njegovog nećaka. On nije pamtio Lotovu nezahvalnost. Probuđeni su svi njegovi osjećaji prema Lotu i on ga je odlučio spasiti. Tražeći prvo božanski savjet, Abraham se pripremio za rat. Iz svog je vlastitog tabora uzeo tri stotine osamnaest obučenih slugu, ljude poučene strahu Božjem u službi svog gospodara i vješte oružju. Njegovi saveznici, Kedor-Laomer, Tidal i Amrok, pridružili su mu se sa svojim naoružanim skupinama i oni su zajedno počeli progoniti napadače. Elamiti i njihovi saveznici utaborili su se kod Dana, na sjevernoj granici Kanaana. Ohrabreni pobjedom i ne strahujući od napada poraženog neprijatelja, oni su se prepustili slavlju. Patrijarh je podijelio svoje snage tako da je tabor napao iz četiriju različitih smjerova, i to noću. Njegov napad, odlučan i neočekivan, doveo je do brze pobjede. Ubijen je kralj Elama, a njegova vojska zahvaćena panikom bila je potpuno razbijena. Lot i njegova obitelj, sa svim zatočenicima i njihovim dobrima, vraćeni su, a u ruke pobjednika pao je bogat plijen. Pobjeda je pripadala Abrahamu, kojeg je vodio Bog. Obožavatelj Jahve nije samo učinio veliku uslugu zemlji, već se pokazao i kao srčan, hrabar čovjek. Pokazalo se da pravednost nije kukavištvo, te da je vjera učinila Abrahama odvažnim u čuvanju pravde i obrani potlačenih. Njegov mu je junački čin osigurao velik utjecaj među okolnim plemenima. Po povratku sodomski je kralj izašao s pratnjom da ukaže čast pobjedniku. Zapovjedio mu je da uzme dobra tražeći samo da ostavi zatočenike. Po ratnim pravilima plijen je pripadao pobjednicima, ali Abraham je u ovaj pohod krenuo bez namjere da se okoristi, te je odbio okoristiti se nesrećom, tražeći samo da njegovi saveznici prime dio koji im je pripadao.

Malo je onih koji bi se, izloženi ovakvoj kušnji, pokazali plemeniti kao Abraham. Malo njih bi odoljelo kušnji da uzmu tako bogat plijen. Njegov je primjer ukor koristoljubivom, plaćeničkom duhu. Abraham je poštovao zahtjeve pravednosti i ljudskosti. Njegovo ponašanje opisuje nadahnuto pravilo: “Ljubi bližnjega kao samog sebe.” (Levitski zakonik 19,18) “Ruke uzdižem pred Jahvom, Svevišnjim,” rekao je on, “Stvoriteljem neba i zemlje, da neću uzeti ni končića, ni remena od obuće, niti išta što je tvoje, da ne kažeš: na meni se Abram obogatio.” On im nije želio dati prigodu da misle kako je on pošao u rat zbog koristi, ili da njegov napredak pripisuju njihovim darovima i milosti. Bog je obećao blagosloviti Abrahama i Njemu je trebalo pripisati čast i slavu.

Melkisedek, kralj Šalema, bio je jedan od onih koji su došli pozdraviti pobjedničkog patrijarha i iznijeti kruh i vino da okrijepi njegovu vojsku. Kao “svećenik Boga Svevišnjega” on je izrekao blagoslov nad Abrahamom i zahvalio se Gospodinu koji je kroz svog slugu donio tako veliko oslobođenje. Abraham mu je dao “desetinu od svega”.

Abraham se zadovoljno vratio u svoje šatore i svom stadu, ali su ga obuzimale nespokojne misli. On je bio čovjek mira, čovjek koji se koliko je moguće klonio sukoba i neprijateljstva, i on se sa strahom prisjećao prizora pokolja kojima je bio svjedok. Narodi koje je porazio nedvojbeno će ponovno napasti Kanaan, a on će biti predmet posebne odmazde. Time što se upleo u sukobe naroda mir njegovog života je bio narušen. Nadalje, on nije postao nasljednik Kanaana niti se nadao nasljedniku kroz kojeg bi se obećanje moglo ispuniti.

U noćnom viđenju ponovno se začuo božanski glas. “Ne boj se, Abrame,” bile su riječi Kneza nad knezovima, “ja sam ti zaštita; a nagrada tvoja bit će vrlo velika.” Ali njegov um je bio toliko opterećen predosjećajima da on tada nije mogao shvatiti obećanje s neupitnim povjerenjem kao kasnije. Molio se za neki opipljiv dokaz da će ono biti ispunjeno. I kako će se ostvariti zavjetno obećanje, dok mu nije darovan sin? “Jahve,” rekao je on, “čemu mi tvoji darovi, kad ostajem bez poroda?” Onda je on predložio da usvoji povjerljivog slugu Eliezera kao svog sina i učini ga nasljednikom nad svime što posjeduje. Međutim, Bog ga je uvjerio da će njegovo vlastito dijete biti njegov nasljednik. Onda ga je izveo iz šatora i rekao mu je da pogleda bezbrojne zvijezde kako sjaje na nebu, i kad je to učinio, izgovorio je riječi: “Toliko će biti tvoje potomstvo.” “Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost.” (Rimljanima 4,3)

Patrijarh je i dalje molio za neki vidljiv znak kao potvrdu njegove vjere i kao pokazatelj kasnijim naraštajima da će se ostvariti Božje milostive namjere za njih. Gospodin se ponizio da sklopi savez sa svojim slugom, koristeći se običajima koji su bili uobičajeni među ljudima za ugovaranje svečanih saveza. Prema božanskoj uredbi Abraham je žrtvovao junicu, kozu, ovna, sve od tri godine, raspolovio ih na polovice i poslagao jedne nasuprot drugima. Njima je dodao grlicu i golubicu koje nije rasjekao. Kad je to učinio, on je prošao između žrtvenih polovica svečano se zaklinjući na trajnu poslušnost Bogu. Zatim je ostao budan i nepokolebljiv pored tijela zaklanih životinja sve do zalaska sunca, čuvajući da ih ptice grabljivice ne oskvrnu i ne pojedu. Pred zalazak sunca obuzeo ga je dubok san, a “onda se na nj spusti gust mrak, pun jeze”. Čuo se Jahvin glas koji mu je objašnjavao da ne očekuje brz primitak Obećane zemlje, upućujući na patnju njegovog potomstva prije osvajanja Kanaana. Tada mu je otkriven plan otkupljenja kroz Kristovu smrt, veliku žrtvu i Njegov dolazak u slavi. Abraham je također vidio Zemlju kojoj je vraćena edenska ljepota, koju je trebao dobiti u vječno vlasništvo, kao konačno i cjelovito ispunjenje obećanja.

Kao znak saveza Boga s čovjekom, između rasječenih komada prošli su zadimljeni žeravnjak i goruća zublja, simboli božanske prisutnosti, i progutali ih u cijelosti. Abraham je ponovno čuo glas koji je potvrdio da je Kanaan dar njegovim potomcima, “od Rijeke u Egiptu, do Velike rijeke, rijeke Eufrata”.

Kad je Abraham u Kanaanu proveo gotovo dvadeset pet godina, ukazao mu se Gospodin i rekao: “Ja sam El Šadaj — Bog Svesilni, mojim hodi putem i neporočan budi.” Patrijarh se iz strahopoštovanja poklonio licem do zemlje, a poruka se nastavila: “A ovo je savez moj s tobom: postat ćeš otac mnogim narodima.” Kao znak ispunjenja ovog saveza, njegovo je ime, Abram, tada promijenjeno u Abraham, “jer naroda mnogih ocem ja te postavljam”. Saraji je ime promijenjeno u Sara, “princeza”, jer će se, dodao je nebeski glas, “narodi od nje razviti, kraljevi će narodima od nje poteći”.

Abrahamu je u to vrijeme dan obred obrezanja “kao jamstvo pravednosti koja dolazi od vjere i koju je postigao još kad bijaše neobrezan” (Rimljanima 4,11). Patrijarh i njegovi potomci su ga trebali držati kao znak da su oni posvećeni službi Bogu, odvojeni od idolopoklonika, te da ih je Bog prihvatio kao naročito blago. Ovim su se obredom oni obvezali da će ispuniti uvjete saveza koji je načinjen s Abrahamom. Oni nisu smjeli stupati u brak s bezbožnicima, jer ako to učine, oni će izgubiti poštovanje prema Bogu i Njegovom svetom Zakonu, i bit će u kušnji da sudjeluju u grešnim običajima neznabožačih naroda i navedeni na idolopoklonstvo.

Bog je Abrahamu dao veliku čast. Nebeski su anđeli hodali i razgovarali s njim kao prijatelj s prijateljem. Kad je trebalo izvršiti kaznu nad Sodomom, ta činjenica nije skrivena od njega, i on je postao posrednik pred Bogom za grešnike. Njegov razgovor s anđelima također pruža prekrasan primjer gostoljubivosti.

U žarkom ljetnom poslijepodnevu patrijarh je sjedio na vratima svojeg šatora, promatrajući mirni krajobraz, kad je u daljini ugledao kako dolaze tri posjetitelja. Prije nego što su došli do njegovog šatora, stranci su zastali, dogovarajući se naoko kojim putem krenuti. Ne čekajući da oni zatraže uslugu Abraham je brzo ustao, i dok su oni očito pošli u drugom smjeru, on je požurio za njima i pridobio ih s najvećom ljubaznošću da mu ukažu čast time što će se kod njega osvježiti. On je vlastitim rukama donio vodu da nakon putovanja operu prašinu s nogu. On im je sam izabrao hranu, i dok su se odmarali u sjeni, hrana je pripremljena i on je iz poštovanja stajao pored njih dok su oni uživali u njegovom gostoprimstvu. Bog je ovaj čin ljubaznosti smatrao dovoljno važnim da ga zapiše u svojoj Riječi, a tisućama godina kasnije spomenuo ga je i nadahnuti prorok: “Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele.” (Hebrejima 13,2)

Abraham je u svojim gostima vidio samo tri umorna putnika, ne razmišljajući da je među njima Onaj koga može obožavati a da ne zgriješi. Ali tada se otkrila istinska narav nebeskih vjesnika. Premda su putovali kao sluge gnjeva, oni su Abrahamu, čovjeku vjere, prvo govorili o blagoslovima. Premda je Bog strog u žigosanju pokvarenosti i kažnjavanju prijestupa, On ne uživa u odmazdi. Čin uništenja je za Njega “neobičan posao”, Njemu koji je bekonačna ljubav.

“Prisan je Jahve s onima koji ga se boje.” (Psalam 25,14) Abraham je poštovao Boga i Gospodin je poštovao njega, upućujući ga u svoje namjere i otkrivajući mu svoje ciljeve. “Zar da skrivam od Abrahama što ću učiniti?” rekao je Gospodin. “Velika je vika na Sodomu i Gomoru da je njihov grijeh pretežak. Idem dolje da vidim rade li zaista kako veli tužba što je do mene stigla. Želim razvidjeti.” Bog je dobro znao mjeru sodomske krivice, ali On se izrazio čovječjim jezikom da bi se razumjela pravednost Njegovih postupaka. Prije nego što izvrši kaznu nad prijestupnicima On je osobno došao ispitati njihovo ponašanje, i da im — ako nisu prešli granicu božanske milosti — daruje priliku za pokajanje.

Dva su nebeska vjesnika otišla ostavljajući Abrahama samog s Onim koga je poznavao kao Božjeg Sina. Čovjek vjere je molio za stanovnike Sodome. On ih je jednom spasio svojim mačem, a sada ih je pokušao spasiti molitvom. Tamo su još uvijek stanovali Lot i njegovi ukućani, i nesebična ljubav koja je potakla Abrahama da ih spasi od Elamita sada ih je pokušala spasiti, ako je Božja volja, od oluje božanskog suda.

S dubokim poštovanjem i poniznošću on je iznio svoju molbu: “Ja se, evo, usuđujem govoriti Gospodinu… Ja, prah i pepeo!” U njemu nije bilo samouvjerenja, hvalisanja vlastitom pravednošću. On nije tražio milost na temelju svoje poslušnosti ili žrtava koje je prinio vršeći Božju volju. Premda je sâm bio grešnik, on se molio u korist grešnika. Abraham je pokazao povjerenje djeteta koje moli voljenog oca. On se približio nebeskom vjesniku i gorljivo iznio svoju molbu. Premda je Lot stanovao u Sodomi, on nije sudjelovao u pokvarenosti njezinih stanovnika. Abraham je mislio da u tom gusto naseljenu gradu mora biti drugih štovatelja istinitog Boga. U svjetlu ovoga on se molio: “Daleko to bilo od tebe, da ubijaš nevinoga kao i krivoga, tako da i nevini i krivi prođu jednako! Daleko bilo od tebe! Zar da ni sudac svega svijeta ne radi pravo?” Abraham nije pitao samo jednom, već mnogo puta. Postajući sve hrabriji kako su mu zahtjevi ispunjavani, on je nastavio dok se nije uvjerio da će grad biti pošteđen ako se nađe samo deset pravednika.

Abrahamovu je ljubav nadahnjivala ljubav prema dušama koje su propadale. Premda je mrzio grijehe tog pokvarenog grada, on je čeznuo da grešnici budu spašeni. Njegovo iskreno zanimanje za Sodomu pokazuje brigu koju mi trebamo imati prema nepokajanima. Mi trebamo mrziti grijeh, a sažalijevati i voljeti grešnike. Svuda oko nas su duše koje odlaze u propast jednako beznadnu, strašnu kao ona koja je zadesila Sodomu. Svakog je dana za neke kušnja okončana. Svakog sata neki se nađu izvan dosega milosti. Gdje su glasovi upozorenja i moljenja koji pozivaju grešnike da bježe od ove strašne sudbine? Gdje su ispružene ruke da ih otrgnu od smrti? Gdje su oni koji se s poniznošću i ustrajnom vjerom mole Bogu za njih?

Abrahamov je duh bio Kristov duh. Sâm Božji Sin je veliki Posrednik u korist grešnika. On koji je platio cijenu za njihovo otkupljenje zna vrijednost ljudske duše. Krist je s neprijateljstvom prema zlu koje može pokazati samo besprijekorno čista narav pokazao ljubav prema grešniku koju može imati samo beskonačna ljubav. On se u agoniji raspeća, sam opterećen strašnim teretom grijeha cijelog svijeta, molio za svoje rugače i ubojice: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34)

Za Abrahama je zapisano da “postade Božji prijatelj”, da “bude otac sviju koji vjeruju” (Jakov 2,23; Rimljanima 4,11). Božje svjedočanstvo o ovome vjernom patrijarhu jest: “Abraham je slušao glas moj, i čuvao zapovijedi moje, pravila moja i zakone moje.” Na drugome mjestu kaže: “Jer znam da će zapovjediti sinovima svojim i domu svojemu nakon sebe da se drže puteva Gospodnjih, i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospodin navršio na Abrahamu što mu je obećao.” Abrahamu je bila ukazana velika čast, da bude otac naroda koji su stoljećima bili čuvari i povjerenici Božje istine za svijet, naroda kroz koji će dolaskom obećanog Mesije svi narodi na Zemlji biti blagoslovljeni. Onaj koji je pozvao patrijarha smatrao ga je dostojnim. To su riječi što ih je Bog izgovorio. On koji razumije misli i ispravno prosuđuje ljude kaže: “Jer znam za njega…” Abraham nije izdao istinu zbog sebičnih ciljeva. On je držao Zakon i postupao ispravno i pravedno. On ne samo da se bojao Boga već je u svom domu čuvao vjeru. On će poučiti svoju obitelj u pravednosti. Božji je Zakon bio pravilo u njegovu domaćinstvu.

Abrahamovo je domaćinstvo brojalo više od tisuću duša. Oni koje je istinito bogoslužje potaklo da obožavaju jednog Boga našli su dom u njegovu taboru, i ovdje, kao u školi, oni su primali pouke koje su ih pripremile da budu predstavnici istinske vjere. Na njima je počivala velika odgovornost. On je obučavao glave obitelji, a njegove metode upravljanja provođene su u domaćinstvima kojima su oni upravljali.

U drevnim vremenima otac je bio vladar i svećenik vlastite obitelji, i on je imao vlast nad svojom djecom, čak i nakon što su oni osnovali svoje vlastite obitelji. Njegovi potomci su naučeni da se ugledaju na njega kao svog vođu u svjetovnim i vjerskim pitanjima. Abraham je nastojao održati ovaj patrijarhalni način uprave jer se tako čuvalo znanje o Bogu. Bilo je nužno povezati članove obitelji da bi se podigao zid protiv idolopoklonstva koje se posvuda raširilo i uhvatilo duboko korijenje. Abraham je pokušavao učiniti sve što je u njegovoj moći da članove svog domaćinstva sačuva od miješanja s neznabošcima i gledanja njihovih idolopokloničkih običaja, jer je znao da će dobro poznavanje zla i nesvjesno pokvariti načela. On se najviše brinuo da odstrani svaki oblik lažne religije i u umove utisne veličanstvo i slavu živog Boga kao istinski predmet obožavanja.

Bio je to mudar ustroj koji je sâm Bog načinio da svoj narod ogradi, koliko je moguće, od veza s neznabošcima, učinivši ih samostalnim narodom koji nije pripadao drugim narodima. On je odvojio Abrahama od idolopokloničkih srodnika da patrijarh može učiti i odgajati svoju obitelj dalje od prijevarnih utjecaja koji bi ih okruživali u Mezopotamiji i da njegovi potomci, od naraštaja do naraštaja, očuvaju čistoću vjere.

Abrahamova ljubav prema djeci i ukućanima navela ga je da čuva njihovu vjeru, da njima, a preko njih i svijetu, usadi znanje o božanskim uredbama, kao najdragocjenije naslijeđe koje im može prenijeti. Svi su učeni da nad njima vlada nebeski Bog. Nije trebalo biti roditeljske prisile, niti neposlušnosti djece. Božji zakon je svima odredio njihove dužnosti, i oni su samo poslušnošću mogli osigurati sreću i napredak.

Njegov vlastiti primjer, tihi utjecaj njegovog svakodnevnog života, bila je trajna pouka. Nepokolebljivo poštenje, dobrota i nesebična ljubaznost koja je izazivala divljenje kraljeva, pokazivani su i u domu. Miris takvog života, plemenitost i ljubaznost njegovog karaktera, svima je otkrivala da je on bio povezan s Nebom. On nije zanemario dušu najmanjeg sluge. U njegovom domu nije postojao jedan zakon za gospodara, a drugi za slugu, kraljevski put za bogate, a drugi put za siromašne. Prema svima se postupalo pravedno i sa sažaljenjem, kao prema onima koji su s njim baštinili milost života.

“On će zapovjediti domu svojemu nakon sebe.” Nije bilo grešne nemarnosti koja ne bi obuzdala zle navike svoje djece, niti slabe, kolebljive, nemudre, popustljive pristranosti, ni popuštanja dužnostima zbog zahtjeva pogrešno shvaćene ljubavi. Abraham ne samo da je pravilno podučavao već je i održavao vladavinu pravednog Zakona.

Kako je samo malo onih koji mogu slijediti njegov primjer! Mnogi roditelji pokazuju slijepu i sebičnu osjećajnost, pogrešno nazvanu ljubavlju, koja se pokazuje prepuštanjem djece, zajedno s njihovim nedozrelim rasuđivanjem i neobuzdanim strastima, nadzoru njihove vlastite volje. Ovo je prava surovost prema mladima i velika šteta za svijet. Roditeljsko popuštanje uzrokuje nered u obitelji i u društvu. To u mladima potiče čežnju da slijede vlastite sklonosti, umjesto da se pokore božanskim zahtjevima. Oni tako odrastaju sa srcem punim protivljenja Božjoj volji te oni svoj svjetovni, nepokorni duh prenose na svoju djecu i djecu njihove djece. Roditelji bi, kao i Abraham, trebali upravljati svojim domom. Neka učenje i provođenje poslušnosti roditeljskom autoritetu bude prvi korak k poslušnosti Božjem autoritetu.

Veliko zlo nastaje kad se čak i vjerske vođe olako odnose prema Božjem zakonu. Učenje koje je postalo tako rašireno da božanski propisi nisu više obvezni za ljude ima isti učinak na moral ljudi kao i idolopoklonstvo. Oni koji pokušavaju umanjiti zahtjeve Božjeg svetog Zakona izravno potkopavaju temelje obitelji i naroda. Vjerni roditelji koji ne drže njegove propise ne zapovijedaju svojoj obitelji da se drže Gospodnjeg puta. Božji Zakon nije za njih pravilo života. Djeca, kad osnuju svoje vlastite domove, ne osjećaju obvezu da svoju djecu uče ono što ni oni nikada nisu naučili. Zato postoji tako mnogo bezbožnih obitelji, zato je pokvarenost tako duboka i raširena.

Sve dok se roditelji cijelim srcem ne drže Gospodnjeg zakona oni neće biti spremni voditi svoju djecu. U ovom je pogledu potrebna reforma, reforma koja će biti temeljita i sveobuhvatna. Roditelji se trebaju promijeniti, propovjednici se trebaju promijeniti, oni trebaju Boga u svojim domovima. Ako žele promijeniti sadašnje stanje, oni u svoje obitelji moraju unijeti Božju riječ i prihvatiti Njega kao svojeg Savjetnika. Oni moraju učiti svoju djecu da se Božji glas obraća njima, te da trebaju bezuvjetno poslušati Boga. Oni bi strpljivo trebali uputiti svoju djecu, učiti ih ljubazno i neumorno kako živjeti da bi ugodila Bogu. Djeca iz takvog doma pripremljena su da se suprotstave lukavstvima nevjerstva. Oni prihvaćaju Bibliju kao temelj istine, i imaju temelj koji se ne može pomaknuti dolazećim valom skepticizma.

U mnogim domovima se zanemaruje bogoslužje. Roditelji smatraju da nemaju vremena za jutarnja i večernja bogoslužja. Oni ne mogu odvojiti nekoliko trenutaka da se zahvale Bogu za obilje Njegove milosti — za blagoslovljenu sunčevu svjetlost i kišu, koje čine da zelenilo raste, i za anđele čuvare. Oni nemaju vremena da se mole za božansko vodstvo i za stalnu Isusovu prisutnost u svojem domu. Oni odlaze i rade kao volovi ili konji, bez pomisli na Boga ili Nebo. Oni imaju tako dragocjene duše da je Božji Sin dao svoj život da ih otkupi, radije nego da dopusti da budu beznadno izgubljeni; ali oni cijene Njegovu veliku dobrotu samo malo više od životinja.

Oni koji tvrde da ljube Boga trebali bi, poput drevnih patrijarha, podizati žrtvenike Gospodinu tamo gdje podižu svoje šatore. Ako je ikada bilo vrijeme kad je svaka kuća trebala biti dom molitve, onda je to današnje vrijeme. Očevi i majke bi često trebali podići svoja srca Bogu u poniznoj molitvi za sebe i svoju djecu. Neka otac, kao svećenik doma, na Božji žrtvenik polaže jutarnje i večernje žrtve, dok se njegova supruga i djeca pridružuju u molitvi i hvali. Isus će se rado zadržavati u takvoj kući.

Iz svakog kršćanskog doma trebala bi zračiti sveta svjetlost. Ljubav se treba otkrivati na djelu. Ona bi trebala prožimati sve obiteljske odnose, pokazujući se u obazrivosti, ljubaznosti i nježnoj, nesebičnoj ljubavi. Postoje domovi gdje se ova načela provode, domovi gdje se Bog slavi i gdje vlada istinska ljubav. Iz ovih se domova podižu jutarnje i večernje molitve Bogu kao slatki miris, a Njegova se milost i blagoslovi spuštaju na molitelje kao jutarnja rosa.

Dobro uređeno kršćansko kućanstvo snažan je dokaz u prilog stvarnosti kršćanske vjere — dokaz koji nevjernik ne može osporiti. Svi mogu vidjeti da u obitelji djeluje utjecaj koji djeluje na djecu i da je s njima Bog Abrahamov. Kad bi kršćanski domovi imali pravi kršćanski karakter, oni bi vršili moćan utjecaj na dobro. Oni bi doista bili “svjetlost svijetu”. Nebeski Bog govori svakom vjernom roditelju riječima koje je uputio Abrahamu: “Jer znam da će zapovjediti sinovima svojim i domu svojem nakon sebe da se drže puteva Gospodnjih i da čine što je pravo i dobro, da bi Gospod navršio na Abrahamu što mu je obećao.”


Komentiraj