Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Patrijarsi i proroci: Poglavlje 5

Kušanje Kajina i Abela

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 4,1-15.

 

Adamovi sinovi Kajin i Abel karakterno su se veoma razlikovali. Abel je imao duh vjernosti Bogu i on je u Stvoriteljevom postupanju prema palom čovječanstvu vidio pravednost i milost te je sa zahvalnošću prihvatio nadu u otkupljenje. Ali Kajin je gajio osjećaj pobune i prigovarao je Bogu zbog prokletstva što ga je izrekao nad zemljom i ljudskim rodom nakon Adamovog grijeha. On je dopustio da njegov um pođe istim putem koji je doveo do Sotoninog pada — popuštajući želji za samouzvišenjem i dovodeći u pitanje božansku pravednost i vlast.

Oba su brata bila kušana, kao što je i Adam bio iskušan prije njih, da bi se pokazalo hoće li vjerovati i slušati Božju riječ. Oni su bili upoznati s planom za čovjekovo spasenje i shvatili žrtveni sustav koji je Bog uspostavio. Oni su znali da tim žrtvama izražavaju vjeru u Spasitelja koga su žrtve prikazivale, i da istodobno priznaju kako za oprost u cijelosti ovise o Njemu. Znali su da takvim pokoravanjem božanskom planu za svoje otkupljenje pružaju dokaz svoje poslušnosti Božjoj volji. Bez prolijevanja krvi nije moglo biti oprosta grijeha, i oni su trebali pokazati svoju vjeru u Kristovu krv kao žrtvu pomirnicu, prinoseći na žrtvu prvine od stada. Osim toga, Gospodinu su trebali prinositi i prve plodove zemlje kao žrtvu zahvalnicu.

Dva su brata podigla svoje žrtvenike i svaki je donio svoju žrtvu. Abel je prinio žrtvu od stada u skladu s Božjom uputom. “Bog milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu.” Vatra se spustila s neba i spalila žrtvu. Ali Kajin je, zanemarujući Božju jasnu i izravnu zapovijed, prinio samo žrtvu od zemaljskih plodova. Nije bilo znaka s neba koji je pokazivao da je žrtva prihvaćena. Abel je molio svojeg brata da pristupi Bogu na božanski propisan način, ali njegova preklinjanja samo su Kajina učinila još odlučnijim da slijedi svoju osobnu volju. Kao stariji, on je smatrao da ga brat ne treba opominjati te je prezreo njegov savjet.

Kajin je izašao pred Boga sa srcem punim nezadovoljstva i nevjernosti u vezi s obećanom žrtvom i nužnosti prinošenja žrtava. Njegov dar nije izražavao pokajanje zbog grijeha. On je smatrao, kao što mnogi i danas smatraju, da bi točno slijeđenje plana što ga je Bog načinio, povjerenje u Njegovo spasenje i pomirenje u obećanom Spasitelju, bilo priznavanje slabosti. On je izabrao put oslanjanja na sebe. On je došao s osobnim zaslugama. On nije donio janje i njegovu krv pomiješao sa žrtvom, već je prinio svoje plodove, proizvode svojeg rada. On je svoju žrtvu prinio kao uslugu koju čini Bogu, kako bi pomoću nje dobio Božje odobrenje. Kajin je poslušao kad je izgradio žrtvenik i kad je prinio žrtvu, ali on je pokazao samo djelomičnu poslušnost. On je izostavio najvažniji dio: priznanje potrebe za Otkupiteljem.

Dotad su rođenjem i vjerskom obukom dva brata bila jednaka. Obojica su bili grešnici i obojica su prihvatili Božje zahtjeve za poštivanjem i obožavanjem. Vanjski oblik njihove religije bio je do određenog trenutka isti, ali osim toga, razlika je bila velika.

“Vjerom Abel prinese Bogu bolju žrtvu nego Kajin.” (Hebrejima 11,4) Abel je shvatio velika načela otkupljenja. On se smatrao grešnikom i uvidio je da grijeh i njegova kazna stoje između njegove duše i zajednice s Bogom. Donio zaklanu žrtvu, žrtvovani život, i time priznao zahtjeve Zakona koji je bio pogažen. On je kroz prolivenu krv promatrao buduću Žrtvu, Krista koji umire na križu Golgote, i vjerujući u pomirenje koje će tamo biti ostvareno, on je primio svjedočanstvo da je opravdan, a njegova žrtva prihvaćena.

Kajin je imao istu mogućnost kao i Abel da nauči i prihvati ove istine. On nije bio žrtva samovoljne namjere. Jedan brat nije bio predodređen da ga Bog prihvati, a drugi da ga Bog odbaci. Abel je izabrao vjeru i poslušnost, a Kajin nevjeru i pobunu. U tome je bila sva razlika.

Kajin i Abel su predstavljali dvije skupine koje će postojati na svijetu sve do kraja vremena. Jedna skupina se koristi propisanom žrtvom za grijeh, a druga se osmjelila osloniti na vlastite zasluge, njihova je žrtva bez vrijednosti božanskog posredovanja, te stoga ne može dovesti čovjeka u sklad s Bogom. Naš prijestup može biti oprošten samo Isusovim zaslugama. Oni koji ne osjećaju potrebu za Kristovom krvlju, koji osjećaju da sami, bez vodstva božanske milosti i svojim vlastitim djelima mogu osigurati Božje odobrenje, čine istu pogrešku koju je učinio Kajin. Ako ne prihvate krv koja čisti, oni su pod osudom. Nema drugog načina kojim se mogu osloboditi sužanjstva u grijehu.

Skupina obožavatelja koja slijedi Kajina obuhvaća velik dio svijeta, jer se gotovo svaka lažna religija temelji na istom načelu — da se čovjek može spasiti oslanjajući se na vlastite napore. Neki tvrde da čovječanstvu ne treba otkupljenje, već razvitak, da se može oplemeniti, uzdići i obnoviti. Kao što je Kajin mislio da će steći božansku naklonost žrtvom kojoj je nedostajala žrtvena krv, tako i oni očekuju da će uzdignuti čovječanstvo do razine božanskog mjerila, bez pomirenja. Kajinova povijest pokazuje kakve će to rezultate donijeti. Ona pokazuje što će čovjek postati bez Krista. Čovječanstvo nema snage da se samo obnovi. Ono ne napreduje, već nazaduje prema onom što je sotonsko. Krist je naša jedina nada. “Spasenja nema ni po jednom drugom, jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti.” (Djela 4,12)

Istinska vjera, koja se u cijelosti oslanja na Krista, otkriva se u poslušnosti svim Božjim zahtjevima. Od Adamovog vremena do danas velika se borba usredotočavala na poslušnost Božjem zakonu. U svim je vjekovima bilo onih koji su zahtijevali pravo na Božju naklonost, dok su zanemarivali neke Njegove zapovijedi. Ali Sveto pismo kaže da je “vjera uz pomoć djela postala savršena”, a bez “djela” ona je “mrtva u samoj sebi” (Jakov 2,22.17). Onaj tko tvrdi da poznaje Boga “a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine” (1. Ivanova 2,4).

Kad je vidio da je njegova žrtva odbačena, Kajin se razgnjevio na Gospodina i Abela. Bio je ljut što Bog nije prihvatio čovjekovu zamjenu umjesto božanski određene žrtve, i ljut na svojeg brata što je izabrao poslušati Boga umjesto da mu se pridruži u pobuni protiv Njega. Unatoč Kajinovu nepoštivanju božanske zapovijedi, Bog ga nije prepustio samom sebi, već se ponizio da razgovara s čovjekom koji se pokazao nerazumnim. Rekao je Kajinu: “Zašto si ljut? Zašto ti je lice namrgođeno?” Anđeoski vjesnik je izrekao božansko upozorenje: “Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš. A ne radiš li pravo, grijeh ti je kao zvijer na pragu što na te vreba.” Izbor je bio na Kajinu. Da je vjerovao u zasluge obećanog Spasitelja i poslušao Božje zahtjeve, mogao je uživati u Njegovoj milosti. Ali ako bude ustrajao u nevjerovanju i prijestupima, njegov će prigovor biti neosnovan jer ga je Gospodin odbacio.

Umjesto da prizna svoj grijeh, Kajin je nastavio prigovarati Božjoj nepravdi i gajiti ljubomoru i mržnju prema Abelu. On je ljutito ukorio svog brata i pokušao ga uvući u sukob oko Božjeg postupanja prema njima. Ponizno, ali ipak neustrašivo i odlučno, Abel je branio Božju pravednost i dobrotu. On je istaknuo Kajinovu zabludu i pokušao ga uvjeriti da je pogreška bila u njemu. Ukazao je na Božju dobrostivost time što je poštedio život njihovih roditelja, iako ih je mogao kazniti trenutačnom smrću. Istaknuo je da ih Bog ljubi jer inače ne bi dao svojeg nevinog i svetog Sina da primi kaznu koju su oni navukli na sebe. Sve je ovo još više raspalilo Kajinov gnjev. Razum i savjest su mu govorili da je Abel u pravu, ali on je bio gnjevan što se onaj koji je bio sklon slušati njegov savjet sada nije s njim slagao, i što nije s njim suosjećao u pobuni. U naletu bijesa on je ubio svojega brata.

Kajin je mrzio i ubio svojega brata ne zbog grijeha koji je učinio, već “Kajin, koji, jer je bio od Zloga, umori svoga brata” (1. Ivanova 3,12). Tako bezbožnici u svim vremenima mrze one koji su bolji od njih. Abelov život poslušnosti i nepokolebljive vjere bio je stalan prijekor za Kajina. “Svatko tko čini zlo mrzi svjetlo i ne dolazi k svjetlu, da se ne otkriju njegova djela.” (Ivan 3,20) Što je jača svjetlost koju odražavaju karakteri Božjih vjernih slugu, to se grijesi bezbožnika jasnije otkrivaju, i oni će ulagati odlučnije napore da unište one koji remete njihov mir.

Ubojstvo Abela bio je prvi primjer neprijateljstva koje će, kako je Bog rekao, postojati između zmije i ženina potomstva — između Sotone i njegovih podanika i Krista i Njegovih sljedbenika. Sotona je kroz čovjekov grijeh stavio čovječanstvo pod svoj nadzor, ali Krist će ga osposobiti da odbaci ovaj jaram. Sotonin se gnjev raspali uvijek kad se duša vjerom u Božje Janje odrekne službe grijehu. Abelov sveti život svjedočio je protiv Sotoninih tvrdnji da je čovjeku nemoguće držati Božji zakon. Kad je Kajin, pokrenut duhom Zloga, uvidio da ne može nadzirati Abela, on se tako razbjesnio da je ugasio njegov život. I gdje god postoje oni koji životom brane pravednost Božjeg zakona, protiv njih se pokazuje isti duh. To je duh koji je tijekom vjekova podizao lomače i palio Kristove sljedbenike. Surovosti koje stižu Kristove sljedbenike potiče Sotona i njegova vojska, jer ih ne mogu prisiliti da se podčine njihovoj vlasti. To je bijes poraženog neprijatelja. Svaki Isusov mučenik je umro kao pobjednik. Prorok kaže: “Oni su ga pobijedili [staru Zmiju, đavla, Sotonu] Janjetovom krvi i riječju svoga svjedočanstva, jer su prezreli svoj život sve do smrti.” (Otkrivenje 12,11.9)

Ubojica Kajin je uskoro pozvan na odgovornost zbog svojeg zločina. “Potom Jahve zapita Kajina: ‘Gdje ti je brat Abel?’ ‘Ne znam — odgovori. Zar sam ja čuvar brata svoga?’” Kajin je otišao tako daleko u grijeh da je izgubio osjećaj stalne Božje prisutnosti i Njegove veličine i svemogućnosti. Stoga je on pribjegao neistini da bi prikrio svoju krivicu.

I Jahve se ponovno obratio Kajinu: “Što si učinio? Slušaj! Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče.” Bog je dao Kajinu priliku da prizna svoj grijeh. On je imao vremena da razmisli. Znao je težinu djela što ga je počinio i neistine koju je izrekao da ga prikrije, ali on je i dalje bio neposlušan i presuda se više nije mogla odgoditi. Božanski glas koji je preklinjao i opominjao sada je izrekao strašne riječi: “Stoga budi proklet na zemlji koja je rastvorila usta da proguta s ruke tvoje krv brata tvoga! Obrađivat ćeš zemlju, ali ti više neće davati svoga roda. Vječni ćeš skitalica na zemlji biti!”

Unatoč tome što je Kajin zbog svojeg zločina zaslužio smrtnu presudu, milostivi Stvoritelj mu je poštedio život i pružio mu mogućnost pokajanja. Ali Kajin je živio tako da mu je srce još više otvrdnulo; poticao je pobunu protiv božanske vlasti i postao otac naraštaju drskih, odbačenih grešnika. Ovaj otpadnik, kojim je upravljao Sotona, postao je kušač drugih, a njegov primjer i utjecaj vršili su izopačujuću silu sve dok zemlja nije postala tako pokvarena i prepuna nasilja da je morala biti uništena.

Poštedom života prvog ubojice Bog je pred cijelim svemirom iznio pouku u vezi s velikom borbom. Kajinova mračna povijest i njegovi potomci slika su onoga što bi se dogodilo kad bi se grešnicima dopustilo da zuvijek žive i nastave s pobunom protiv Boga. Božje strpljenje je samo učinilo grešnike hrabrijima i prkosnijima u njihovoj pokvarenosti. Petnaest stoljeća nakon izricanja Kajinove kazne svemir je bio svjedok plodova njegovog utjecaja i primjera u zločinima i nemoralu koji su preplavili zemlju. Pokazalo se da je smrtna presuda izrečena nad palim čovječanstvom zbog prijestupa Božjeg zakona bila i pravedna i milostiva. Što je čovjek duže živio u grijehu, to je postajao sve poročniji. Božanska presuda koja je spriječila razuzdanu pokvarenost i oslobodila svijet od utjecaja onih koji su otvrdnuli u pobuni bila je blagoslov, a ne prokletstvo.

Sotona neprekidno radi, s velikom energijom i pod tisućama krinki, da pogrešno predstavi Božji karakter i vladavinu. On radi po sveopćem, dobro organiziranom planu i s čudesnom silom da stanovnike Zemlje zadrži pod okriljem svojih prijevara. Beskonačni i premudri Bog vidi kraj od početka, i u postupanju sa zlom Njegov je plan sveobuhvatan i dalekosežan. Njegova je namjera bila ne samo da uguši pobunu, već da cijelom svemiru pokaže narav pobune. Božji se plan razvijao i pokazao Njegovu pravednost i milost te u cijelosti opravdao Njegovu mudrost i pravednost u postupanju sa zlom.

Sveti stanovnici drugih svjetova su s najvećim zanimanjem promatrali događaje koji su se zbivali na Zemlji. Oni su u stanju svijeta prije potopa vidjeli prikaz posljedica vladavine koju je Lucifer pokušao uspostaviti na Nebu kad je odbacio Kristov autoritet i Božji zakon. U ovim bahatim grešnicima iz pretpotopnog svijeta oni su vidjeli podanike pod Sotoninim utjecajem. Svaka je pomisao njihovog srca uvijek bila samo zloća (Postanak 6,5). Svaka težnja, svaki poriv i pomisao bila je u sukobu s božanskim načelima čistoće, mira i ljubavi. Bio je to primjer strašne pokvarenosti koja je došla kao posljedica Sotonine namjere da Božja stvorenja oslobodi ograničenja Njegovog svetog Zakona.

Na temelju činjenica koje su se otkrivale tijekom velike borbe Bog će prikazati načela svoje vladavine koju su Sotona i svi oni koje je on prevario pogrešno prikazali. Cijeli će svijet priznati Njegovu pravednost, premda će priznanje doći prekasno da bi se pobunjenici spasili. Bog ima naklonost i suosjećanje cijelog svemira dok Njegov veliki plan napreduje korak po korak prema konačnom ispunjenju. Bit će očito da su svi oni koji su odbacili božanske uredbe stali na stranu Sotone u borbi protiv Krista. Kad se bude sudilo Knezu ovoga svijeta, i kad svi koji su se ujedinili s njim budu dijelili njegovu sudbinu, cijeli će svemir kao svjedok presude uzviknuti: “Pravedni su i ispravni tvoji putovi, Kralju naroda.” (Otkrivenje 15,3)


Komentiraj