Kušnja i pad

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 3.

Kad Sotoni više nije bilo dopušteno poticati pobunu na Nebu, njegova je mržnja prema Bogu našla novi izraz u smišljanju propasti ljudskog roda. U sreći i miru svetoga para u Edenu on je gledao prizor sjaja koji je zauvijek izgubio. Pokrenut zavišću on ih je odlučio poticati na neposlušnost i na njih navući krivnju i kaznu za grijeh. On je njihovu ljubav želio pretvoriti u nepovjerenje, a pjesme hvale u poniženje pred njihovim nebeskim Stvoriteljem. To ne samo da bi ovim nevinim bićima donijelo bijedu koju je on sam podnosio, već bi obeščastilo Boga i prouzročilo žalost na Nebu. Naši prvi roditelji nisu bili ostavljeni bez upozorenja na opasnost koja im je prijetila. Nebeski vjesnici predočili su im povijest Sotoninog pada i njegovu zavjeru da ih uništi, predočujući cjelovitije narav božanske vladavine koju je knez zla pokušavao srušiti. Sotona i njegova vojska su pogriješili zbog neposlušnosti pravednim Božjim zapovijedima. Kako je onda bilo važno da Adam i Eva poštuju taj Zakon kojim se jedino mogao održavati red i pravičnost. Božji je Zakon svet kao i sâm Bog. To je objava Njegove volje, prijepis Njegovog karaktera i izraz božanske ljubavi i mudrosti. Sklad svega što je stvoreno ovisi o savršenoj suglasnosti svih bića, svega živog i neživog, sa Stvoriteljevim Zakonom. Bog je uspostavio zakone vladavine ne samo za živa bića, već i za cjelokupno djelovanje prirode. Sve je podložno nepromjenjivim zakonima koji se ne mogu omalovažiti. Ali dok prirodni zakoni upravljaju svime u prirodi, samo je čovjek, od svih stanovnika Zemlje, podložan moralnom Zakonu. Bog je čovjeku, krunskom djelu stvaranja, dao moć da razumije Njegove zahtjeve, shvati pravednost i dobrotu njegovog Zakona i njegove svete zapovijedi za čovjeka, te da se od čovjeka očekuje nepokolebljiva poslušnost. I stanovnici Edena su, poput anđela, stavljeni na ispit; svoj sretni posjed mogli su zadržati samo vjernošću Stvoriteljevom Zakonu. Oni su mogli ili poslušati i živjeti, ili ne poslušati i umrijeti. Bog ih je načinio primateljima bogatih blagoslova, ali ako oni zanemare Njegovu volju, On koji nije poštedio anđele koji su pogriješili nije mogao poštedjeti ni njih. Prijestupom bi proigrali Njegove darove i donijeli sebi bijedu i propast. Anđeli su ih upozorili da se čuvaju Sotoninih varki, jer će on neumorno ulagati napore da ih zavede. Sve dok su poslušni Bogu Zli im ne može nanijeti zlo, jer bi im svaki anđeo, ako je potrebno, odmah bio poslan u pomoć. Ako oni čvrsto odbiju Sotonine prve napade, oni će biti sigurni kao i nebeski vjesnici. Ali ako samo jednom popuste kušnji, njihova će narav postati tako izopačena da neće imati moć i sklonost oduprijeti se Sotoni. Drvo spoznaje dobra i zla stvoreno je da ispita njihovu poslušnost i ljubav prema Bogu. Bog je smatrao prikladnim dati im samo jednu zabranu vezanu uz korištenje svega što je u vrtu, ali ako oni zanemare Njegovu volju u jednoj pojedinosti, navući je na sebe krivicu prijestupa. Sotona ih nije trebao neprekidno kušati, on im je mogao prići samo kod zabranjenog drveta. Ako pokušaju ispitati njegovu narav, bit će izloženi njegovim lukavstvima. Oni su bili savjetovani da obrate pozornost na upozorenje koje im je Bog poslao i zadovolje se poukama koje im je Bog smatrao prikladnim dati. Da bi neopazice ostvario svoje djelo, Sotona je za svog posrednika izabrao zmiju kao prikladnu krinku za prijevaru. Zmija je bila jedno od najmudrijih i najljepših stvorenja na zemlji. Imala je krila, i dok je letjela zrakom, njezin zasljepljujući sjaj bio je poput boje i odsjaja poliranog zlata. Dok se odmarala u granama zabranjenog drveta opterećenim plodovima i naslađivala njegovim ukusnim voćem, bio je to privlačan i ugodan prizor za oko promatrača. Tako se u miru vrta skrivao uništavač, vrebajući svoju žrtvu. Anđeli su upozorili Evu da se ne odvaja od svojega supruga dok je on bio zauzet dnevnim radom u vrtu; s njim je opasnost od kušnje bila manja nego kad je bila sama. Ali zaokupljena svojim ugodnim zadatkom, ona je nesvjesno odlutala od njega. Kad je primijetila da je sama, osjetila je strah od opasnosti, ali ga ona nije uvažila i odlučila je da je njezina mudrost i snaga dostatna da razluči zlo i suprotstavi mu se. Ne razmišljajući o anđeoskom upozorenju, ona je ubrzo promatrala zabranjeno drvo s mješavinom radoznalosti i divljenja. Plodovi su bili prekrasni i ona se pitala zašto ih je Bog zabranio. To je bila kušačeva prilika. On joj se obratio kao da čita njezine misli: “Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?” Eva je bila iznenađena i zapanjena jer joj se činilo da čuje odjek svojih misli. Ali zmija je nastavila melodičnim glasom, laskajući njezinoj nenadmašnoj ljepoti, a njezine riječi nisu bile neugodne. Umjesto da pobjegne s tog mjesta, Eva je zadivljena ostala da čuje kako zmija govori. Da joj se obratilo biće poput anđela, njezin bi se strah pojačao, ali ona nije ni pomislila da bi prekrasna zmija mogla postati posrednik palog neprijatelja. Na kušačevo zavodljivo priznanje ona je uzvratila: “‘Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. Samo za plod sa stabla što je nasred vrta rekao je Bog: Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!’ Nato će zmija ženi: ‘Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.’” Uzimanjem plodova s ovog drveta, objasnila je ona, oni će dosegnuti višu razinu postojanja i primiti uvid u šire područje znanja. Ona je sama okusila sa zabranjenog drveta, i kao rezultat, stekla mogućnost govora. I tako je neizravno rekla da im je Bog ljubomorno to zabranio, da se ne bi oni uzdigli i postali jednaki s Njim. Zbog ovih prekrasnih svojstava, mudrosti i sile, On im je zabranio da ga kušaju i čak dodirnu. Kušač im je rekao da se božansko upozorenje zapravo neće ispuniti, jer je njegova svrha samo zastrašivanje. Kako je moguće da oni umru? Zar nisu okusili s drveta života? Bog ih je pokušao spriječiti da dostignu plemenitiji stupanj razvitka i nađu veću sreću. Takvo je Sotonino djelo od Adamova vremena do danas, i on ga obavlja s velikim uspjehom. On kuša ljude da ne vjeruju Božjoj ljubavi i sumnjaju u Njegovu mudrost. On neprekidno pokušava potaknuti duh neograničene radoznalosti, nemirne, znatiželje da se prodre u tajne božanske mudrosti i moći. U naporima da istraže ono što je Bog odlučio zadržati, mnoštvo previđa istine što ih je On otkrio bitne za spasenje. Sotona kuša ljude na neposlušnost navodeći ih da vjeruju kako zakoračuju u jedno prekrasno, novo područje znanja. Ali sve je to prijevara. Poneseni zamislima napretka oni, gazeći Božje zahtjeve, koračaju putem koji vodi k propasti i smrti. Sotona je svetom paru rekao da će kršenjem Božjeg zakona biti dobitnici. Zar i mi danas ne čujemo slično razmišljanje? Mnogi govore o uskogrudnosti onih koji slušaju Božje zapovijedi, dok sami tvrde da posjeduju šire zamisli i uživaju veću slobodu. Što je to ako ne odjek glasa iz Edena: “Onoga dana kad budete s njega jeli…” — kad prekršite božanske zahtjeve — “vi ćete biti kao bogovi.” Sotona je tvrdio da je primio velika dobra jedući sa zabranjenog drveta, ali on nije dopustio da se vidi kako je zbog prijestupa postao odbačenik s Neba. Premda je shvatio da su posljedice grijeha vječni gubitak, on je prikrio svoju vlastitu bijedu da bi i druge doveo u isti položaj. Tako prijestupnik sada pokušava prikriti svoj istinski karakter; on može tvrditi da je svet, ali njegovo ispovijedanje uzvišenosti samo ga čini opasnijim varalicom. On je na Sotoninoj strani, i gazeći Božji zakon navodi druge da čine isto, na svoju vječnu propast. Eva je doista vjerovala Sotoninim riječima, ali je njezina vjera nije spasila od kazne grijeha. Ona nije vjerovala Božjim riječima, i to je prouzročilo pad. Ljudi na Sudu neće biti osuđeni jer su svjesno vjerovali laži, već stoga što nisu vjerovali istini i jer su zanemarili mogućnost spoznaje istine. Unatoč Sotoninom izvrtanju činjenica, neposlušnost Bogu je uvijek pogubna. Mi moramo usmjeriti svoja srca na spoznaju istine. Sve pouke što ih je Bog zapisao u svojoj Riječi služe nam za upozorenje i pouku. One su nam dane da nas spase od prijevare. Njihovo će zanemarivanje dovesti do osobne propasti. Možemo biti sigurni da sve što se suproti Božjoj riječi potječe od Sotone. Zmija je ubrala plod sa zabranjenog drveta i stavila ga u ruku Eve koja je oklijevala. Onda ju je Sotona podsjetio na njezine vlastite riječi kako im je Bog zabranio da ga dodirnu, da ne bi umrli. Ona neće pretrpjeti više zla, tvrdio je on, ako ga okusi nego što ga je iskusila dirajući ga. Budući da nije vidjela posljedice onoga što je učinila, Eva se ohrabrila: “Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede.” Okus je bio predivan, i dok je jela, činilo joj se da osjeća silu koja oživljuje i zamišljala je kako kroči u viši stupanj postojanja. Ona je bez straha ubrala plod i počela ga jesti. I sada, budući da je pogriješila, postala je Sotonino oruđe u djelu uništenja svojeg supruga. U stanju čudesnog, neprirodnog uzbuđenja, s rukama punim zabranjena voća, ona ga je potražila i ispričala sve što se dogodilo. Izraz žalosti prekrio je Adamovo lice. Izgledao je zapanjen i oprezan. Na Evine riječi on je odgovorio da to mora biti neprijatelj na kojeg su bili upozoreni, te da prema božanskoj presudi ona mora umrijeti. Kao odgovor, ona ga je nagovarala da jede, ponavljajući zmijine riječi da oni zasigurno neće umrijeti. Ona je to smatrala istinom jer nije primjećivala znakove Božjeg nezadovoljstva, već naprotiv, iskusila je divan, osvježavajući utjecaj koji njezine sposobnosti prožima životom kakav, zamišljala je ona, nadahnjuje nebeske vjesnike. Adam je shvatio da je njegova družica prekršila Božju zapovijed, zanemarila jedinu zabranu koja im je dana da ispita njihovu vjernost i ljubav. U njegovom se umu odvijala strašna borba. Žalio je što je dopustio da Eva odluta od njega. Ali djelo je bilo učinjeno, on će morati biti odvojen od osobe čije mu je društvo donosilo radost. Kako se pomiriti s tim? Adam je uživao u druženju s Bogom i svetim anđelima. On je promatrao slavu Stvoritelja. Razumio je sudbinu koja je stajala na raspolaganju ljudskom rodu ako ostane vjeran Bogu. Ipak, on je izgubio iz vida sve te blagoslove u strahu da će izgubiti jedan dar koji je u njegovim očima bio vredniji od drugih. Ljubav prema Evi je nadjačala sve — ljubav, zahvalnost i odanost Stvoritelju. Ona je bila dio njega i on nije mogao izdržati pomisao da se rastavi od nje. On nije shvatio da je ta ista neograničena sila koja ga je stvorila iz zemaljskog praha, živog prekrasnog izgleda, i iz ljubavi mu dala družicu, mogla stvoriti drugu. On je odlučio dijeliti njezinu sudbinu: on će umrijeti s njom. Možda su, razmišljao je on, riječi mudre zmije istinite? Eva je bila pred njim, lijepa i naočigled nevina kao i prije čina neposlušnosti. Ona je izrazila veću ljubav prema njemu nego prije. Na njoj se nije vidio znak smrti i on je odlučio snositi posljedice. Uzeo je plod i brzo ga pojeo. Nakon prijestupa, Adamu se prvo činilo kako ulazi u viši stupanj razvitka. Ali ga je uskoro pomisao na grijeh ispunila strahom. Zrak, koji je dotad bio blag i podjednake temperature, grešnom se paru sada učinio hladnijim. Mir i ljubav koji su im pripadali sada su nestali i umjesto toga oni su imali osjećaj grešnosti, strah od budućnosti, golotinju duše. Odora od svjetlosti, koja ih je okruživala sada je nestala, a da bi je nadomjestili, oni su pokušali načiniti pokrivalo, jer neodjeveni nisu mogli izaći na oči Bogu i svetim anđelima. Oni su sada počinjali uviđati istinsku narav svojega grijeha. Adam je ukorio svoju družicu što ga je nerazumno napustila i dopustila da je zmija prevari, a oboje su se uvjeravali da će Onaj koji im je pružio tako mnogo dokaza svoje ljubavi oprostiti ovaj prijestup, ili da neće biti podložni tako strašnoj kazni kao što su se bojali. Sotona je likovao zbog uspjeha. On je naveo ženu da ne vjeruje Božjoj ljubavi, da posumnja u Njegovu mudrost i prestupi Njegov Zakon, a preko nje je prouzročio i Adamov pad. Ali veliki Zakonodavac samo što nije obznanio Adamu i Evi posljedice njihova prijestupa. Božanska prisutnost se očitovala u vrtu. U svojoj nevinosti i svetosti oni su s radosnom dobrodošlicom pozdravljali dolazak svojega Stvoritelja, ali sada su pobjegli od straha i pokušali se sakriti u najskrovitije predjele vrta. Ali “Jahve, Bog, zovne čovjeka: ‘Gdje si?’ reče mu. On odgovori: ‘Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih.’ Nato mu reče: ‘Tko ti kaza da si go? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojeg sam ti zabranio jesti?’” Adam nije mogao poreći niti izgovoriti se za svoj grijeh, i umjesto da pokaže kajanje, on je pokušao krivnju prebaciti na svoju ženu, a time i na samog Boga: “Žena koju si stavio uza me — ona mi je dala sa stabla, pa sam jeo.” On, koji je iz ljubavi prema Evi, namjerno odlučio odbaciti Božju naklonost, svoj dom u raju i vječni život radosti, pokušao je sada, nakon svojeg pada, svoju družicu, pa čak i samog Stvoritelja, proglasiti odgovornim za prijestup. Moć grijeha je tako strašna. Kad je žena upitana: “Što si to učinila?” ona je odgovorila: “Zmija me prevarila, pa sam jela.” “Zašto si stvorio zmiju? Zašto si je doveo u Eden?” to su bila pitanja što ih je podrazumijevao njezin izgovor za grijeh. Tako je ona, kao i Adam, Boga činila odgovornim za njihov pad. Podrijetlo duha samoopravdanja je u ocu laži; naši prvi roditelji su mu popustili čim su popustili utjecaju Sotone, a pokazuju ga svi Adamovi sinovi i kćeri. Umjesto da ponizno priznaju svoje grijehe, oni su se pokušali zaštititi okrivljujući druge, okolnosti ili Boga — pretvarajući Njegov blagoslov u priliku za prigovore protiv Njega. Gospodin je onda izrekao presudu nad zmijom: “Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svom puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog!” Budući da je korištena kao Sotonino oruđe, zmiji je izrečena božanska presuda. Od najljepše životinje na zemlji, kojoj su se svi najviše divili, ona je trebala postati najniža i najomraženija od svih, životinja koju mrze i koje se boje i ljudi i zvijeri. Riječi koje su slijedile izravno su se odnosile na samog Sotonu, upućujući na njegov konačni poraz i uništenje: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Evi je prikazana žalost i bol koja je morala biti njezin udio. Gospodin je rekao: “Trudnoći tvojoj muke ću umnožiti, u mukama djecu ćeš rađati. Žudnja će te mužu tjerati, a on će gospodariti nad tobom.” Bog je Evu prilikom stvaranja izjednačio s Adamom. Da su ostali poslušni Bogu — u skladu s Njegovim Zakonom ljubavi — oni bi uvijek bili u međusobnom skladu, ali grijeh je unio neslogu, i sada se njihovo zajedništvo i sklad može očuvati samo pokornošću žene mužu. Eva je prva pogriješila, i ona je popustila kušnji time što se odvojila od svojeg druga, protivno božanskoj uputi. Adam je zgriješio zbog njezinog moljenja i ona je sada bila podređena svojem mužu. Da je pali ljudski rod cijenio načela propisana Božjim zakonom, ova bi se presuda, premda posljedica grijeha, pokazala blagoslovom, ali čovjekova zloupotreba položaja ispunila je mnoge žene gorčinom i njihov život učinila teretom. Eva je bila savršeno sretna pored svojeg supruga u njihovom domu u Edenu, ali kao i nemirne suvremene Eve, ona se zanosila nadom da će zakoračiti u višu razinu postojanja od one koju joj je Bog odredio. Pokušavajući se uzdignuti iznad prvobitne razine, ona je pala niže. Slično će proći svi oni koji nisu voljni radosno preuzeti svoje životne dužnosti u skladu s Božjom namjerom. U svojim naporima da dostignu položaj za koji ih Bog nije osposobio, mnogi ostavljaju prazna mjesta na kojima bi mogli biti blagoslov. U želji za višom razinom života mnoge su žene žrtvovale istinsko žensko dostojanstvo i plemenitost karaktera, te ostavile neobavljen posao koji im je Nebo odredilo. Gospodin je rekao Adamu: “Jer si poslušao glas svoje žene te jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti rekavši: S njega da nisi jeo! — evo: Zemlja neka je zbog tebe prokleta: s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog! Rađat će ti trnjem i korovom, a hranit ćeš se poljskim raslinjem. U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti dokle se u zemlju ne vratiš: ta iz zemlje uzet si bio — prah si, u prah ćeš se vratiti.” Božja volja nije bila da bezgrešni par upozna zlo. On im je slobodno dao dobro, a uskratio zlo. Ali, protivno Njegovoj zapovijedi, oni su okusili sa zabranjenog drveta, i sada će oni nastaviti jesti s njega: poznavati zlo tijekom cijelog svojeg života. Od tog trenutka Sotonine kušnje nanosit će bol ljudskom rodu. Umjesto ugodnog rada koji mu je određen, briga i napor trebali su biti njegovo naslijeđe. Oni će biti podložni razočaranju, žalosti i boli, a naposljetku i smrti. Pod prokletsvom grijeha cijela je priroda trebala čovjeku biti svjedok naravi i posljedica pobune protiv Boga. Kad je Bog načinio čovjeka, postavio ga je vladarom nad Zemljom i svim živim stvorenjima. Sve dok je Adam bio odan Nebu, cijela mu je priroda bila podložna. Ali kad se pobunio protiv božanskog Zakona, niža su se stvorenja pobunila protiv njegove vlasti. Tako je Gospodin, u velikoj milosti, pokazao čovjeku svetost svojih zakona i naveo ga da kroz vlastito iskustvo uvidi opasnost napuštanja Zakona, čak i u najmanjoj sitnici. Život napora i brige, koji je otada trebao biti čovjekovo naslijeđe, određen je iz ljubavi. To je bila stega koju je zahtijevao njegov grijeh, da bi se nadziralo popuštanje apetitu i nagonima te da bi se razvila navika samosvladavanja. Bio je to dio Božjeg plana za čovjekovu obnovu od uništenja i poniženja prouzročenih grijehom. Upozorenje dano našim roditeljima: “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti” (Postanak 2,17), nije podrazumijevalo da su oni trebali umrijeti istog dana kad su okusili zabranjene plodove. Ali toga je dana neopoziva kazna morala biti izrečena. Besmrtnost im je obećana uz uvjet poslušnosti, a ako prekrše Zakon, odreći će se vječnog života. Tog istog dana oni su bili osuđeni na smrt. Da bi živio vječno, čovjek mora nastaviti jesti s drveta života. Lišen toga, njegova vitalnost postupno slabi, sve dok se život ne ugasi. Sotonin je plan bio da Adam i Eva neposlušnošću navuku na sebe Božje nezadovoljstvo, a onda, ako ne uspiju dobiti oprost, on se nadao da će okusiti s drveta života te tako nastaviti život grijeha i bijede. Ali nakon čovjekovog pada, sveti anđeli su odmah bili zaduženi da čuvaju drvo života. Ove su anđele okruživali bljesci svjetlosti koji su izgledali poput blještavih mačeva. Nikome iz Adamove obitelji nije bilo dopušteno prijeći ovu prepreku i okusiti s ovog životodavnog drveta — zato ne postoji besmrtni grešnik. Plimu jada što je potekla iz prijestupa naših prvih roditelja mnogi smatraju previše strašnom posljedicom za tako mali grijeh, i oni optužuju Božju mudrost i pravednost u postupanju s ljudima. Ali kad bi malo dublje razmotrili ovo pitanje, oni bi uvidjeli svoju zabludu. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, slobodnog od grijeha. Zemlja je trebala biti naseljena bićima samo malo manjim od anđela; ali njihovu je poslušnost trebalo provjeriti, jer Bog ne bi dopustio da svijet bude naseljen ljudima koji ne obraćaju pozornost na Božji zakon. Ipak, u velikoj milosti On Adamu nije odredio težak ispit. A i sama malenkost zabrane učinila je grijeh iznimno velikim. Ako Adam nije mogao položiti najlakši ispit, on ne bi mogao izdržati teške kušnje da su mu povjerene veće odgovornosti. Da je Adam iskušan nekim težim ispitom, onda bi se oni čija srca teže k zlu izgovarali riječima: “Ovo je nevažna stvar, a Bog nije sitničav.” I Zakon bi se neprekidno prestupao u naoko nevažnim sitnicama koje ljudi ne ukoravaju. Ali Bog je jasno obznanio da Njega vrijeđa svaki grijeh. Evi se činilo da je neposlušnost Bogu, kušanje ploda sa zabranjenog drveta, nevažna stvar, kao i navođenje njezinog supruga na grijeh, ali njihov je grijeh otvorio brane jada u svijetu. Tko u trenutku kušnje može znati strašne posljedice koje će doći kao ishod jednog pogrešnog koraka? Mnogi koji uče da Božji zakon nije obvezatan za ljude, tvrde da je nemoguće poslušati njegove uredbe. Ali ako je ovo istina, zašto je Adam pretrpio kaznu prijestupa? Grijeh naših prvih roditelja donio je krivnju i bijedu na svijet, a da nije bilo Božje dobrote i milosti, čovječanstvo bi dospjelo u beznadan očaj. Ne zavaravajmo se. “Jer je plaća grijeha smrt.” (Rimljanima 6,23) Božji zakon se ni sada ne može prestupati nekažnjeno kao ni kad je presuda izrečena nad ocem čovječanstva. Nakon njihovog grijeha, Adam i Eva više nisu mogli stanovati u Edenu. Usrdno su molili da ostanu u domu svoje bezgrešnosti i radosti. Priznali su da su odbacili sva prava na to sretno prebivalište, i obvezivali su se na strogu poslušnost Bogu u budućnosti. Ali njima je rečeno da je grijeh izopačio njihovu narav, da su umanjili svoju snagu da se odupru zlu i otvorili vrata Sotoni da im se lakše približi. Oni su u svojoj bezgrešnosti popustili kušnji i sada, u stanju svjesne krivnje, oni bi imali manju moć da očuvaju svoju besprijekornost. U poniznosti i neizrecivoj žalosti pozdravili su svoj prekrasni dom i pošli da žive na zemlji na kojoj je počivalo prokletstvo grijeha. Temperatura zraka, nekad tako blaga i ujednačena, sada je bila podložna značajnim promjenama, i Gospodin im je milostivo dao odjeću od koža da ih zaštiti od vrućine i hladnoće. Kad su na uvelom cvijeću i padanju lišća vidjeli prve znakove raspadanja, Adam i njegova družica su više plakali nego što danas ljudi oplakuju svoje mrtve. Smrt slabih nježnih cvjetova bila je uzrok žalosti, ali kad prekrasna drveta odbacuju svoje lišće, prizor živo podsjeća na neumoljivu činjenicu da je smrt dio svega što živi. Edenski vrt je ostao na Zemlji dugo nakon što je čovjek prognan s njezinih ugodnih staza. Palom čovječanstvu je dugo bilo dopušteno da promatra bezgrešan dom, jer su anđeli čuvari sprečavali samo ulaz. Kod vrata raja koja su čuvali kerubi otkrivala se božanska slava. Ovdje su Adam i njegovi sinovi dolazili da štuju Boga. Oni su ovdje obnavljali svoje zakletve o poslušnosti Zakonu zbog čijeg su prijestupa bili istjerani iz Edena. Kad je plima zla preplavila svijet i pokvarenost ljudi odlučila o njihovom uništenju potopom, ruka koja je stvorila Eden povukla ga je sa Zemlje. Ali prilikom konačnog obnovljenja, kad nastanu “novo nebo i nova zemlja” (Otkrivenje 21,1), i on će biti obnovljen i ljepše ukrašen nego u početku. Tada će oni koji su držali Božje zapovijedi udisati dah besmrtnosti ispod drveta života, i tijekom beskrajnih vjekova stanovnici bezgrešnih svjetova će u vrtu radosti promatrati uzor savršenog djela Božjeg stvaranja, netaknutog prokletstvom grijeha — uzor onoga što bi postala cijela Zemlja da je čovjek ispunio Stvoriteljev slavni plan.

Plan otkupljenja 

Čovjekov pad ispunio je cijelo Nebo žalošću. Svijet koji je Bog načinio bio je uništen prokletstvom grijeha i nastanjen bićima osuđenima na bijedu i smrt. Činilo se da nema izlaza za one koji su prekršili Zakon. Anđeli su prestali pjevati pjesme hvale. Diljem nebeskih dvorova žalovalo se zbog propasti koju je donio grijeh. Božji Sin, veličanstveni nebeski Zapovjednik, bio je pokrenut sažaljenjem prema palom ljudskom rodu. Kad se bijeda izgubljenog svijeta pokazivala pred Njim, Njegovo je srce bilo ganuto beskonačnim sažaljenjem. Ali božanska je ljubav stvorila plan kojim je čovjek mogao biti otkupljen. Božji prekršeni Zakon zahtijevao je život grešnika. U cijelom je svemiru postojala samo jedna Osoba koja je mogla, umjesto čovjeka, ispuniti zakonske zahtjeve. Budući da je božanski Zakon svet kao i sâm Bog, pomirbu za njegov prekršaj mogao je izvršiti samo Onaj koji je jednak s Bogom. Nitko osim Krista nije mogao otkupiti palog čovjeka od prokletstva Zakona i vratiti ga u sklad s Nebom. Krist je na sebe odlučio uzeti krivnju i sramotu grijeha, grijeha koji je tako mrzak svetom Bogu da je rastavio Oca od Njegovog Sina. Krist se trebao spustiti do najvećih dubina ljudske bijede da bi spasio pali ljudski rod. On je pred Ocem molio u korist grešnika, dok su nebeske vojske očekivale ishod s napetošću koja se ne može izraziti riječima. Taj tajni razgovor je dugo trajao — “savjet mirni” za pali ljudski rod (Zaharija 6,13 — DK). Plan spasenja je začet prije stvaranja svijeta, jer je Krist “zaklano janje” (Otkrivenje 13,8), a ipak se i Kralj svemira borio sam sa sobom prije nego što je dao svojeg Sina da umre za okrivljene ljude. Ali “Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni” (Ivan 3,16). O, kakva tajna otkupljenja! Božja ljubav za svijet koji Ga nije ljubio! Tko može spoznati dubinu ljubavi koja “nadilazi spoznaju” (Efežanima 3,19)? Tijekom beskrajnih vjekova besmrtni će umovi, pokušavajući shvatiti tajnu te neshvatljive ljubavi, postavljati pitanja i diviti joj se. Bog se trebao objaviti u Kristu da “pomiri svijet sa sobom” (2. Korinćanima 5,19). Grijeh je tako duboko ponizio čovjeka da je njemu samom bilo nemoguće pomiriti se s Onim čija je narav čistoća i dobrota. Ali Krist, nakon što je otkupio čovjeka od osude grijeha, može dati božansku silu da je udruži s ljudskim naporima. Tako pokajanjem pred Bogom i vjerom u Krista pala Adamova djeca mogu još jednom postati “sinovi Božji” (1. Ivanova 3,2). Jedini plan koji može osigurati čovjekovo spasenje obuhvatio je cijelo Nebo u beskonačnoj žrtvi. Anđeli se nisu mogli radovati kad im je Krist predočio plan otkupljenja, jer su uvidjeli da će čovjekovo spasenje njihov dragi Zapovjednik platiti neizrecivom boli. U tuzi i čuđenju oni su slušali Njegove riječi dok im je On objašnjavao kako mora napustiti čistoću i mir Neba, njegovu radost, slavu i vječni život, i doći u dodir s pokvarenošću Zemlje, da iskusi njezinu bol, sramotu i smrt. On je trebao stati između grešnika i kazne za grijeh; pa ipak će Ga malo njih prihvatiti kao Božjeg Sina. On je trebao napustiti svoj uzvišeni položaj kao Veličanstvo Neba, sići na Zemlju i poniziti se kao čovjek, i osobno iskusiti žalost i kušnje koje čovjek mora proživjeti. Sve će ovo biti nužno da bi On mogao pomoći onima “koji stoje u kušnji” (Hebrejima 2,18). Kad se Njegova zadaća Učitelja završi, On će biti predan u ruke bezbožnika i biti izložen uvredama i mučenju na koje ih samo Sotona može nadahnuti. On će morati umrijeti najsurovijom smrću i biti uzdignut između Zemlje i Neba kao okrivljeni grešnik. On će morati proći kroz duge sate agonije, tako strašne da je anđeli neće moći promatrati već će zakloniti svoje lice. On će morati pretrpjeti tjeskobu duše, odvojenost od Očevog lica, dok ća na Njemu biti krivica za prijestup — težina grijeha cijeloga svijeta. Anđeli su se bacili pred noge svojeg Stvoritelja i ponudili da oni postanu žrtva za čovjeka. Ali anđeoski život nije mogao platiti dug; čovjeka je mogao otkupiti samo njegov Stvoritelj. Ipak, anđeli su trebali odigrati svoj dio u planu otkupljenja. Krist je trebao biti “učinjen nižim od anđela” (Hebrejima 2,9). Kad uzme ljudsku narav, Njegova moć neće biti jednaka njihovoj, i oni će Mu trebati služiti, tješiti Ga i blažiti Njegovu patnju. Oni će također trebati biti službujući duhovi koji su poslani služiti onima koji će postati baštinici spasenja (Hebrejima 1,14). Oni će čuvati primatelje milosti od sile zlih anđela i od tame kojom ih Sotona neprekidno okružuje. Kad anđeli budu svjedoci agonije i poniženja njihovog Gospodina, ispunit će se jadom i ogorčenjem te će Ga željeti osloboditi od Njegovih ubojica; ali oni nisu trebali posredovati da bi spriječili ono što će morati vidjeti. Dio plana otkupljenja zahtijeva da Krist pretrpi porugu i zlostavljanje zlih ljudi, i On se s tim složio kad je postao Otkupitelj ljudi. Krist je uvjerio anđele da će On svojom smrću otkupiti mnoge i uništiti onoga koji je imao silu smrti. On će povratiti kraljevstvo koje je čovjek izgubio prijestupom, i otkupljeni će ga naslijediti zajedno s Njim i živjeti u njemu zauvijek. Grijeh i grešnici će biti izbrisani da nikada više ne remete mir Neba i Zemlje. On je pozvao anđeosko mnoštvo da ostane u skladu s planom koji je Njegov Otac prihvatio te da se raduje što će, Njegovom smrću, pali ljudi biti pomireni s Bogom. Tada je Nebo ispunila radost, neizreciva radost. Slava i blagoslovljenost otkupljenog svijeta nadmašila je čak i tjeskobu i žrtvu Kneza života. Diljem nebeskih dvorova odjekivali su prvi zvuci pjesme koja će odzvanjati iznad betlehemskih brežuljaka — “Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!” (Luka 2,14) Razdraganost je bila veća od ushita za stvaranja kad su “klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorani” (Job 38,7). Čovjeku je prva najava otkupljenja priopćena u presudi koja je izrečena nad Sotonom u vrtu. Gospodin je objavio: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojega i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” (Postanak 3,15) Ova presuda, izrečena u nazočnosti naših prvih roditelja, za njih je bila i obećanje. Premda je najavila rat između čovjeka i Sotone, u njoj je najavljeno da će moć velikog neprijatelja naposljetku biti slomljena. Adam i Eva su stajali kao zločinci pred pravednim Sucem očekujući presudu koju su zaslužili prijestupom, ali prije nego što im je priopćeno o životu naporna truda i jada kakav je trebao postati njihov, ili o zapovijedi o povratku u prah, oni su slušali riječi koje nisu mogle a da im ne pruže nadu. Premda će morati patiti zbog sile moćnog neprijatelja, oni mogu s nadom očekivati konačnu pobjedu. Kad je Sotona čuo za neprijateljstvo između njega i žene, između njegovog potomstva i njezinog potomstva, on je znao da će njegovo djelo izopačivanja ljudske naravi biti prekinuto, da će na neki način čovjek biti osposobljen da se suprotstavi toj sili. Ipak, kako se plan spasenja sve jasnije otkrivao, Sotona i njegovi anđeli su se radovali što, uzrokujući ljudski pad, mogu prisiliti Božjeg Sina da napusti svoj uzvišeni položaj. On je tvrdio da su time ispunjeni njegovi planovi na Zemlji i da će Krista, kad On na sebe uzme ljudsku narav, moći pobijediti i tako spriječiti otkupljenje čovječanstva. Nebeski anđeli su našim prvim roditeljima jasnije prikazali plan stvoren za njihovo spasenje. Adam i njegova družica su uvjeravani da oni, unatoč svojem velikom grijehu, neće biti prepušteni Sotoninoj vlasti. Božji Sin je ponudio da vlastitim životom plati otkup za prijestup. Oni će proći razdoblje kušnje, i pokajanjem i vjerom u Krista moći će ponovno postati Božja djeca. Žrtva koju je zahtijevao njihov prijestup otkrila je Adamu i Evi sveti karakter Božjeg zakona, i oni su shvatili, kao nikada ranije, krivicu grijeha i njegove strašne posljedice. Zbog grižnje savjesti i strepnje oni su molili da kazna ne padne na Onoga čija je ljubav bila izvor sve njihove radosti, nego na njih i njihovo nasljedstvo. Rečeno im je kako se, s obzirom na to da je Božji zakon temelj Njegove vladavine na Nebu kao i na Zemlji, čak ni život anđela ne može prihvatiti kao žrtva za njihov prijestup. Nijedan od propisa Zakona nije mogao biti ukinut ili promijenjen da bi se prilagodio čovjekovu palom stanju, već ih je Božji Sin, koji je stvorio čovjeka, mogao pomiriti sa sobom. Kao što je Adamov prijestup donio nesreću i smrt, tako je Kristova žrtva trebala donijeti život i besmrtnost. Zbog grijeha nije samo čovjek došao pod vlast Zloga, već i Zemlja, te ju je trebalo obnoviti planom otkupljenja. Za stvaranja Adamu je dana vlast nad Zemljom. Ali popuštanjem kušnji on je dospio pod Sotoninu vlast. “… Jer pobijeđeni robuju pobjedniku.” (2. Petrova 2,19) Kad je čovjek postao Sotonin zatočenik, kraljevstvo kojim je on upravljao predano je njegovom osvajaču. Sotona je tako postao “bog ovoga svijeta” (2. Korinćanima 4,4). On je preoteo vlast nad Zemljom koja je prvobitno dana Adamu. Ali Krist, plaćajući svojom žrtvom kaznu grijeha, ne samo da je trebao otkupiti čovjeka, već povratiti ono što je on izgubio. Sve što je prvi Adam izgubio, drugi Adam je trebao povratiti. Prorok kaže: “I ti Kulo stada, Ofele Kćeri sionske, opet će se tebi vratiti prijašnja vlast.” (Mihej 4,8) A apostol Pavao upućuje na “zalog naše baštine za otkupljenje” (Efežanima 1,14). Bog je stvorio Zemlju da bude prebivalište sretnih, svetih bića. Gospodin je “oblikovao i sazdao zemlju, koju je učvrstio i nije je stvorio pustu, već ju je uobličio za obitavanje” (Izaija 45,18). Svrha će biti ispunjena kad, obnovljena Božjom silom i oslobođena od grijeha i patnje, ona postane vječno prebivalište otkupljenih. “Zemlju će posjedovati pravednici i živjet će na njoj zauvijek.” “Neće biti više ništa prokleto. Prijestolje Božje i Janjetovo bit će u gradu. Sluge Božje klanjat će se Bogu i gledat će njegovo lice.” (Psalam 37,29; Otkrivenje 22,3) U svojoj bezgrešnosti Adam je uživao u izravnom zajedništvu sa svojim Stvoriteljem, ali je grijeh razdvojio Boga i čovjeka, i samo je pomirenje moglo premostiti provaliju i omogućiti primanje blagoslova i spasenja s Neba na Zemlju. Čovjeku je i dalje bio uskraćen izravan pristup njegovom Stvoritelju, ali Bog je trebao razgovarati s njim kroz Krista i anđele. Tako su Adamu bili otkriveni važni događaji u povijesti čovječanstva, od trenutka kad je božanska presuda izrečena u Edenu i potopa, sve do prvog dolaska Božjeg Sina. Njemu je pokazano da će mnogi izabrati život grijeha radije nego život pokajanja i poslušnosti, premda će vrijednost Kristove žrtve biti dostatna za spasenje cijeloga svijeta. Broj zločina će se tijekom novih naraštaja povećati, a prokletstvo grijeha će sve više pritiskati ljudski rod, životinjski svijet i zemlju. Prokletstvo grijeha skratit će ljudski vijek, oslabit će čovjekovo tjelesno zdravlje i izdržljivost te moralnu i umnu snagu, sve dok se svijet ne ispuni bijedom svake vrste. Kroz popuštanje želucu i strastima ljudi će postati nesposobni da cijene velike istine plana otkupljenja. Ipak, vjeran namjeri zbog koje je napustio Nebo, Krist će se i dalje zanimati za ljude i pozivati ih da svoje slabosti i nedostatke skriju u Njemu. On će ispunjavati potrebe svih onih koji Mu prilaze vjerom. A uvijek će biti onih koji će sačuvati znanje o Bogu i ostati neoskvrnjeni usred sveopćeg bezakonja. Bog je uspostavio žrtvene prinose da budu čovjekov trajan podsjetnik i pokajničko priznanje njegovog grijeha i ispovijedanje vjere u obećanog Otkupitelja. Njihova je svrha bila da grešnom rodu usade istinu da je grijeh uzrokovao smrt. Za Adama je žrtvovanje prve žrtve bio najbolniji doživljaj. Njegova se ruka morala podići da oduzme život, i on je znao: da je bio poslušan Bogu, smrti čovjeka ili životinje ne bi bilo. Dok je klao nevinu žrtvu, drhtao je pri pomisli da će morati biti prolivena krv bezgrešnog Božjeg Janjeta. Ovaj mu je prizor pružao dublji i jasniji osjećaj vlastitog prijestupa, koji ništa osim smrti dragog Božjeg Sina nije moglo okajati. On se divio beskonačnoj dobroti koja će platiti takav otkup da spasi krivce. Zvijezda nade je rasvjetljavala mračnu i strašnu budućnost i rasterećivala je od potpune pustoši. Ali plan otkupljenja je imao širi i dublji smisao od spasenja čovjeka. Krist nije samo zbog toga došao na Zemlju, ne samo zbog toga da stanovnici ovog malog svijeta poštuju Božji zakon onako kako bi ga trebali poštovati, već da pred svemirom opravda Božji karakter. Krist je mislio na ovu svrhu svoje velike žrtve, na utjecaj na razum bića na drugim svjetovima kao i na ljudski razum kad je rekao: “Sad je sud ovome svijetu! Sad će knez ovoga svijeta biti bačen van! A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,30-32) Kristov čin umiranja za čovjekovo spasenje nije čovjeku trebao omogućiti samo pristup Nebu, već i pred cijelim svemirom opravdati Boga i Njegovog Sina i njihovo postupanje prema Sotoni i njegovoj pobuni. Taj će čin uspostaviti vječnost Božjeg zakona i otkriti narav i posljedice grijeha. Od početka se velika borba vodila oko Božjeg zakona. Sotona je pokušavao dokazati da je Bog nepravedan, da je Njegov Zakon pogrešan, te da dobro svemira zahtijeva njegovu promjenu. Napadajući Zakon, on je namjeravao srušiti autoritet njegovog Autora. Borbom se trebalo prikazati jesu božanski zakoni nedostatni i predmet promjene, ili su savršeni i nepromjenjivi. Kad je Sotona zbačen s Neba, on je ovu Zemlju odlučio načiniti svojim kraljevstvom. Kad je iskušao i pobijedio Adama i Evu, mislio je da je osvojio ovaj svijet, “jer”, kazao je on, “oni su me izabrali kao svojeg vladara.” Tvrdio je da je grešniku nemoguće darovati oprost, te da su stoga ljudi njegovi zakoniti podanici kao i da svijet pripada njemu. Ali Bog je dao svojeg dragog Sina — koji je bio jednak Njemu — da snosi kaznu prijestupa, i time osigurao put kojim ljudi mogu zadobiti Njegovu milost i biti vraćeni u edenski dom. Krist se prihvatio otkupljenja čovjeka i spašavanja svijeta iz Sotoninog naručja. Velika borba koja je počela na Nebu trebala se privesti kraju na tom istom svijetu, na istom području koje je Sotona prisvajao za sebe. Kristovo poniženje za spasenje palih ljudi bilo je čuđenje cijelog svemira. Da On koji je išao od zvijezde do zvijezde, od svijeta do svijeta, nadgledajući sve, zadovoljavajući potrebe svih bića u svojem nepreglednom stvaranju svojom providnošću, da se On složi da napusti svoju slavu i uzme na sebe ljudsku narav bila je tajna koju su bezgrešna bića s drugih svjetova željela razumjeti. Kad je Krist sišao na ovu Zemlju u ljudskom obliku, svi su Ga željeli slijediti dok je korak po korak išao okrvavljenom stazom od štalice do Golgote. Nebo je bilježilo uvrede i izrugivanje koje je On primao i znali su da je to Sotonin poticaj. Oni su pratili razvoj sukoba, Sotonine neprekidne pokušaje da čovječanstvo obavije tamom, žalošću i patnjom, kao i Kristovo suprotstavljanje. Oni su promatrali kako bitka između svjetla i tame postaje sve žešća. I dok je Krist u smrtnoj agoniji na križu povikao: “Svršeno je!” (Ivan 19,30), povik pobjede odjeknuo je svim svjetovima i samim Nebom. Veliki sukob koji je tako dugo trajao u ovom svijetu sada je bio odlučen i Krist je bio pobjednik. Njegova je smrt odgovorila na pitanje je li ljubav Oca i Sina bila dostatna da se čovjek odrekne sebe i živi duhom požrtvovnosti. Sotona je otkrio svoj istinski karakter lažljivca i ubojice. Uočeno je da bi on istim duhom kojim je vladao čovječanstvom koje je bilo pod njegovim nadzorom, ako mu se dopusti, nadzirao nebeska bića. Odani svemir se ujedinio u veličanju božanske vlasti. Da je Zakon mogao biti promijenjen, čovjek bi mogao biti spašen bez Kristove žrtve, ali činjenica da je bilo nužno da Krist dade svoj život za palo čovječanstvo dokazuje kako Božji zakon neće osloboditi grešnika od svojih zahtjeva. Pokazano je da je plaća za grijeh smrt. Kad je Krist umro, osigurano je Sotonino uništenje. Ali da je na križu ukinut Zakon, kao što mnogi tvrde, onda bi dragi Božji Sin pretrpio bol i agoniju da se Sotoni preda upravo ono što je tražio; tada bi Knez zla pobijedio, a njegove optužbe protiv božanske vlasti bile bi potvrđene. Sama činjenica da je Krist ponio kaznu za čovjekov prijestup moćan je dokaz svim stvorenim bićima da je Zakon nepromjenjiv, da je Bog pravedan, milostiv i samopožrtvovan te da su bezgranična pravednost i milost ujedinjeni u Njegovoj vladavini.