Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Patrijarsi i proroci: Poglavlje 13

Ispit vjere

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 16; 17,18-20; 21,1-14; 22,1-19.

Abraham je bez pitanja prihvatio obećanje o sinu, ali nije čekao da Bog ispuni svoju riječ u svoje vrijeme i na svoj način. Da bi se ispitala njegova vjera u Božju silu, dopuštena je odgoda, ali on nije izdržao kušnju. Sara je, smatrajući da je nemoguće imati dijete u njezinim godinama, predložila, kao plan kojim bi se mogla ispuniti božanska namjera, da Abraham uzme jednu od njezinih sluškinja za drugu ženu. Mnogoženstvo je bilo tako rašireno da se prestalo smatrati grijehom, ali time se ništa manje nije kršio Božji zakon, a bilo je i pogubno za svetost i mir obiteljskih odnosa. Abrahamov brak s Hagarom donio je zlo, ne samo njegovom vlastitom domu već i budućim naraštajima.

Polaskana čašću novog položaja Abrahamove žene, i nadajući se da će postati majka velikog naroda koji treba poteći od Abrahama, Hagara je postala hvalisava i ponosna i s prijezirom se počela odnositi prema svojoj gospodarici. Obostrana ljubomora poremetila je mir nekad mirnog doma. Prisiljen da sluša prigovore obiju žena Abraham je uzalud pokušavao obnoviti sklad. Premda ga je Sara žarko preklinjala da se oženi Hagarom, ona ga je sada ukoravala kao da je to bila njegova vlastita pogreška. Željela je otjerati svoju suparnicu, ali je Abraham to odbio, jer je Hagara, nadao se on, trebala biti majka njegovog obećanog sina. Međutim, ona je bila Sarina služavka i on ju je i dalje ostavio pod nadzorom njezine gospodarice. Hagarin ponosan duh nije podnosio oštrinu grubog ponašanja koje je izazvala svojom drskošću. “Saraja postupi prema njoj tako loše da ona od nje pobježe.”

Hagara se uputila u pustinju, i dok se odmarala pored izvora, sama i bez prijatelja, pred njom se pojavio anđeo Gospodnji u ljudskom obličju. Obraćajući joj se sa “Hagaro, sluškinjo Saraje”, da bi je podsjetio na njezin položaj i dužnost, on joj je zapovjedio: “Vrati se svojoj gospodarici i pokori joj se!” Ipak, s riječima ukora upućene su joj i riječi utjehe. “Jahve ču jad tvoj. … Tvoje ću potomstvo umnožiti; od mnoštva se neće moći ni prebrojiti.” I kao trajan podsjetnik Njegove milosti, zapovjeđeno joj je da svog sina nazove Jišmael, “jer Jahve ču…”

Kad je Abraham bio gotovo stotinu godina star, ponovljeno mu je obećanje o sinu, s uvjerenjem da će budući baštinik biti Sarin sin. Međutim, Abraham još uvijek nije razumio obećanje. Njegov se um odmah okrenuo Jišmaelu, držeći se vjerovanja da se kroz njega trebaju ostvariti Božje milostive namjere. Iz ljubavi prema svojem sinu on je uzviknuo: “Neka tvojom milošću Jišmael poživi!” Zatim je ponovno dobio obećanje riječima koje se nisu mogle pogrešno razumjeti: “Ipak će ti tvoja žena Sara roditi sina; nadjeni mu ime Izak. Savez svoj s njim ću sklopiti, Savez vječni s njime i s njegovim potomstvom poslije njega.” Ipak, Bog nije zanemario očevu molitvu: “I za Jišmaela uslišah te. Evo ga blagoslivljam: rodnim ću ga učiniti i silno ga razmnožiti … i u velik će narod izrasti.”

Rođenje Izaka, ispunjenje njihovih najdražih nada nakon čekanja gotovo cijelog života, ispunilo je šatore Abrahama i Sare velikom radošću. Međutim, ovaj je događaj za Hagaru značio propast njezinih brižljivo njegovanih očekivanja. Jišmaela, sada već dječaka, svi su u taboru smatrali baštinikom Abrahamova bogatstva i nasljednikom blagoslova koji su obećani njegovim nasljednicima. A sada je on iznenada stavljen na stranu, i razočarana majka i njezin sin zamrzili su Sarino dijete. Sveopća je radost samo povećala njihovu ljubomoru, sve dok se Jišmael nije usudio javno vrijeđati nasljednika Božjeg obećanja. Sara je u Jišmaelovu neobuzdanom stavu vidjela trajan izvor nesloge, te se obratila Abrahamu sa zahtjevom da Hagaru i Jišmaela istjera iz tabora. Patrijarh je bio duboko povrijeđen. Kako je mogao istjerati Jišmaela, svog sina, koga je i dalje volio? Zbunjen, on je tražio božansko vodstvo. Gospodin mu je preko svetog anđela rekao da ispuni Sarinu želju. Njegova ljubav prema Jišmaelu i Hagari nije smjela biti prepreka, jer je samo tako mogao obnoviti sklad i sreću u svojoj obitelji. Anđeo mu je dao utješno obećanje da Bog neće ostaviti Jišmaela unatoč odvojenosti od roditeljskog doma. Njegov će život biti sačuvan i on će postati otac velikog naroda. Abraham je poslušao anđeosku riječ, ali s dubokom boli. Očevo je srce bilo ispunjeno neizrecivom žalošću dok je slao Hagaru i njezinog sina.

Uputa dana Abrahamu u vezi sa svetošću bračnog odnosa trebala je biti pouka za sve vjekove. Ona obznanjuje da se prava i sreća ovog odnosa moraju pozorno čuvati, čak i po cijenu velike žrtve. Sara je bila jedina prava Abrahamova žena. Njezina prava kao žene i majke nije mogla dijeliti nijedna druga. Ona je poštovala svojeg muža i ona je zbog toga u Novom zavjetu opisana kao dostojan primjer. Ali ona nije bila voljna dopustiti da Abrahamovi osjećaji pripadaju drugoj ženi i Gospodin je nije ukorio što je zahtijevala istjerivanje njezine suparnice. Ni Abraham ni Sara nisu imali povjerenja u Božju silu, i upravo je ova zabluda dovela do braka s Hagarom.

Bog je pozvao Abrahama da bude otac vjernih, a njegov je život stajao kao primjer vjere budućim naraštajima. Ali ova vjera nije bila savršena. On je pokazao nepovjerenje u Boga kad je prikrio činjenicu da je Sara njegova žena, i, ponovno, svojim brakom s Hagarom. Da bi dosegao najviše mjerilo, Bog ga je podvrgao drugom ispitu, jednom od najtežih koje je čovjek pretrpio. Rečeno mu je u noćnom viđenju da pođe u zemlju Moriju i tamo žrtvuje svojeg sina kao žrtvu paljenicu na brdu koje će mu biti pokazano.

U vrijeme kad je primio ovu zapovijed Abraham je već imao sto i dvadeset godina. Njega je čak i njegov naraštaj smatrao starcem. U prijašnjim godinama on je bio dovoljno snažan da izdrži poteškoće i suprotstavi se opasnostima, ali sada je snaga njegove mladosti prošla. Netko se u snazi muževnosti može hrabro suprotstaviti poteškoćama i mukama koje kasnije u životu, kad već korača prema grobu, mogu slomiti njegovo srce. Međutim, Bog je posljednji, najteži Abrahamov ispit čuvao sve dok mu teret godina nije postao težak, a on čeznuo za odmorom od rada i briga.

Patrijarh je prebivao kod Beer Šebe, okružen čašću i blagostanjem. Bio je vrlo bogat, a zemaljski su ga vladari poštovali kao moćnog kneza. Tisuće ovaca i goveda prekrivali su proplanke koji su okruživali njegov tabor. Posvuda su se nalazili šatori njegovih pratilaca, domovi stotina njegovih vjernih sluga. Sin obećanja je pored njega izrastao u čovjeka. Činilo se da je Nebo svojim blagoslovom okrunilo život žrtve i strpljive ustrajnosti u odgođenoj nadi.

Abraham je poslušnom vjerom napustio svoju domovinu, ostavio grobove svojih otaca i zemlju svojeg roda. Kao stranac lutao je zemljom svojeg nasljedstva. Dugo je čekao na rođenje obećana nasljednika. Na Božju zapovijed on je istjerao svog sina Jišmaela. A sada, kad je dugoočekivani sin postajao čovjek, kad se činilo da patrijarh može gledati plodove svog nadanja, pred njim je bila kušnja veća od svih drugih.

Zapovijed je izražena riječima koje mora da su očevom srcu nanijele veliku bol: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i … prinesi kao žrtvu paljenicu.” Izak je bio svjetlost njegovog doma, utjeha u njegovoj starosti, a nadasve nasljednik obećanog blagoslova. Bol zbog gubitka takvog sina nesrećom ili bolešću slomila bi očevo srce, ali njemu je bilo zapovjeđeno da vlastitom rukom prolije krv svojeg sina. Njemu se to činilo nemoguće.

Sotona je bio blizu da šapne kako je prevaren, jer božanska zapovijed kaže: “Ne ubij”, a Bog ne bi zahtijevao ono što je jednom zabranio. Izašavši iz svojeg šatora Abraham je promatrao sjaj vedrog neba i sjetio se obećanja koje mu je dano prije gotovo pedeset godina, da se njegovo potmstvo, kao ni zvijezde na nebu, neće moći izbrojiti. Ako se ovo obećanje trebalo ispuniti u Izaku, zašto ga je on trebao usmrtiti? Abraham je bio u kušnji da povjeruje kako je on možda obmanut. U sumnji i boli on se sagnuo do zemlje i kao nikada prije molio za potvrdu zapovijedi da mora izvršiti ovu strašnu dužnost. Sjećao se anđela poslanih da mu otkriju Božju namjeru o uništenju Sodome, koji su mu donijeli obećanje o ovom istom sinu Izaku, i on je otišao do mjesta na kojemu je nekoliko puta susreo nebeske vjesnike nadajući se da će ih ponovno susresti i primiti dodatne upute, ali mu nitko nije došao u pomoć. Okruživala ga je samo tama, a Božja zapovijed je odjekivala u njegovim ušima: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš.” Zapovijed se morala poslušati i on se nije usuđivao odgađati. Svitao je dan i on je morao poći na put.

Vrativši se u svoj šator on je otišao do mjesta na kojemu je Izak spavao dubokim, mirnim snom mladosti i nevinosti. Otac je za trenutak promatrao drago lice svojeg sina, a onda se drhteći okrenuo. Otišao je do Sare koja je također spavala. Da li da je probudi, da još jednom zagrli svojeg sina? Treba li joj reći o Božjem zahtjevu? Težio je da rastereti svoje srce i s njom podijeli ovu strašnu odgovornost, ali ga je zadržao strah da će ga ona omesti. Izak je bio njezina radost i ponos; život joj je bio vezan uz njegov i majčinska bi ljubav mogla odbiti žrtvu.

Abraham je napokon probudio sina i priopćio mu zapovijed o prinošenju žrtve na udaljenom brdu. Izak je često odlazio sa svojim ocem da služi Bogu na nekom od različitih žrtvenika koji su obilježavali njegova lutanja, tako da ovaj poziv nije izazvao uzbuđenje. Brzo su obavili pripreme za put, drva su pripremljena i natovarena na magarca, i oni su pošli s dvojicom slugu.

Otac i sin, jedan pored drugog, putovali su u tišini. Razmišljajući o svojoj tajni, patrijarh nije imao riječi. Njegove su se misli bavile ponosnom, dragom majkom, i danom u koji će joj se vratiti sam. Dobro je znao da će nož probosti njezino srce kad oduzme život njezinom sinu.

Taj dan, najdulji u Abrahamovu životu, polako se bližio kraju. Dok su njegov sin i sluge spavali, on je noć proveo u molitvi, još uvijek se nadajući da će možda doći nebeski vjesnik i reći da je kušnja završena, te da se mladić može nepovrijeđen vratiti svojoj majci. Međutim, olakšanja za njegovu izmučenu dušu nije bilo. Slijedio je još jedan dan, još jedna noć poniženja i molitve, a zapovijed koja će ga ostaviti bez djece i dalje je odzvanjala u njegovim ušima. Sotona je bio u blizini da šapuće sumnju i nevjerovanje, ali je Abraham odbacio njegove prijedloge. Kad se trećeg dana putovanje nastavilo, patrijarh je, gledajući prema sjeveru, ugledao obećani znak, oblak slave koji je lebdio nad brdom Morijom, i znao da je glas koji mu je progovorio bio s Neba.

On čak ni sada nije prigovarao Bogu, već je snažio svoju dušu razmišljajući o dokazima Gospodnje dobrote i vjernosti. Ovaj je sin došao neočekivano, i nije li Onaj koji je darovao ovaj dragocjeni dar imao pravo uzeti svoje? Vjera je ponavljala obećanje: “Po Izaku ćeš imati potomstvo” — potomstvo bezbrojno kao zrna pijeska na obali. Izak je bio dijete čuda, a nije li sila koja mu je dala život mogla i vratiti život? Gledajući iza onoga što je bilo vidljivo Abraham je shvatio božanske riječi: “Mislio je da Bog može i mrtvace uskrisivati.” (Hebrejima 11,19)

Ipak, nitko osim Boga nije mogao razumjeti veličinu očeve žrtve kad svojeg sina predaje smrti. Abraham je želio da samo Bog bude svjedok ovog prizora rastanka. Zapovjedio je slugama da ih ostave riječima: “Vi ostanite ovdje uz magarca, a ja i dječak odosmo gore da se poklonimo, pa ćemo se vratiti k vama.” Izak je ponio drva za onoga koji je trebao biti žrtvovan, otac je uzeo nož i vatru, i oni su zajedno pošli prema vrhu gore. Mladić se pitao odakle će doći žrtva kad su tako daleko od stada i torova. Naposljetku je i on progovorio: “Oče, … evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtu paljenicu?” Kakav je to bio ispit! Kako je ova draga riječ “oče” probola Abrahamovo srce! Ne sada, još mu nije mogao reći. “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj.”

Oni su na određenom mjestu izgradili žrtvenik i položili drva na njega. Onda je Abraham, s drhtavim glasom, otkrio svom sinu nebesku poruku. Izak je u strahu i zaprepaštenju saznao svoju sudbinu, ali se nije opirao. Da je tako odlučio, on je mogao izbjeći svoju propast, jer starac izmučen bolima, iscrpljen borbom tijekom ova tri dana, ne bi se mogao suprotstaviti volji snažnog mladića. Ali Izak je od mladosti bio naučen da spremno i s vjerom sluša, i on se dragovoljno pokorio kad mu je otkrivena Božja namjera. On je bio sudionik u Abrahamovoj vjeri i osjećao se počašćen time što je bio pozvan da svoj život dâ na žrtvu Bogu. On je nježno pokušao olakšati očevu žalost i ohrabriti njegove iznemogle ruke da zavežu konopac koji će ga privezati za žrtvenik.

Onda su izgovorili posljednje riječi ljubavi, prolili posljednje suze i posljednji se put zagrlili. Otac je podigao nož da usmrti svojeg sina, kad je iznenada nešto zadržalo njegovu ruku. Božji je anđeo pozvao Abrahama s neba: “Abrahame! Abrahame!” On je brzo odgovorio: “Evo me!” Ponovno se začuo glas: “Ne spuštaj ruku na dječaka — reče — niti mu što čini! Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svog.”

Tada je Abraham ugledao prizor: “… ovan, rogovima se zapleo u grmu”, brzo je donio novu žrtvu i prinio je “mjesto svog sina”. Iz zahvalnosti i radosti Abraham je ovom svetom mjestu dao novo ime: “Jahve proviđa”.

Bog je na brdu Moriji obnovio svoj Savez potvrđujući svečanom zakletvom blagoslove Abrahamu i njegovu potomstvu u svim budućim naraštajima: “Kunem se samim sobom, izjavljuje Jahve: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.”

Abrahamov veliki čin vjere stoji kao stup svjetlosti, osvjetljujući put Božjih slugu u svim budućim vjekovima. Abraham se nije pokušao izgovoriti da ne izvrši Božju volju. Tijekom tog trodnevnog putovanja on je imao dovoljno vremena da razmisli, da sumnja u Boga, ako je bio sklon sumnji. On je mogao reći da će ga drugi zbog prolijevanja sinovljeve krvi smatrati ubojicom, drugim Kajinom, da će to uzrokovati da ga oni odbace i prezru njegova učenja, te tako unište njegovu sposobnost da čini dobro svojim bližnjima. Mogao je odbiti poslušnost pozivajući se na starost. Ali patrijarh se nije poslužio ni jednim od ovih izgovora. Abraham je bio čovjek, njegovi osjećaji i sklonosti su bili poput naših, ali on nije zastao i dovodio u pitanje način na koji će obećanje biti ispunjeno ako Izak umre. On nije odlagao da se raspravi sa svojim ranjenim srcem. Znao je da su Božji zahtjevi pravedni i on je izvršio zapovijed do posljednje riječi.

“Vjerova Abraham Bogu, i to mu se uračuna u pravednost.” (Jakov 2,23) Pavao kaže: “… sinovi su Abrahamovi oni koji vjeruju.” (Galaćaima 3,7) Abrahamova se vjera pokazala u njegovim djelima. “Zar nije bio naš otac Abraham djelima pokazan opravdanim kad je prinio na žrtvenik svoga sina Izaka? Vidiš li da je vjera zajednički djelovala s njegovim djelima i da je vjera uz pomoć djela postala savršena.” (Jakov 2,21.22) Mnogi ne razumiju odnos između vjere i djela. Oni kažu: “Samo vjerujte u Krista, i vi ste sigurni. Vi nemate nikakave veze s držanjem Zakona.” Međutim, istinska vjera će se pokazati u poslušnosti. Krist je rekao nevjernim Židovima: “Kada biste zbilja bili djeca Abrahamova… postupali biste prema djelima Abrahamovim.” (Ivan 8,39) Gospodin kaže o ocu vjere: “… zato što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama.” (Postanak 26,5) Apostol Jakov kaže: “Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.” (Jakov 2,17) A Ivan, koji se tako mnogo bavi ljubavlju, kaže: “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi.” (1. Ivanova 5,3)

Bog s pomoću slika i obećanja “unaprijed navijesti Abrahamu ovo dobro”. (Galaćanima 3,8) Patrijarhova vjera je bila usmjerena na Otkupitelja koji je trebao doći. Krist je rekao Židovima: “Abraham, otac vaš, treptio je od radosti u želji da vidi moj Dan. Vidio ga je i obradovao se.” (Ivan 8,56) Ovan prinesen umjesto Izaka predstavljao je Božjeg Sina, koji je trebao biti žrtvovan umjesto nas. Kad je čovjek bio osuđen na smrt zbog prijestupa Božjeg zakona, Otac je, gledajući svojeg Sina, rekao grešnicima: “Živite, našao sam otkup.”

Bog je Abrahamu zapovjedio da prinese svog sina kako bi u njegov um utisnuo stvarnost Evanđelja, a isto tako da iskuša njegovu vjeru. Bol koju je iskusio tijekom mračnih dana tog strašnog iskustva bila je dopuštena da bi na temelju vlastita iskustva razumio veličinu žrtve koju je Bog prinio za čovjekovo otkupljenje. Nijedna druga kušnja nije mogla toliko izmučiti Abrahamovu dušu kao žrtvovanje njegovog sina. Bog je svog Sina predao agoniji i sramoti smrti. Anđelima koji su bili svjedoci poniženja i duševne boli Božjeg Sina nije bilo dopušteno da posreduju, kao u slučaju Izaka. Nije bilo glasa koji je povikao: “Dosta je.” Da bi spasio pali ljudski rod, Kralj slave je predao svoj život. Može li se dati veći dokaz o Božjoj beskonačnoj ljubavi i sažaljenju? “On koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime?” (Rimljanima 8,32)

Žrtva koja se od Abrahama zahtijevala nije bila samo za njegovo dobro, niti je ona isključivo koristila budućim naraštajima, već je ona služila kao pouka bezgrešnim bićima na Nebu i drugim svjetovima. Područje borbe između Krista i Sotone — područje na kojem je izvršen plan otkupljenja — pouka je svemiru. Budući da je Abraham pokazao nedostatak vjere u Božja obećanja, Sotona ga je pred anđelima i pred Bogom optužio da nije uspio ispuniti uvjete Saveza te da nije dostojan njegovih blagoslova. Bog je pred cijelim Nebom želio dokazati vjernost svojeg sluge, pokazati da On može prihvatiti samo savršenu poslušnost i potpunije im otkriti plan spasenja.

Nebeska bića su bila svjedoci Abrahamove vjere, a ispitana je i Izakova vjernost. Kušnja je bila daleko teža od one koju je Adam prošao. Pokornost zabrani koja je dana našim prvim roditeljima nije uključivala patnju, a zapovijed Abrahamu zahtijevala je najbolniju žrtvu. Cijelo Nebo je s čuđenjem i divljenjem promatralo Abrahamovu nepokolebljivu poslušnost. Cijelo Nebo je odalo priznanje njegovoj vjernosti. Sotonine su se optužbe pokazale lažnima. Bog je rekao svojem sluzi: “Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.” Božji Savez, potvrđen Abrahamu zakletvom pred bićima drugih svjetova, svjedočio je da je poslušnost nagrađena.

Čak je i anđelima bilo teško shvatiti tajnu spasenja — razumjeti da Zapovjednik Neba, Božji Sin, mora umrijeti za grešnog čovjeka. Zapovijed Abrahamu da prinese svog sina pobudila je zanimanje cijelog Neba. Ono je s velikom ozbiljnošću pratilo svaki korak u ispunjenju ove zapovijedi. Kad je na Izakovo pitanje: “Ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” Abraham odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu”, i kad je očeva ruka zastala prije nego što je htio zaklati svog sina, i prinesen ovan za kojeg se Bog pobrinuo umjesto Izaka — tada je svjetlost rasvijetlila tajnu otkupljenja, i čak su i anđeli jasnije shvatili divni plan što ga je Bog načinio za čovječje spasenje. (1. Petrova 1,12)


Komentiraj