Idolopoklonstvo na Sinaju

Ovo se poglavlje zasniva na Izlasku 32 do 34.

Mojsijeva je odsutnost za Izrael bilo vrijeme iščekivanja i neizvjesnosti. Narod je znao da je on s Jošuom otišao na planinu i ušao u oblak gustog mraka koji se mogao vidjeti iz doline, a počivao je na vrhu planine. S vremena na vrijeme osvjetljavale su ga munje božanske prisutnosti. Željno su očekivali njegov povratak. Naviknuti još u Egiptu na materijalni prikaz božanstva, njima je bilo teško vjerovati u nevidljivo Biće, te su oslonac za svoju vjeru nalazili u Mojsiju. Sada je on bio uzet od njih. Prolazili su dan za danom, tjedan za tjednom, a on se nije vraćao. Usprkos oblaku koji je i dalje bio na vidiku, mnogima se u taboru činilo da ih je njihov vođa napustio ili da ga je uništila vatra koja sažiže.

Razdoblje čekanja je za njih bilo vrijeme razmišljanja o Božjem zakonu koji su čuli i pripreme srca da prime daljnja otkrivenja koja im je On trebao dati. Nikada nije bilo previše vremena za ovaj posao, i da su tražili jasnije razumijevanje Božjih zahtjeva i ponizili svoja srca pred Njim, oni bi bili zaštićeni od kušnji. Ali oni to nisu učinili te su uskoro postali nepromišljeni, nepažljivi i skloni bezakonju. Ovo se posebno odnosilo na svjetinu. Oni su bili nestrpljivi što su se nalazili na putu u obećanu zemlju, zemlju u kojoj je teklo mlijeko i med. Dobra zemlja im je obećana samo pod uvjetom poslušnosti, ali oni su to izgubili iz vida. Neki su predložili da se vrate u Egipat, ali bez obzira hoće li poći naprijed u Kanaan ili natrag u Egipat, mnoštvo je odlučilo da više ne čeka Mojsija.

Osjećajući se bespomoćni u odsutnosti vođe, oni su pribjegli starim praznovjerjima. Svjetina je bila prva u popuštanju, mrmljanju i nestrpljivosti i oni su postali vođe otpada koji je slijedio. Vol ili tele su bili neke od životinja koje su Egipćani smatrali simbolom svojeg božanstva, i na prijedlog onih koji su primjenjivali ovaj oblik idolopoklonstva u Egiptu, načinjeno je tele i oni su mu se počeli klanjati. Bog nije dao nikakav prikaz sebe, a zabranio je i bilo kakvo materijalno prikazivanje s tim ciljem. Svrha moćnih čuda u Egiptu i kod Crvenog mora bila je da utvrdi vjeru u Njega kao nevidljivog, svemoćnog Izraelovog Pomoćnika, jedinog istinitog Boga. Želja za vidljivim prikazom Njegove prisutnosti prikazana je stupom od oblaka i ognja koji je predvodio mnoštvo i prikazivanjem Njegove slave na gori Sinaj. Međutim, iako je oblak Njegove prisutnosti još uvijek bio pred njima, oni su svoja srca predali egipatskom idolopoklonstvu, a slavu nevidljivog Boga prikazali kipom teleta!

U Mojsijevoj odsutnosti sudska je vlast predana Aronu te se ogromno mnoštvo okupilo pred njegovim šatorom sa zahtjevom: “Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske.” Oblak koji ih je dotad vodio, kazali su oni, sada je trajno stajao na brdu i više ih neće predvoditi u njihovim putovanjima. Oni moraju imati kip umjesto njega, i ako se odluče vratiti u Egipat, kako je odlučeno, oni će naći milost kod Egipćana noseći pred sobom kip i prihvaćajući ga kao svog boga.

Ovakva je kriza zahtijevala čovjeka čvrste, odlučne, nepromjenjive hrabrosti, nekoga tko bi poštovanje Boga smatrao vrednijim od popularnog javnog mišljenja, osobne sigurnosti i vlastitog života. Ali tadašnji izraelski vođa nije imao takav karakter. Aron je neodlučno prigovorio narodu, a njegovo oklijevanje i bojažljivost u odlučnom trenutku njih je učinilo još odlučnijim. Metež se povećavao. Izgledalo je da je slijepa, nerazumna izbezumljenost ovladala mnoštvom. Bilo je i onih koji su ostali vjerni Savezu s Bogom, ali veći dio naroda se pridružio otpadu. Prema nekolicini koja se usudila predloženi kip nazvati idolopoklonstvom postupalo se grubo, i oni su u tom metežu i uzbuđenju izgubili živote.

Aron se uplašio za svoj život i umjesto da plemenito ustane u obranu Božje časti, on je popustio zahtjevima mnoštva. Njegovo je prvo djelo bilo naredba da sav narod sakupi zlatni nakit i donese ga njemu, nadajući se da će ih ponos navesti da odbiju ovu žrtvu. Ali oni su dragovoljno predali svoje ukrase i on je od njih izlio tele, imitaciju egipatskog boga. Narod je povikao: “Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske.” Aron je nečasno dopustio ovu uvredu Jahve. A onda je otišao još dalje. Videći s kakvim je zadovoljstvom zlatno tele prihvaćeno, on je pred njima izgradio žrtvenik i objavio: “Sutra neka se priredi svečanost u čast Jahvi!” Trubači su po taboru, od plemena do plemena, najavljivali svečanost. “Sutradan rano ustanu i prinesu žrtve paljenice i donesu žrtve pričesnice. Onda svijet posjeda da jede i pije. Poslije toga ustade da se zabavlja.” Pod izgovorom da održavaju svečanost u čast Jahvi, oni su se prepustili jedenju i razvratnom uživanju.

Kako se često u današnje vrijeme ljubav prema zadovoljstvima prikriva “obličjem pobožnosti”! Religija koja ljudima dopušta da se istodobno s obavljanjem svojih bogoslužbenih obreda posvete sebičnim ili tjelesnim zadovoljstvima i danas godi mnoštvu kao i u Izraelovo doba. Još uvijek postoje popustljivi Aroni koji će, dok obnašaju odgovorne dužnosti u Crkvi, popustiti željama neposvećenih i tako ih ohrabriti na grijeh.

Prošlo je svega nekoliko dana otkad su Izraelci sklopili svečani Savez s Bogom da će slušati Njegov glas. Stajali su dršćući od straha pred planinom slušajući Gospodnje riječi: “Nemoj imati drugih bogova uz mene!” Božja slava je još uvijek lebdjela iznad Sinaja na vidiku zajednice, ali oni su se okrenuli i zatražili druge bogove. “Načiniše tele na Horebu, klanjahu se liku od zlata salivenu. Zamijeniše Slavu svoju likom bika što proždire travu.” (Psalam 106,19.20) Kako se mogla iskazati veća nezahvalnost ili ponuditi smionija uvreda Onome koji im se otkrio kao nježni Otac i svemoćni Kralj!

Mojsije je na planini bio upozoren na otpad u taboru i naređeno mu je da se bez odlaganja vrati. “Požuri se dolje,” bile su Božje riječi, “narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice.” Bog je mogao spriječiti ovaj pokret od samog početka, ali je dopustio da se razvije do ovog stupnja da bi ih poučio kaznom za njihovu izdaju i otpad.

Božji Savez s Njegovim narodom bio je poništen i On je rekao Mojsiju: “Dobro vidim … da je ovaj narod tvrde šije. Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim. Onda ću od tebe razviti velik narod.” Izraelski narod, a naročito svjetina, stalno su bili skloni pobuni protiv Boga. Oni bi također mrmljali protiv svojih vođa te bi ga žalostili svojim nevjerstvom i tvrdoglavošću. Voditi ih u obećanu zemlju bio bi težak posao, pun kušnji. Oni su svojim grijesima već izgubili pravo na Božju milost, a pravda je zahtijevala njihovo uništenje. Gospodin je stoga predložio da ih uništi te da od Mojsija načini velik narod.

“Pusti sada neka se moj gnjev na njih raspali da ih istrijebim”, bile su Božje riječi. Da je Bog namjeravao istrijebiti Izrael, tko bi se za njih mogao moliti? Koliko bi bilo onih koji bi grešnike jednostavno prepustili njihovoj sudbini? Koliko bi njih rado zamijenili napor, teret i žrtvu, naplatili nezahvalnost i mrmljanje, za položaj časti i uživanja, kad je Bog bio Onaj koji je nudio oslobođenje?

Međutim, Mojsije je vidio razlog za nadu tamo gdje se činilo da postoji samo obeshrabrenje i gnjev. On nije Božje riječi: “Pusti sada”, razumio kao zabranu, već poticaj na posredovanje; riječi koje su podrazumijevale da ništa drugo osim Mojsijeve molitve ne može spasiti Izrael, i ako ga on zamoli, Bog će poštedjeti njegov narod. On je “zapomagao pred Jahvom, Bogom svojim, i govorio: ‘O Jahve! Čemu da gnjevom plamtiš na svoj narod koji si izbavio iz zemlje egipatske silom velikom i rukom jakom!’”

Bog je naznačio da se odrekao svojeg naroda. On je Mojsiju govorio o njima kao o “narodu tvom, koji si izveo iz zemlje egipatske”. Međutim, Mojsije se ponizno odrekao tvrdnje da je on vodio Izrael. Oni nisu bili njegovi, već Božji, “svoj narod koji siizveo … silom velikom i rukom jakom! Zašto bi”, pozivao je on, “Egipćani morali reći: ‘U zloj ih je namjeri i odveo, tako da ih smakne u brdima i izbriše s lica zemlje.’”

Tijekom nekoliko mjeseci otkad je Izrael napustio Egipat izvještaj o njihovom prekrasnom izbavljenju raširio se među svim okolnim narodima. Strah i mračni predosjećaji počivali su na neznabošcima. Svi su promatrali da vide što će izraelski Bog učiniti za svoj narod. Ako ih sada uništi, njihovi će neprijatelji pobijediti i Bog će biti obeščašćen. Egipćani će tvrditi da su njihove optužbe bile istinite; umjesto da je poveo narod da prinese žrtve, On je učinio da oni budu žrtvovani. Oni neće razmišljati o grijesima Izraelaca. Uništenje naroda što ga je On tako jasno nagradio štetilo bi ugledu Njegovog imena. Kako velika odgovornost počiva nad onima koje je Bog tako veličanstveno uzvisio da proslave Njegovo ime na zemlji! Kako bi se oni trebali brinuti da se sačuvaju od grijeha, da ne navuku Njegovu kaznu i tako među neznabošcima obeščaste Božje ime!

Dok je Mojsije posredovao za Izrael, njegova bojažljivost je ustupila mjesto njegovoj predanosti i ljubavi prema onima koji su u Božjim rukama bili oruđe preko kojeg je tako mnogo učinjeno. Gospodin je slušao njegove zamolbe i udovoljio njegovoj nesebičnoj molitvi. Bog je kušao svog slugu, On je provjeravao njegovu vjernost i ljubav prema tom grešnom, nezahvalnom narodu, i Mojsije je plemenito izdržao kušnju. Sebični motivi nisu bili izvor njegovog zanimanja za Izrael. Njemu je napredak Božjeg izabranog naroda bio draži nego osobna čast, draži nego prednost da postane otac velikog naroda. Bog je bio zadovoljan njegovom vjernošću, jednostavnošću njegovog srca, njegovim poštenjem, i On mu je kao vjernom pastiru predao veliku odgovornost da Izrael vodi u obećanu zemlju.

Kad su Mojsije i Jošua sišli s planine, a Mojsije nosio “ploče Svjedočanstva”, čuli su viku i vrisak uzbuđenog mnoštva, očito u stanju divljeg orgijanja. Jošua, vojnik, prvo je pomislio da su tabor napali neprijatelji. “Bojna vika u logoru!” rekao je on. Ali Mojsije je bolje prosudio narav ovog komešanja. Vika nije bila bojna, već vika bučne pijanke. “Niti viču pobjednici, niti tuže pobijeđeni: tu ja samo pjesmu čujem.”

Dok su prilazili taboru, ugledali su narod kako viče i pleše oko svojeg kipa. Bio je to prizor neznabožačke pijanke, oponašanje idolopokloničkih egipatskih blagdana. Kako se to razlikovalo od svečanog obožavanja Boga! Mojsije se razgnjevio. On je upravo došao iz prisutnosti Božje slave, i premda je bio upozoren na ono što se događalo, on nije bio spreman za takav strašan prizor izraelskog poniženja. Njegov je bijes ključao. Da bi pokazao gnušanje prema njihovom zločinu, bacio je kamene ploče i one su se raspale pred očima naroda, označavajući time da kao što su oni raskinuli svoj Savez s Bogom, tako je i Bog raskinuo svoj Savez s njima.

Mojsije je ulazeći u tabor prošao kroz mnoštvo razvratnika, zgrabio kip i bacio ga u vatru. Kasnije ga je satro u prah, prosuo po vodi i naredio narodu da piju tu vodu. Time je pokazao potpunu bezvrijednost boga kojeg su oni obožavali.

Veliki je vođa pozvao svojeg brata i oštro ga zapitao: “Što ti je ovaj puk učinio … da si tako veliki grijeh na nj svalio?” Aron se pokušao zaštititi objašnjavajući zahtjeve naroda i da bi ga ubili da se nije pokorio njihovim željama. “Neka se moj gospodar srdžbom ne raspaljuje — odgovori Aron — sam znaš kako je ovaj narod na zlo sklon. Rekoše mi: ‘Napravi nam boga, pa neka pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izbavi iz zemlje egipatske.’ Na to im ja rekoh: ‘Tko ima zlata, neka ga skine!’ Tako mi ga dadoše, a ja ga bacih u vatru, te izađe ovo tele.” On je želio da Mojsije povjeruje da se dogodilo čudo, da je zlato bačeno u vatru te da se nadnaravnom silom pretvorilo u tele. Međutim, njegovi izgovori i okolišanje bili su uzaludni. On je s pravom smatran glavnim krivcem.

Ono što je njegov grijeh činilo tako mrskim jest činjenica da je Aron bio blagoslovljen i počašćen daleko više od ostalog naroda. Aron je bio taj “koga posveti Jahve” (Psalam 106,16), a on je načinio kip i proglasio svečanost. On je bio imenovan Mojsijevim glasnogovornikom, a sam je Bog posvjedočio o njemu: “Znam da je on vrlo rječit.” (Izlazak 4,14) On je propustio spriječiti idolopoklonike u njihovoj namjeri da izazivaju Nebo. On, preko koga je Bog donio kaznu na Egipćane i njihove bogove, ravnodušno je slušao izjavu pred livenim kipom: “Ovo je tvoj Bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske.” On je bio s Mojsijem na planini i tamo promatrao Gospodnju slavu, on je vidio da u prikazu te slave nije bilo ničega prema čemu se mogao načiniti kip. On je bio taj koji je tu slavu pretvorio u kip teleta. On, kome je Bog predao vodstvo naroda u Mojsijevoj odsutnosti, podržavao je njihovu pobunu. “I na Arona se Jahve silno rasrdio, htio ga uništiti.” (Ponovljeni zakon 9,20) Međutim, kao odgovor na Mojsijevo predano posredovanje, njemu je pošteđen život. Kajanjem za svoj veliki grijeh i poniznošću on je ponovno stekao Božju milost.

Da je Aron imao hrabrosti založiti se za pravdu bez obzira na posljedice, mogao je spriječiti otpad. Da je nepokolebljivo ustrajao u svojoj odanosti Bogu, da je podsjetio narod na odgovornost preuzetu na Sinaju, na svečani zavjet s Bogom da će slušati Njegov Zakon, zlo bi bilo zaustavljeno. Ali njegovo udovoljavanje željama naroda i sigurnost s kojom je nastavio izvršavati njihove planove ohrabrilo ih je da idu dalje u svojem grijehu nego što su provobitno namjeravali.

Kad se Mojsije, po povratku u tabor, suprotstavio pobunjenicima, njegovi oštri ukori i ljutnja koju je pokazao razbijanjem ploča Zakona bili su u opreci s ugodnim riječima i dostojanstvenim držanjem njegovog brata, i simpatije naroda su bile na strani Arona. Aron je, da bi se opravdao, nastojao učiniti narod odgovornim za njegovu slabost u popuštanju njihovom zahtjevu, ali usprkos tome, oni su se divili njegovoj blagosti i strpljenju. Ali Bog ne gleda na ono što ljudi gledaju. Aronov popustljivi duh i želja da udovolji zaslijepili su njegove oči da ne vidi veličinu zločina koji je podržavao. Njegovo ponašanje kojim je utjecao na grijeh Izraela tisuće je stajalo života. U kakvoj je suprotnosti bilo Mojsijevo ponašanje, koji je, dok je vjerno izvršavao Božje sudove, pokazao da mu je dobrobit Izraela draža nego napredak, čast ili život.

Od svih grijeha koje će Bog kazniti nijedan nije teži u Njegovim očima od onoga koji ohrabruje druge da čine zlo. Bog je želio da Njegovi sluge dokažu svoju odanost revnim ukoravanjem grijeha, bez obzira kako to može biti bolno. Oni koji su počašćeni božanskim poslanjem ne smiju biti slabi, popustljivi, ovisno o vremenu u kojem se nalaze. Oni ne trebaju težiti samouzvišenju ili se kloniti spornih dužnosti, već obavljati Božje djelo s nepokolebljivom vjernošću.

Premda je Bog ispunio Mojsijevu molitvu tako što je poštedio Izraela uništenja, njihov je otpad trebao biti primjereno kažnjen. Da bezakonje i nepokornost do kojih je došlo s Aronovim dopuštenjem nisu bili brzo slomljeni, oni bi se pretvorili u otvorenu bezbožnost i donijeli narodu nepovratnu propast. Zlo se mora odstraniti najstrožim mjerama. Stojeći na vratima tabora, Mojsije je pozvao narod: “Tko je za Jahvu, k meni!” Oni koji nisu sudjelovali u otpadu trebali su stati Mojsiju s desne strane, a oni koji su se pokajali zbog svojeg grijeha na lijevu. Zapovijed je bila izvršena. Ispostavilo se da Levijevo pleme nije sudjelovalo u idolopokloničkom bogoslužju. Iz drugih je plemena bilo mnogo onih koji su unatoč grijehu pokazali svoje pokajanje. Ali velik broj, većinom svjetina koja je tražila da se načini tele, tvrdoglavo je ustrajao u svojoj pobuni. Mojsije je u ime “Jahve, Boga Izraela,” zapovjedio onima s desne strane, koji nisu sudjelovali u idolopoklonstvu, da izvuku mačeve i pobiju sve koji su ustrajali u pobuni. “I toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi.” Bez obzira na položaj, pleme, prijateljstvo, vođe pobune su bili pobijeni, a pošteđeni su svi koji su se ponizili i pokajali.

Oni koji su izvršili ovaj strašni čin suda izvršili su ga na temelju božanskog autoriteta, izvršujući presudu Kralja nad kraljevima. Ljudi se moraju kloniti da u svojoj ljudskoj sljepoći sude i osuđuju svoje bližnje, ali kad im Bog zapovjedi da izvrše Njegovu presudu nad bezakonjem, treba Ga poslušati. One koji su obavili ovaj bolan čin i tako pokazali svoje gađenje prema pobuni i idolopoklonstvu i posvetili se cjelovitijoj službi istinitom Bogu, Gospodin je nagradio, i njih i njihovu vjernost, tako što je Levijevom plemenu dao posebno odličje.

Izraelci su bili okrivljeni zbog izdaje i to protiv Kralja koji im je dao blagoslove i čiji su autoritet dragovoljno odlučili slušati. Da bi se održala božanska vladavina, pravda se mora izvršiti na izdajnicima. Ipak, i ovdje je Bog pokazao svoju milost. Premda je poštovao svoj Zakon, On je svima dao slobodu izbora i mogućnost za pokajanje. Pobijeni su samo oni koji su ustrajali u pobuni.

Bilo je nužno kazniti ovaj grijeh kao svjedočanstvo okolnim narodima o Božjem nezadovoljstvu idolopoklonstvom. Izvršujući pravdu na krivcima, Mojsije je kao Božje oruđe morao ostaviti zapis o svečanom i javnom prosvjedu protiv njihovog zločina. Kad su Izraelci kasnije trebali osuditi idolopoklonstvo okolnih plemena, njihovi bi ih neprijatelji optužili da je narod koji uzima Jahvu za svojeg Boga načinio tele i obožavao ga na Horebu. Oni bi onda, premda prisiljeni da priznaju sramotnu istinu Izraela, mogli ukazati na strašnu sudbinu prijestupnika kao dokaz da njihov grijeh nije bio ni odobren ni oprošten.

Ljubav ništa manje od pravde zahtijeva da se ovakav grijeh kazni. Bog je čuvar i vrhovnik svojeg naroda. On uklanja one koji su ustrajni u pobuni da ne povedu u propast druge. Time što je poštedio Kajinov život Bog je svemiru pokazao kakve su posljedice dopuštanja da grijeh prođe nekažnjen. Utjecaj koji je on svojim životom i učenjem izvršio na svoje potomke doveo je do pokvarenosti koja je zahtijevala uništenje cijelog svijeta potopom. Povijest pretpotopnih ljudi svjedoči da dug život za grešnika nije blagoslov. Gospodnje veliko strpljenje nije spriječilo njihovo bezboštvo. Što su ljudi duže živjeli, postajali su sve pokvareniji.

Tako je bilo i s otpadom na Sinaju. Da prijestup nije bio brzo kažnjen, ponovno bi se vidjele iste posljedice. Zemlja bi ponovno postala pokvarena kao i u Noino vrijeme. Da su prijestupnici bili pošteđeni, razvilo bi se zlo veće od onoga koje se raširilo nakon što je Kajin pošteđen. Božja milost zahtijeva da tisuće pate kako bi se spriječila potreba da se milijuni kazne. Da bi spasio većinu, On mora kazniti manjinu. Nadalje, kad je narod odbacio vjernost Bogu, on se odrekao božanske zaštite i lišio se Njegove obrane, i tako je cijeli narod bio izložen sili svojih neprijatelja. Da zlo na vrijeme nije uklonjeno, oni bi uskoro postali žrtve svojih brojnih i moćnih neprijatelja. Bilo je potrebno da se za dobro Izraela, a također i kao pouka sljedećim naraštajima, zločin na vrijeme kazni. To nije bila ništa manja milost za grešnike što je njihovo grešno ponašanje spriječeno. Da je njihov život bio pošteđen, isti duh koji ih je potakao da se pobune protiv Boga pokazao bi se u međusobnoj mržnji i sukobima, i oni bi naposljetku sami sebe uništili. Zločin je kažnjen brzo i sa strahovitom oštrinom iz ljubavi prema svijetu, iz ljubavi prema Izraelu i prijestupnicima.

Kad je narod naposljetku shvatio veličinu svoje krivnje, strah je obuzeo cijeli tabor. Strahovali su da će svi prijestupnici biti ubijeni. Žaleći njihovu muku Mojsije je obećao da će još jednom moliti Gospodina za njih.

“Težak ste grijeh počinili. Ipak ću se Jahvi popeti. Možda za vaš grijeh oproštenje pribavim.” On je otišao i u svojoj ispovijedi Bogu rekao: “Jao! Narod onaj težak je grijeh počinio napravivši sebi boga od zlata. Ipak im taj grijeh oprosti. … Ako nećeš, onda i mene izbriši iz svoje knjige koju si napisao.” Odgovor je glasio: “Onoga koji je protiv mene sagriješio, izbrisat ću iz svoje knjige. Nego, idi sad! Povedi narod kamo sam ti rekao. Anđeo će moj pred tobom ići. Ali u dan kad ih pohodim, zbog njihova ću ih grijeha kazniti.”

Mojsijeva molitva usmjerava naše umove na nebeske zapise u kojima su zapisana imena svih ljudi, gdje su vjerno zapisana njihova djela, bila dobra ili zla. Knjiga života sadrži imena svih koji su ikada služili Bogu. Ako Ga tko od njih napusti i tvrdoglavom ustrajnošću u grijehu konačno otvrdne na utjecaj Njegovog Svetog Duha, na Sudu će njegovo ime biti izbrisano iz Knjige života i on će biti predan uništenju. Mojsije je shvatio kako je strašna grešnikova sudbina, a ipak ako Gospodin odbaci izraelski narod, on je želio da se i njegovo ime izbriše s njihovim. On nije mogao izdržati da vidi kako kazna stiže one koji su tako milostivo bili izbavljeni. Mojsijevo posredovanje u korist Izraela prikazuje Kristovo posredovanje za grešne ljude. Ali Gospodin nije dopustio Mojsiju da kao Krist nosi krivnju prijestupnika. “Onoga koji je protiv mene sagriješio,” rekao je On, “izbrisat ću iz svoje knjige.”

Narod je duboko ožalošćen pokopao svoje mrtve. Tri tisuće su pale od mača, nakon čega se u taboru pojavio pomor, a onda je došla poruka da ih božanska prisutnost više neće pratiti na njihovim putovanjima. Jahve je objavio: “Ja s vama neću poći — jer ste narod tvrde šije — da vas putem ne istrijebim.” Izdana je zapovijed: “Stoga skinite svoj nakit, a ja ću vidjeti što ću s vama učiniti.” Cijeli je tabor tugovao. U kajanju i poniznosti “od brda Horeba Izraelci su bili bez nakita”.

Po božanskoj naredbi šator koji je služio kao privremeno mjesto bogoslužja bio je uklonjen “izvan tabora”. Ovo je bio još jedan dokaz da je Bog povukao svoju prisutnost između njih. On se otkrivao Mojsiju, ali ne ovakvom narodu. Ukor je bio bolan, a mnoštvo je s grižnjom savjesti očekivalo veće nesreće. Da nije Gospodin izdvojio Mojsija iz tabora kako bi ih mogao potpuno uništiti? Međutim, oni nisu bili bez nade. Šator je bio podignut izvan tabora, a Mojsije ga je nazvao “Šator sastanka”. Svi koji su se istinski pokajali, i čeznuli da se vrate Gospodinu, pozvani su da se upute tamo, priznaju svoje grijehe i traže Njegovu milost. Kad su se vratili u svoje šatore, Mojsije je ušao u Šator. Narod je sa živim zanimanjem tražio neki znak da je njegovo posredovanje za njih prihvaćeno. Ako se Bog udostoji sresti s njim, mogu se nadati da neće u cijelosti biti uništeni. Kad se stup od oblaka spustio, narod je plakao od radosti i “svatko bi se duboko klanjao na vratima svog šatora”.

Mojsije je dobro poznavao pokvarenost i sljepoću onih koji su mu bili povjereni na brigu. Znao je s kakvim se teškoćama mora suočiti. Ali on je naučio da ako želi vladati narodom, mora dobiti pomoć od Boga. Molio se za jasnije otkrivenje Božje volje i za obećanje Njegove prisutnosti: “Vidi, ti si meni rekao: ‘Povedi ovaj narod’, ali mi nisi objavio koga ćeš sa mnom poslati. Još si mi rekao: ‘Znam te po imenu, i ti uživaš moju blagonaklonost.’ Stoga, ako uživam tvoju blagonaklonost, objavi mi svoje putove, da te shvatim i da i dalje uživam tvoju blagonaklonost. Promisli također da je ova svjetina tvoj narod.”

Odgovor je glasio: “Ja ću osobno s tobom poći … i počinak ti priuštiti.” Ali Mojsije još uvijek nije bio zadovoljan. Njegovu je dušu pristiskao predosjećaj o strašnim posljedicama ako Bog prepusti Izrael tvrdokornosti i nepokajanosti. Nije mogao podnijeti da njegovi interesi budu odvojeni od interesa njegove braće te je molio da Bog svojem narodu vrati naklonost i da ih znak Njegove prisutnosti nastavi voditi na njihovom putu: “Ako ti ne pođeš … odavde nas i ne izvodi. Ta kako će se znati da uživamo tvoju naklonost, ja i tvoj narod? Po tom što ideš s nama. Time ćemo se samo razlikovati ja i tvoj narod među svim narodima koji su na licu zemlje.”

I Gospodin je odgovorio: “I ovo što si zatražio, učinit ću … ta ti uživaš moju blagonaklonost, jer te po imenu poznajem.” Ipak, prorok nije prestajao moliti. Primio je odgovor na svaku molitvu, ali je on bio žedan većih znakova Božje naklonosti. On je tada zatražio nešto što nijedno ljudsko biće nije zatražilo: “Pokaži mi svoju slavu.”

Bog ga nije ukorio smatrajući njegov zahtjev drskim, već mu je milostivo progovorio: “Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaj.” Nijedan čovjek, smrtnik, ne može vidjeti i preživjeti otkrivenje slave Božje, ali On je Mojsiju obećao da će vidjeti onoliko božanske slave koliko može podnijeti. Ponovno je pozvan na vrh planine, a onda je ruka koja je načinila svijet, ruka koja “brda premješta, a ona to ne znaju” (Job 9,5), uzela ovo stvorenje od praha, ovog moćnog čovjeka vjere, i stavila ga u pukotinu špilje, dok je Božja slava i sva Njegova dobrota prolazila pred njim.

Ovo je iskustvo, a iznad svega obećanje da će božanska prisutnost biti s njima, Mojsiju bilo obećanje o uspjehu u djelu koje je bilo pred njim, a on je to smatrao daleko većom vrijednošću od sveg znanja egipatskog ili svih svojih dostignuća kao državnika ili vojskovođe. Nijedna zemaljska sila ili znanje nisu mogli nadomjestiti Božju stalnu prisutnost.

Za prijestupnika je strašno kad dospije u ruke živog Boga, ali Mojsije je sam stajao u prisutnosti Vječnog i nije se bojao jer je njegova duša bila u skladu s voljom njegovog Gospodara. Psalmist kaže: “Da sam u srcu na zlo mislio, ne bi uslišio Gospod.” (Psalam 66,18) Ali “prisan je Jahve s onima koji ga se boje i Savez svoj objavljuje njima.” (Psalam 25,14)

Bog se objavio: “Jahve! Jahve! Bog milosrdan i milostiv, spor na srdžbu, bogat ljubavlju i vjernošću, iskazuje milost tisućama, podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja, nego kažnjava opačinu otaca na djeci — čak na unučadi do trećeg i četvrtog koljena.”

“Mojsije smjesta pade na zemlju i pokloni se.” On je ponovno vapio da Bog oprosti svom narodu opačinu i uzme ga kao svoju baštinu. Njegova je molitva bila ispunjena. Gospodin je milostivo obećao obnoviti svoju naklonost prema Izraelu i učiniti mu čuda koja nikada prije nisu učinjena “ni u kojoj zemlji, ni u kojem narodu”.

Mojsije je na planini ostao četrdeset dana i noći, i sve to vrijeme, kao i prvi put, njegov život se održavao čudom. Nijednom čovjeku nije bilo dopušteno da pođe s njim, a tijekom njegove odsutnosti nitko nije smio pristupiti planini. On je na Božju zapovijed pripremio dvije kamene ploče i ponio sa sobom na vrh i Gospodin je “na ploče ispisao riječi Saveza — Deset zapovijedi.”

Tijekom dugog razdoblja što ga je proveo u zajednici s Bogom Mojsijevo lice je odsjajivalo slavu božanske prisutnosti. On nije znao da iz njegovog lica izbija svjetlost dok je silazio s planine. Takva je svjetlost obasjavala Stjepanovo lice kad je izveden pred suce: “Nato svi koji su sjedili u Velikom vijeću upru pogled u Stjepana i opaze da mu je lice poput lica anđeoskog.” (Djela 6,15) Aron i narod su uzmaknuli pred Mojsijem i “ne usudiše se k njemu pristupiti”. Videći njihov strah i zbunjenost, a ne znajući razlog, on ih je pozvao da mu priđu. Pružio im je znak Božjeg pomirenja i uvjerio ih u Njegovu obnovljenu naklonost. U njegovom glasu nisu primijetili ništa osim ljubavi i moljenja i napokon se jedan od njih usudio pristupiti. Previše zadivljen da bi govorio, on mu je tiho ukazao na njegov izgled lica, a onda prema nebu. Veliki je vođa shvatio što oni žele reći. Svjesni svoje krivnje, osjećajući i dalje božansko nezadovoljstvo, oni nisu mogli podnijeti nebesku svjetlost, koja bi ih ispunjavala radošću da su bili poslušni Bogu. Krivnja donosi strah. Duša koja je slobodna od grijeha neće se željeti skriti od svjetlosti Neba.

Mojsije im je mnogo toga želio reći, i žaleći zbog njihovog straha, on je stavio koprenu preko lica i nastavio je koristiti kad god se vraćao u tabor nakon zajedništva s Bogom.

Bog je ovom svjetlošću namjeravao uvjeriti Izrael u sveti, uzvišeni karakter svojega Zakona i slavu Evanđelja otkrivenog u Kristu. Dok je Mojsije bio na planini, Bog mu nije samo dao ploče Zakona, već i plan spasenja. On je vidio da su predslike i simboli izraelskog razdoblja predočavali Kristovu žrtvu, a nebeska svjetlost s Golgote je, ništa manja od slave Božjeg Zakona, obasjavala Mosijevo lice. Ova božanska svjetlost predstavljala je slavu razdoblja čiji je Mojsije bio vidljivi posrednik, predstavnik jednog istinskog Posrednika.

Slava koja je izbijala s Mojsijeva lica prikazuje blagoslove koje će kroz Kristovo posredovanje primiti narod koji drži Božje zapovijedi. Ona svjedoči da što je prisnija naša zjednica s Bogom, mi ćemo jasnije poznavati Njegove zahtjeve, potpunije se pokoravati božanskoj slici i biti spremniji da postanemo sudionici u božanskoj naravi.

Mojsije je bio predslika Krista. Kao što je Izraelov posrednik zaklanjao svoje lice, jer narod nije mogao podnijeti da promatra njegovu slavu, tako je Krist, Posrednik, zaklanjao svoju božansku narav ljudskom kad je došao na Zemlju. Da je došao obučen u sjaj Neba, on ne bi mogao pristupiti ljudima u njihovom grešnom stanju. Oni ne bi mogli podnijeti slavu Njegove prisutnosti. On je stoga ponizio sam sebe i došao u “obličju grešnog tijela” (Rimljanima 8,39), da može pristupiti palom grešnom rodu i uzdići ga.