Sotonino neprijateljstvo prema Zakonu

U početku se činilo kako će Sotonini napori da među bezgrešnim stanovnicima Neba sruši Božji zakon biti okrunjeni uspjehom. Prevario je velik broj anđela, ali Sotonin prividan uspjeh bio je uzrok poraza i gubitka, odvajanja od Boga i progonstva s Neba.

Kad se sukob ponovio na Zemlji, Sotona je ponovno naizgled bio u prednosti. Čovjek je zbog prijestupa postao njegov rob, a čovjekovo kraljevstvo palo je u ruke začetnika pobune. Sada se činilo da je Sotoni otvoren put za osnivanje nezavisnog kraljevstva i daljnjem protivljenju vlasti Božjeg Sina. Međutim, plan spasenja je ponovno čovjeku omogućio da dođe u sklad s Bogom i postane poslušan Njegovom Zakonu, te da naposljetku i čovjek i Zemlja budu oslobođeni od Sotonine sile.

Sotona je ponovno poražen i ponovno je pribjegao prijevari u nadi da će svoj poraz pretvoriti u pobjedu. Da bi potaknuo pobunu među palim ljudskim rodom, Sotona je Boga prikazao kao nepravednog što je čovjeku dopustio da prestupi Njegov Zakon. “Zašto je Bog, znajući posljedice,” pitao je vješti kušač, “dopustio da čovjek bude iskušan, da pogriješi i upadne bijedu i jad?” Adamova djeca, zaboravljajući veliko strpljenje koje je čovjeku dalo novu priliku, i bez obzira na zapanjujuću, strašnu žrtvu koju je njegova pobuna donijela nebeskom Kralju, poslušala su kušača i prigovarala protiv jedinog Bića koje ih je moglo spasiti od Sotonine razorne moći.

I danas postoje tisuće onih koji Bogu upućuju isti pobunjenički prigovor. Oni ne vide kako bi lišavanje slobode izbora čovjeku oduzelo osobine razumnog bića i od njega načinilo puki automat. Čovjek je stvoren kao slobodno moralno biće. Poput stvorenja drugih svjetova, on se morao podvrgnuti ispitu vjernosti, ali nikada nije doveden u takav položaj da mora popustiti zlu. Nijedna kušnja ili ispit ne dolaze na čovjeka a da im on ne bi mogao odoljeti. Bog je čovjeku pružio toliko mogućnosti da u sukobu sa Sotonom nikada nije trebao biti poražen.

Kako se broj ljudi na Zemlji povećavao, gotovo se cijeli svijet pridružio redovima pobunjenika. Činilo se da je Sotona još jednom odnio pobjedu. Ali svemoćna sila je ponovno spriječila djelo bezboštva i potopom je sa Zemlje uklonjena moralna nečistoća.

Prorok kaže: “Jer kad se na zemlji pojave tvoji sudovi, uče se pravdi stanovnici kruga zemaljskog. Ako se pomiluje opaki, on se ne uči pravednosti … i ne obazire se na veličanstvo Jahvino.” (Izaija 26,9.10) Tako je bilo nakon potopa. Nakon što su oslobođeni Njegove kazne, stanovnici zemlje su se ponovno pobunili protiv Gospodina. Svijet je dva puta odbacio Njegov Savez i uredbe. Pretpotopni ljudi i Noini potomci odbacili su božanski autoritet. Onda je Gospodin načinio savez s Abrahamom i izabrao sebi narod koji će postati čuvar Njegovog Zakona. Da bi prevario i uništio ovaj narod, Sotona je ponovno postavio svoje zamke. Jakovljeva djeca bila su izložena kušnji sklapanja braka s neznabošcima i obožavanja njihovih kipova. Ali Josip je bio vjeran Bogu i njegova vjernost je bila trajno svjedočanstvo o istinskoj vjeri. Da bi ugasio ovo svjetlo, Sotona je djelovao kroz zavist Josipove braće da bi ga prodali kao roba u neznabožačku zemlju. Ali Bog je tako upravljao događajima da su Egipćani upoznali Njega. I u Potifarovom domu i u zatvoru Josip je primio obrazovanje i poduku koji su ga zajedno sa strahopoštovanjem prema Bogu pripremili za najviši položaj vladara egipatske nacije. Njegov se utjecaj iz faraonove palače osjećao diljem zemlje, a posvuda se širilo znanje o Bogu. Izraelci su u Egiptu također postali napredni i bogati, a oni koji su ostali vjerni Bogu širili su velik utjecaj. Idolopokloničke svećenike je ispunio strah kad su vidjeli kako nova religija pridobiva naklonost. Nadahnuti Sotoninim vlastitim neprijateljstvom prema nebeskom Bogu, oni su nastojali ugasiti ovo vidjelo. Svećenicima je bilo povjereno obrazovanje prijestolonasljednikâ, i ovaj duh tvrdokornog protivljenja Bogu i revnost prema idolopoklonstvu oblikovali su karakter budućeg vladara i uzrokovale tlačenje Izraelaca i surovost prema njima.

Tijekom četrdeset godina nakon Mojsijeva bijega iz Egipta činilo se da je idolopoklonstvo pobijedilo. Godinu za godinom nade Izraelaca su blijedile. I narod i kralj su likovali u svojoj snazi i vrijeđali izraelskog Boga. Kad je izraelski vođa izašao pred kralja s porukom od “Jahve, Boga Izraelova”, odgovor nije bio rezultat nepoznavanja istinskog Boga, već protivljenje Njegovog sili: “Tko je taj Jahve da ga ja poslušam — odvrati faraon — i pustim Izraelce? Ja toga Jahvu ne znam…” Od početka do kraja faraonovo protivljenje božanskoj zapovijedi nije bilo rezultat neznanja, već mržnje i protivljenja.

Premda su Egipćani tako dugo odbacivali spoznaju o Bogu, Gospodin im je ipak pružio mogućnost da se pokaju. U Josipovim danima Egipat je za Izraelce bio utočište, Bog je bio počašćen ljubaznošću prema Njegovom narodu, a sada je Onaj koji dugo trpi, koji je spor na srdžbu i bogat ljubavlju dopustio da svako zlo djeluje. Egipćani koje su mučili predmeti njihovog obožavanja primili su dokaze o Jahvinoj sili, i svi koji su htjeli mogli su se pokoriti Bogu i izbjeći Njegove sudove. Kraljevo licemjerstvo i tvrdokornost doveli su do širenja spoznaje o Bogu i naveli mnoge Egipćane da se predaju u Njegovu službu.

Budući da su Izraleci bili tako skloni povezivanju s neznabožcima i oponašanju njihovog idolopoklonstva, Bog je dopustio da odu u Egipat, gdje se posvuda osjećao Josipov utjecaj i gdje su bile povoljne okolnosti da mogu ostati poseban narod. Tamo su ih odvratno idolopoklonstvo Egipćana i njihova surovost i tlačenje u kasnijem razdoblju izraelskog boravka trebali nadahnuti odvratnošću prema idolopoklonstvu i navesti ih da u Bogu svojih otaca nađu utočište. Sotona je iskoristio ovu providnost da posluži njegovom cilju zamračujući umove Izraelaca i navodeći ih da oponašaju običaje njihovih poganskih gospodara. Zbog egipatskog praznovjernog obožavanja životinja, Izraelcima tijekom ropstva nije bilo dopušteno da prinose žrtve. Ova ih služba stoga nije usmjeravala na veliku Žrtvu i njihova je vjera oslabila. Kad je došlo vrijeme za Izraelovo izbavljenje, Sotona se odlučio usprotiviti Božjim namjerama. On je bio odlučan da ovaj veliki narod, više od dva milijuna ljudi, ostane u neznanju i praznovjerju. Narod koji je Bog obećao blagosloviti, umnožiti i učiniti od njega silu na Zemlji, kroz koji je On trebao otkriti svoju volju, narod koji je htio učiniti čuvarima svojeg Zakona, taj isti narod je Sotona nastojao zadržati u neznanju i ropstvu, da bi iz njihovih umova izbrisao sjećanje na Boga.

Kad su pred kraljem učinjena čuda, Sotona je bio tamo da bi spriječio njihov utjecaj i naveo faraona da ne prizna Božju nadmoć i ne posluša Njegovu zapovijed. Sotona je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da krivotvori Božja djela i suprotstavi se Njegovoj volji. Time je otvoren put za veće prikaze božanske sile i slave, a Izraelcima i cijelom Egiptu je postalo očitije postojanje i vlast istinitog i živog Boga.

Bog je izbavio Izrael moćnim prikazima svoje sile i kaznama nad svim egipatskim bogovima. “Puk svoj s klicanjem izvede i s veseljem izabrane svoje … da čuvaju naredbe njegove i zakone da mu paze.” (Psalam 105,43-45) On ih je spasio iz ropstva da bi ih odveo u dobru zemlju, zemlju koja je Njegovom providnošću pripremljena za njih kao utočište od neprijatelja, gdje su mogli stanovati u sjeni Njegovih krila. On ih je želio dovesti k sebi i uzeti ih u svoje vječne ruke, a kao uzvrat za sve Njegovo dobro i milost, od njih se zahtijevalo da osim Njega, živoga Boga, nemaju drugih bogova i da uzvise i proslave Njegovo ime na Zemlji.

Tijekom ropstva u Egiptu mnogi Izraelci su u velikoj mjeri izgubili spoznaju o Božjem zakonu i njegove uredbe pomiješali s poganskim običajima i predajama. Bog ih je doveo do Sinaja i tamo im svojim vlastitim glasom obznanio svoj Zakon.

Sotona i zli anđeli su bili tamo. Dok je Bog narodu objavljivao svoj Zakon, Sotona je kovao urotu kako bi ga naveo na grijeh. Sotona je odlučio da pred očima Neba otme narod koji je Bog izabrao. Navodeći ga na idolopoklonstvo, on je namjeravao uništiti moć bogoslužja, jer kako se čovjek može uzdići ako obožava ono što nije uzvišenije od njega i može se prikazati djelima ljudskih ruku? Ako ljudi mogu postati slijepi na silu, veličanstvo i slavu beskonačnog Boga prikazujući Ga klesanim kipom, ili čak i životinjom ili kukcem, ako mogu zaboraviti svoju božansku vezu s obličjem svojeg Stvoritelja i pokloniti se ovim gnusnim i neživim objektima, zle strasti srca će biti neukrotive i Sotona će preuzeti potpunu vlast.

U samom podnožju Sinaja Sotona je započeo izvršavati svoj plan rušenja Božjeg zakona, obavljajući tako isto djelo što ga je činio na Nebu. Tijekom četrdeset dana dok je Mojsije bio na planini s Bogom, Sotona je bio zaposlen poticanjem sumnje, otpada i pobune. Dok je Bog ispisivao svoj Zakon, koji je trebalo predati Njegovom zavjetnom narodu, Izraelci su, poričući svoju vjernost Jahvi, tražili bogove od zlata! Kad se Mojsije vratio iz veličanstvene prisutnosti božanske slave, sa zakonskim uredbama koje su obećali da će poslušati, on ih je našao kako se otvoreno protive Božjim zapovijedima, klanjajući se pred izlivenim kipom.

Sotona je namjeravao uništiti Izrael navodeći ih na ovu drsku uvredu i huljenjem na Jahvu. Budući da su se pokazali tako izopačenima, izgubivši svaki osjećaj o prednostima i blagoslovima koje im je Bog nudio, i o vlastitim svečanim ponovljenim obećanjima o odanosti, Gospodin će ih, vjerovao je on, napustiti i prepustiti uništenju. Tako bi on osigurao uništenje Abrahamovog potomstva, potomstva obećanja koje je trebalo sačuvati spoznaju o živom Bogu i kroz koje je trebao doći On, istinski Potomak, koji je trebao pobijediti Sotonu. Veliki pobunjenik je namjeravao uništiti Izrael i time osujetiti Božju namjeru. Ali on je ponovno poražen. Sinovi Izraelovi, bez obzira na njihov grijeh, nisu bili uništeni. Oni koji su tvrdoglavo stali na Sotoninu stranu bili su istrijebljeni, a narodu koji se ponizio i pokajao milostivo je oprošteno. Povijest ovog grijeha trebala je biti trajno svjedočanstvo o krivnji i kazni idolopoklonstva, o pravednosti i dugom Božjem trpljenju.

Cijeli svemir bio je svjedok prizora na Sinaju. U djelovanju dviju uprava vidjela se suprotnost između Božje i Sotonine vladavine. Bezgrešni stanovnici drugih svjetova ponovno su promatrali ishod Sotoninog otpada i vladavine koju bi on uspostavio na Nebu da mu je bilo dopušteno djelovati.

Navodeći ljude da krše drugu zapovijed, Sotona je namjeravao obeščastiti njihovu predodžbu o božanskom Biću. Zanemarivanjem četvrte zapovijedi on ih je želio navesti da u cijelosti zaborave Boga. Božji zahtjev za poštovanjem i obožavanjem temelji se na činjenici da je On Stvoritelj i da sva bića duguju život Njemu. Biblija tako govori. Prorok Jeremija kaže: “A Jahve je pravi Bog. Živi je on Bog i Kralj vječni. … Bogovi koji nisu stvorili nebo ni zemlju moraju nestati sa zemaljskog lica i ispod neba. On stvori zemlju snagom svojom, mudrošću svojom uspostavi krug zemaljski, i umom svojim razape nebesa. … Svakom čovjeku pamet stane, svaki se zlatar zastidi svoga kipa, jer svi su mu kipovi samo varka, nema u njima duha! Isprazni su oni, smiješne tvorevine, propast će u dan kazne. Jakovljev dio nije kao oni: jer je on sve stvorio.” (Jeremija 10,10-12,14-16) Kao spomenik Božje stvaralačke sile, subota upućuje na Njega kao Stvoritelja neba i Zemlje. Stoga je ona trajan svjedok i podsjetnik na Njegovu veličinu, mudrost i ljubav. Da se subota uvijek svetkovala, nikada ne bi bilo nijednog ateista ili idolopoklonika.

Uspostava subote, koja potječe iz Edena, stara je kao i sama Zemlja. Svetkovali su je svi patrijarsi, od stvaranja nadalje. Izraelce su tijekom ropstva u Egiptu njihovi nadglednici prisiljavali da krše subotu, i oni su u velikoj mjeri izgubili svijest o njezinoj svetosti. Kad je na Sinaju objavljen Božji zakon, prve riječi četvrte zapovijedi su glasile: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni”, pokazujući tako da subota nije tada uspostavljena, već se upućuje na njezino podrijetlo iz doba stvaranja. Sotona je, da bi izbrisao Boga iz ljudskih umova, namjeravao srušiti ovaj veliki spomenik. Ako može navesti ljude da zaborave svojeg Stvoritelja, oni neće ulagati napore da se odupru sili zla i sigurno će postati Sotonine žrtve.

Sotonino neprijateljstvo prema Božjem zakonu natjeralo ga je u rat protiv svake uredbe u Deset zapovijedi. S velikim načelom ljubavi i odanosti Bogu, Ocu sviju, usko je povezano i načelo bratske ljubavi i poslušnosti. Prijezir prema roditeljskom autoritetu brzo vodi do prijezira prema Božjem autoritetu. Zato Sotona ulaže napore da umanji obvezu pete zapovijedi. Poganski narodi su obraćali malo pozornosti uredbi koja zapovijeda ovo načelo. U mnogim narodima roditelji su bili ili odbacivani ili ubijani čim su zbog starosti bili nesposobni brinuti se za sebe. U obiteljima se prema majci postupalo s malo poštovanja, a nakon smrti njezinog muža od nje se zahtijevalo da se pokori autoritetu najstarijeg sina. Mojsije je naredio sinovsku poslušnost, ali kad su Izraelci odstupili od Gospodina, oni su zajedno s ostalima zanemarili petu zapovijed.

Sotona je bio “ubojica ljudi od početka” (Ivan 8,44) i čim je dobio vlast nad ljudskim rodom, on ne samo što ih je poticao da se mrze i međusobno ubijaju, već je on, da bi se još hrabrije suprotstavio Božjoj vlasti, kršenje šeste zapovijedi načinio sastavnim dijelom njihove religije.

Na temelju iskvarenih predodžbi o božanskim osobinama, poganski su narodi povjerovali da su ljudske žrtve nužne da bi se osigurala naklonost božanstava. Tako su se u raznim oblicima idolopoklonstva vršila najsurovija djela. Među njima je bio običaj da se djeca provode kroz oganj pred kipom. Kad bi neko dijete prošlo neozlijeđeno, ljudi su smatrali da je njihova žrtva prihvaćena. Smatralo se i da dijete koje bi se izbavilo ima naročitu naklonost bogova, te su ga okruživali blagoslovima i uvijek visoko cijenili, i bez obzira na njegove zločine njega se nikada nije kažnjavalo. Ali ako je neko dijete bilo opečeno, njegova je sudbina bila zapečaćena. Vjerovalo se da se gnjev bogova može ublažiti samo oduzimanjem života te su ga stoga prinosili kao žrtvu. U vrijeme velikog otpada ovakve opačine su u određenoj mjeri prevladavale i među Izraelcima.

U ime religije vrlo se rano počela kršiti sedma zapovijed. Najodvratniji su i najgnusniji običaji postali dio poganskog bogoslužja. Bogovi su prikazivani kao pokvareni, a njihovi obožavatelji su se predavali najnižnim strastima. Prevladavali su neprirodni poroci, a vjerske blagdane obilježavala je sveopća i otvorena pokvarenost.

Mnogoženstvo je rano uhvatilo korijene. To je bio jedan od grijeha koji je navukao Božji gnjev na pretpotopni svijet. Ipak, ono se ponovno raširilo i nakon potopa. Sotonin smišljen napor je bio da iskvari ustanovu braka, oslabi njegove obveze i umanji njegovu svetost, jer nije mogao naći sigurniji način da obeščasti Božje obličje u čovjeku i otvori vrata jadu i porocima.

Od početka velike borbe Sotonina je namjera bila da pogrešno prikaže Božji karakter i izazove pobunu protiv Njegovog Zakona, i činilo se da je to djelo bilo okrunjeno uspjehom. Mnoštvo je slušalo Sotonine prijevare i usprotivilo se Bogu. Ali usred djelovanja zla, Božje namjere se neprekidno ispunjavaju. On svim stvorenjima obznanjuje svoju pravednost i dobrotu. Sotoninim kušanjem cijelo je čovječanstvo prestupilo Božji zakon, ali žrtvom Njegovog Sina otvoren je put kojim se ono može vratiti Bogu. Kristovom milošću ljudi mogu biti osposobljeni za poslušnost Očevom Zakonu. Tako Bog u svako doba, usred pobune i otpada, okuplja narod koji mu je vjeran, narod “kom je moj Zakon u srcu” (Izaija 57,7).

Sotona je prijevarom zaveo anđele. U svim razdobljima nastavio je među ljudima obavljati ovo djelo, a nastavit će varati sve do kraja vremena. Kad bi on otvoreno priznao da se bori protiv Boga i Njegovog Zakona, ljudi bi pazili; ali on se prikriva i miješa istinu sa zabludom. Tako se prihvaćaju zablude koje zarobljavaju i uništavaju dušu. Sotona na ovaj način vodi svijet za sobom; ali dolazi dan kad će njegova pobjeda biti zauvijek okončana.

Božje postupanje prema pobuni dovest će do potpunog razotkrivanja djela koje se tako dugo potajno obavljalo. Posljedice Sotonine vladavine, plodovi zanemarivanja božanskih uredbi, bit će predočene pred svim stvorenim bićima. Božji zakon bit će potpuno opravdan. Vidjet će se da je Bog uvijek postupao na vječno dobro Njegovog naroda i dobro svih svjetova što ih je stvorio. Sam će Sotona, u prisutnosti svemira kao svjedoka, priznati pravednost Božje vladavine i Njegovog Zakona.

Nije daleko trenutak kad će Bog ustati da opravda svoj uvrijeđeni autoritet. “Jer, gle, izići će Jahve iz svog prebivališta da stanovnike zemljine kazni što se o njeg ogriješiše.” (Izaija 26,21) “Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će opstati kad se on pojavi?” (Malahija 3,2) Izraelskom je narodu, zbog njegovih grijeha, bilo zabranjeno pristupiti planini prije nego što se Bog spustio da objavi svoj Zakon, da ih ne sažeže goruća slava Njegove prisutnosti. Ako su ovakvi prikazi Njegove sile obilježavali mjesto objavljivanja Njegovog Zakona, kako će strašan biti Njegov sud kad dođe da ispuni svoje svete uredbe! Kako će oni koji su gazili Njegov autoritet izdržati Njegovu slavu na veliki dan suda? Strah podno Sinaja narodu je trebao prikazati prizore suda. Zvuk trube pozvao je Izrael na susret s Bogom. Glas arkanđela i Božja truba pozvat će žive i mrtve s lica cijele Zemlje u prisutnost njihovog Suca. Otac i Sin, praćeni mnoštvom anđela, bili su prisutni na gori Sinaju. Na veliki Dan suda Krist će doći “u slavi Oca svoga, u pratnji anđela” (Matej 16,27). On će tada sjesti na prijestolje svoje slave, a pred njim će se okupiti svi narodi.

Kad se božanska prisutnost prikazala na Sinaju, slava Gospodnja je u Izraelovim očima bila poput vatre koja sažiže. Ali kad Krist dođe u slavi sa svetim anđelima, cijela će zemlja blještati od strašne svjetlosti Njegove prisutnosti. “Bog naš dolazi i ne šuti. Pred njim ide oganj što proždire, oko njega silna bjesni oluja. On zove nebesa odozgo i zemlju da sudi narodu svojemu.” (Psalam 50,3.4) Pred Njim će teći ognjena rijeka koja će rastopiti počéla zemaljska, kao i Zemlju, a i djela koja su na njoj također će biti spaljena. “… Kad se u plamenom ognju objavi s neba Gospodin Isus u pratnji svoje anđeoske vojske, koji će se osvetiti onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti o našem Gospodinu Isusu.” (2. Solunjanima 1,7.8)

Od svojeg stvaranja čovjek nikada nije bio svjedok takvog prikaza božanske slave kao kad je na Sinaju objavljen Zakon. “Tresla se zemlja, nebo se rosilo pred Bogom, Sinaj drhtao pred Bogom, Bogom Izraela.” (Psalam 68,9) Usred najstrašnijih potresa prirode iz oblaka se, poput trube, začuo Božji glas. Brdo se zatreslo od podnožja do vrha, a mnoštvo Izraelaca se, blijedo i dršćući od straha, poklonilo licem do zemlje. Onaj čiji je glas potresao zemlju objavljuje: “Ja ću još jednom ne samo potresti zemlju nego i nebo.” (Hebrejima 12,26) Biblija kaže: “Jahve reče sa visine, iz svetoga stana grmi glasom…” “nebo se i zemlja tresu”. (Jeremija 25,30; Joel 4,16) U taj veliki dan nebo će iščeznuti “kao knjiga koja se smota” (Otkrivenje 6,14). Svaka planina i otok će se pomaknuti sa svog mjesta. “Zemlja će zateturati poput pijanca, zanjihat se poput kolibe; toliko će joj otežati bezakonje njeno da će pasti i neće više ustati.” (Izaija 24,20)

“Svako ljudsko srce klone, strava ih je obrvala, trudovi boli već ih spopadaju, i grče se ko rodilja, … sva će lica biti izobličena i problijedjela.” “Kaznit ću svijet za zloću,” kaže Gospodin, “dokrajčit ću ponos oholih, poniziti nadutost silnika.” (Izaija 13,7.8.11; Jer 30,6)

Kad se Mojsije vratio iz božanske prisutnosti s planine na kojoj je primio ploče svjedočanstva, grešni Izrael nije mogao podnijeti svjetlost koja je obasjavala njegovo lice. Kako će samo prijestupnici gledati Božjeg Sina kad se pojavi u slavi svojeg Oca okružen nebeskim vojskama, da sudi prijestupnicima Njegovog Zakona i onima koji su odbacili pomirenje s Njim. Oni koji su zanemarili Božji zakon i gazili Kristovu krv, “zemaljski kraljevi, velikaši, vojskovođe, bogataši, mogućnici”, sakrit će se u špiljama i gorskim pećinama i govoriti gorama i pećinama: “Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe, jer dođe veliki dan njihove srdžbe! Tko može opstati?” (Otkrivenje 6,15-17) “U dan onaj: bacit će svaki svoje srebro i zlatne kumire … kad uteče u šupljine pećina i u raspukline stijena pred užasom Jahvinim, pred sjajem veličanstva njegova, kad ustane da potrese zemlju.” (Izaija 2,20.21)

Tada će se vidjeti da je Sotonina pobuna protiv Boga uzrok njegove propasti i propasti svih onih koji su odlučili postati njegovi podanici. On je prikazivao da će prijestup donijeti veliko dobro, ali tada će se vidjeti da je “plaća za grijeh smrt”. “Jer evo dan dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih — govori Jahve nad Vojskama — da im neće ostati ni korijena ni grančice.” (Malahija 3,19) Sotona, korijen svakog grijeha, i svi zli, koji su njegove grane, bit će u potpunosti uništeni. Grijeh će biti dokrajčen zajedno sa svakim jadom i propašću koje je donio. Psalmist kaže: “Ti pokara pogane, pogubi bezbošca, ime im izbrisa dovijeka.” (Psalam 9,6)

Ali usred bure božanskog suda Božja djeca neće imati razloga za strah. “Ali je Jahve utočište svome narodu i zaštita sinovima Izraela.” (Joel 4,16) Dan koji će prijestupnicima Božjeg zakona donijeti strah i uništenje, poslušnima će donijeti “klicanje od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti”. (1. Petrova 1,8) “Saberite mi sve pobožnike koji žrtvom Savez sa mnom sklopiše! Nebesa objavljuju pravednost njegovu: on je Bog sudac.” (Psalam 50,5.6)

“I tada ćete opet razlikovati pravednika od grešnika, onoga koji služi Bogu od onoga koji mu ne služi.” (Malahija 3,18) “Poslušajte me, vi koji poznate pravo, narode kom je moj Zakon u srcu.” “Iz ruke ti, evo, uzimam čašu opojnu, pehar gnjeva svojega: nećeš ga više piti. … Ja, ja sam tješitelj vaš.” (Izaija 51,7.22.12) “Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, al se ljubav moja neće odmać od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.” (Izaija 54,10)

Veliki plan otkupljenja donosi potpunu obnovu Božje naklonosti prema svijetu. Obnovljeno je sve što je izgubljeno zbog grijeha. Otkupljen je ne samo čovjek, već i Zemlja da bude vječno prebivalište poslušnih. Sotona se tijekom šest tisuća godina borio da Zemlju zadrži u svojem vlasništvu. A sada je ostvaren Božji prvobitni cilj stvaranja. “Ali će od njih kraljevstvo preuzeti Sveci Svevišnjega, i oni će ga posjedovati za vijeke vjekova.” (Daniel 7,18)

“Od istoka sunca do zalaska hvaljeno bilo ime Jahvino!” (Psalam 113,3) “I Jahve će biti kralj nad svom zemljom.” (Zaharija 14,9) Sveto pismo kaže: “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa. … Stalne su sve naredbe njegove, utvrđene za sva vremena.” (Psalam 119,89; 111,7.8) Svete uredbe koje je Sotona mrzio i nastojao uništiti bit će poštovane diljem bezgrešnog svemira. “Kao što zemlja tjera svoje klice, kao što u vrtu niče sjemenje, učinit će Gospod da iznikne pravda i hvala pred svim narodima.” (Izaija 61,11)