Prvi suci

Ovo se poglavlje zasniva na Sucima 6 do 8 i 10.

Nakon naseljavanja Kanaana plemena nisu ulagala ozbiljan napor da završe osvajanje zemlje. Zadovoljni područjem koje su već osvojili, njihova je revnost splasnula i rat se nije nastavio. “Kad je Izrael ojačao, nametnuo je Kanaancima tlaku, ali ih nije mogao otjerati.” (Suci 1,28)

Gospodin je sa svoje strane vjerno ispunio obećanje što ga je dao Izraelu. Jošua je slomio moć Kanaanaca i plemenima podijelio zemlju. Njima je samo ostalo da vjerujući u obećanje božanske pomoći završe djelo razvlašćivanja stanovnika zemlje. Međutim, oni su to propustitli učiniti. Ulaskom u savez s Kanaancima oni su izravno prekršili Božju zapovijed i tako propustili ispuniti uvjet uz koji im je On dao obećanje o predaji Kanaana u njihovo vlasništvo.

Od prvog Božjeg javljanja na Sinaju oni su upozoreni na idolopoklonstvo. Odmah nakon objavljivanja Zakona Mojsije je primio vijest o kanaanskim narodima: “Nemoj se klanjati njihovim kumirima niti im iskazuj štovanje; ne postupaj kako oni rade, nego njihove kumire poruši i stupove im porazbijaj. Iskazujte štovanje Jahvi, Bogu svome, pa ću blagoslivljati tvoj kruh i tvoju vodu i uklanjati od tebe bolest.” (Izlazak 23,24.25) Dano im je obećanje da će Bog sve dok su Mu poslušni pred njima pokoravati njihove neprijatelje: “Pred tobom ću odaslati stravu svoju; u metež ću baciti sav svijet među koji dospiješ, i učinit ću da svi tvoji neprijatelji bježe pred tobom. Stršljene ću pred tobom odašiljati da ispred tebe tjeraju u bijeg Hivijce, Kanaance i Hetite. Neću ih otjerati ispred tebe u jednoj godini, da zemlja ne opusti i divlje se životinje ne razmnože na tvoju štetu. Tjerat ću ih ispred tebe malo-pomalo dok ti potomstvo odraste, tako da zemlju zaposjedneš. … Predat ću, naime, stanovništvo zemlje u tvoje šake, a ti ga ispred sebe tjeraj. Ne pravi savez ni s njima ni s njihovim kumirima. Neka ne ostanu u tvojoj zemlji da te ne navode na grijeh protiv mene. Ako bi štovao njihove kumire, to bi ti bila stupica.” (Izlazak 23,27-33) Mojsije je prije svoje smrti ponovio ove upute na najsvečaniji način, a ponovio ih je i Jošua.

Bog je naselio svoj narod u Kanaanu da kao moćan bedem zadržava val nemorala kako ne bi preplavio svijet. Ako ostanu vjerni Njemu, Bog je namjeravao da Izrael nastavi osvajati. On bi u njihove ruke predao moćnije i veće narode od Kanaanaca. Obećanje je glasilo: “Ako budete vjerno držali sve ove zapovijedi koje vam naređujem, … Jahve će ispred vas protjerati sve te narode, i vi ćete s posjeda odagnati narode brojnije i jače od sebe. Svako mjesto na koje stupi vaša noga bit će vaše; od pustinje i Libanona, od Rijeke, rijeke Eufrata, do Zapadnoga mora, sterat će se vaše područje. Nitko se neće održati pred vama; strah i trepet raširit će Jahve, Bog vaš, po svoj zemlji u koju stupite, kako vam je rekao.” (Ponovljeni zakon 11,22-25)

Ali bez obzira na njihov uzvišeni cilj, oni su izabrali lagodnost i ugađanje sebi. Oni su dopustili da im promaknu prilike za završetak osvajanja zemlje, i ostaci ovih idolopokloničkih naroda tlačili su ih tijekom budućih naraštaja; oni su — kako je prorok pretkazao — bili “trnje” u njihovim očima, “bodljike” u njihovim bokovima (Brojevi 33,35).

Izraelci se “s poganima miješahu, naučiše djela njina” (Psalam 106,35). Oni su se ženili s Kanaancima i idolopoklonstvo se proširilo kao pomor po zemlji. “Štovahu likove njihove koji im postaše zamka. Žrtvovahu sinove svoje i svoje kćeri zlodusima. … Zemlja bijaše krvlju okaljana. … Na svoj narod Jahve srdžbom planu, zgadi mu se njegova baština.” (Psalam 106,36-40)

Sve dok naraštaj koji je od Jošue primio uredbe nije izumro, idolopoklonstvo je malo napredovalo, ali roditelji su pripremili put za otpad svoje djece. Zanemarivanje Gospodnjih ograničenja od strane onih koji su zauzeli Kanaan posijalo je sjeme zla koje je nastavilo donositi gorke plodove u budućim naraštajima. Jednostavne navike su Izraelcima osigurale fizičko zdravlje, ali druženje s neznabožcima dovelo je do popuštanja apetitu i strastima koje su postupno umanjile njihove tjelesne snage i oslabile duševne i moralne sile. Izraelce je njihov grijeh odvojio od Boga, oduzeta im je Njegova sila i oni više nisu mogli pobjeđivati svoje neprijatelje. Tako su ih pokorili upravo oni narodi koje su oni s Bogom mogli pokoriti.

“Ostaviše Jahvu, Boga otaca svojih, koji ih je izveo iz zemlje egipatske”, “… i vođaše ih kao stado kroz pustinju. … Na gnjev ga nagnaše svojim uzvišicama, na ljubomor navedoše kumirima svojim.” Stoga Gospodin “napusti boravište svoje u Šilu, Šator u kojem prebivaše s ljudima. Preda u ropstvo snagu svoju i svoju diku u ruke dušmanske.” (Suci 2,12; Psalam 78,52.58.60.61) Ipak On nije potpuno napustio svoj narod. Uvijek je postojao ostatak koji je bio vjeran Jahvi, i Gospodin je s vremena na vrijeme podizao vjerne i hrabre ljude da uklone idolopoklonstvo i izbave Izraelce od neprijatelja. Ali kad bi izbavitelj umro, a narod bio oslobođen njegovog autoriteta, oni bi se postupno vratili svojim kipovima. Tako se priča o zastranjivanju i kažnjavanju, priznanju i izbavljenju uvijek iznova ponavljala.

Kralj Mezopotamije, kralj Moaba, a nakon njih Filistejci, Kanaanci iz Hasora koje je vodio Sisera — svi su postali tlačitelji Izraela. Otniel, Šamgar, Ehud, Debora i Barak podizani su kao izbavitelji svojeg naroda. Ali “opet su Izraelci činili što je zlo u Jahvinim očima; i Jahve ih predade u ruke Midjancima za sedam godina”. Dotad je ruka tlačitelja lako pritiskala plemena koja su se naselila istočno od Jordana, ali u ovoj nesreći oni su bili prvi paćenici.

Amalečani na jugu Kanaana, kao i Midjanci na istočnim granicama, i u pustinji iza njih, još uvijek su bili nepopustljivi neprijatelji Izraela. Izraelci su gotovo uništili ove potonje u Mojsijevo vrijeme, ali otada oni su se namnožili i postali brojni i moćni. Bili su žedni osvete, a sada se Božja zaštitnička ruka povukla od Izraela i ukazala se prilika. Ne samo plemena istočno od Jordana, već je cijela zemlja patila zbog njihove osvete. Divlji, ratoborni stanovnici pustinje, “kao skakavci” (Suci 6,5), svojim su stadima prekrili zemlju. Širili su se zemljom kao vatra koja proždire, od rijeke Jordana do Filistejske ravnice. Dolazili su čim je počela žetva i ostajali dok posljednji plodovi zemlje nisu bili pobrani. Pustošili su plodove polja, pljačkali i zlostavljali stanovnike, a onda se vraćali u pustinju. Tako su Izraelci koji su stanovali na otvorenom prostoru bili prisiljeni napustiti svoje domove i okupiti se u ozidanim gradovima, tražiti zaklon u utvrdama ili se sklanjati u pećinama i stjenovitim utvrdama među planinama. Ovo je tlačenje trajalo sedam godina, a onda, kad je narod u svojoj muci posvetio pozornost Gospodnjim ukorima i priznao svoje grijehe, Bog im je ponovno podigao pomoćnika.

Gideon je bio Joašev sin iz Manašeovog plemena. Dio plemena kojem je ova obitelj pripadala nije imala vodeću ulogu, ali Joašev je dom bio poznat po hrabrosti i poštenju. Za njegove je hrabre sinove rečeno: “Svaki bješe kao kraljev sin.” Svi su osim jednog poginuli u borbi protiv Midjanaca i njegovo je ime ulijevalo strah u osvajače. Gideon je primio božanski poziv da izbavi svoj narod. On je u to vrijeme bio zaposlen vršenjem pšenice. Sakrio je malu količinu žita i budući da se nije usudio vršiti je na uobičajenom gumnu, on je pribjegao vršidbi u blizini vinske muljače, jer je sezona dozrijevanja grožđa još bila daleko, i stoga se vinogradu posvećivalo malo pozornosti. Dok je Gideon radio u tajnosti i tišini, on je ožalošćen razmišljao o stanju Izraela i o tome kako se može slomiti tlačiteljski jaram na njegovom narodu.

Iznenada se pojavio “anđeo Jahvin”, obrativši mu se riječima: “Jahve s tobom, hrabri junače!”

“Oh, gospodaru,” odgovorio je on, “ako je Jahve s nama, zašto nas sve ovo snađe? Gdje su sva ona čudesa njegova o kojima nam pripovijedahu oci naši govoreći: Nije li nas Jahve iz Egipta izveo? A sada nas je Jahve ostavio, predao nas u ruke Midjancima.”

Nebeski vjesnik je odgovorio: “Idi s tom snagom u sebi, i izbavit ćeš Izraela iz ruke Midjanaca. Ne šaljem li te ja?”

Gideon je želio neki znak da je Onaj koji mu se obraćao bio Anđeo Saveza koji je u prošlim vremenima radio za Izraela. Božji anđeli, koji su razgovarali s Abrahamom, jednom su se zadržali da prihvate njegovu gostoljubivost, i Gideon je sada preklinjao božanskog Vjesnika da bude njegov gost. Požurivši u svoj šator on je od svojih skromnih zaliha pripremio jare i beskvasne kruhove što ih je donio i postavio pred Anđela. “Uzmi meso i beskvasne hljebove, stavi ih na tu stijenu, a juhu prolij.” Gideon je to učinio, a onda je dobio znak koji je želio: Anđeo je sa štapom u svojoj ruci dotaknuo meso i beskvasne kruhove i plamen koji je izašao iz stijene progutao je žrtvu. Onda je Anđeo nestao ispred njegovih očiju.

Gideonov otac Joaš, koji je sudjelovao u otpadu svojih zemljaka, u Ofri je, gdje je prebivao, podigao veliki žrtvenik Baalu, pred kojim se klanjao narod iz grada. Gideonu je bilo zapovjeđeno da razori ovaj žrtvenik i podigne žrtvenik Jahvin na stijeni na kojoj je vatra progutala prinos, i tamo prinese žrtvu Jahvi. Prinošenje žrtve Bogu bilo je povjereno svećenicima i ograničeno na žrtvenik u Šilu, ali Onaj koji je uspostavio obrednu službu, i na koga su žrtve ukazivale, imao je pravo promijeniti njezine zahtjeve. Izbavljenju Izraela trebao je prethoditi svečani prosvjed protiv klanjanja Baalu. Gideon je morao objaviti rat idolopoklonstvu prije nego što pođe u bitku s neprijateljima svojeg naroda.

Božanska uputa je bila vjerno izvršena. Znajući da će naići na protivljenje ako to pokuša otvoreno izvršiti, Gideon je posao obavio u tajnosti, uz pomoć svojih slugu sve je ostvario u jednoj noći. Bijes ljudi u Ofri bio je golem kad su sljedećeg jutra došli odati čast Baalu. Oni bi oduzeli Gideonu život da nije Joaš, kojemu je rečeno o posjetu Anđela, ustao u obranu svojeg sina. “Zar ćete vi braniti Baala?” rekao je Joaš. “Zar ćete ga vi spašavati? Tko brani Baala, bit će pogubljen prije sutrašnjeg dana. Ako je on bog, neka se sam brani od Gideona što mu je razorio žrtvenik.” Ako Baal nije mogao obraniti svoj vlastiti žrtvenik, kako mu se može vjerovati da će zaštititi svoje obožavatelje?

Odbačena je svaka pomisao o nasilju nad Gideonom, a kad je zatrubio u ratnu trubu, ljudi iz Ofre su bili među prvima koji su stali pod njegovu zastavu. Poslani su vjesnici u njegovo vlastito Manašeovo pleme, kao i u Ašerovo, Zebulunovo i Naftalijevo, i svi su odgovorili na poziv.

Gideon se nije usudio staviti na čelo vojske bez daljnjih dokaza da ga je Bog pozvao na ovo djelo i da će On biti s njim. On se molio: “Ako zaista hoćeš osloboditi Izraela mojom rukom, kao što si obećao, evo ću metnuti ovčje runo na gumno: ako bude rose samo na runu, a zemlja ostane suha, tada ću znati da ćeš mojom rukom izbaviti Izraela, kao što si obećao.” Runo je ujutro bilo mokro, dok je zemlja bila suha. Ali sada se pojavila sumnja, budući da vuna prirodno upija vlagu kad je ima u zraku. Ova provjera nije mogla biti odlučujuća. Stoga je on zatražio suprotan znak, moleći da njegova krajnja opreznost ne uvrijedi Gospodina. Njegovom je zahtjevu bilo udovoljeno.

Ohrabren, Gideon je poveo svoje snage u bitku protiv osvajača. “Svi Midjanci, Amalečani i svi sinovi Istoka bijahu se sakupili i, prešavši Jordan, utaborili se u Jizreelskoj ravnici.” Cijela vojska pod Gideonovim zapovjedništvom brojila je samo trideset dvije tisuće ljudi, ali s ogromnim mnoštvom neprijatelja koji su se raširili pred njim. Došla mu je riječ Gospodnja: “Previše je naroda s tobom a da bih predao Midjance u njegove ruke. Izrael bi se mogao pohvaliti i reći: ‘Vlastita me ruka izbavila.’ Zato oglasi da narod čuje: ‘Tko se boji i strahuje, neka se vrati.’” Oni koji nisu bili voljni suočiti se s poteškoćama i opasnošću, ili čiji su svjetovni interesi odvlačili njihova srca od Božjeg djela, nisu mogli ojačati izraelsku vojsku. Njihova bi se prisutnost pokazala samo kao izvor slabosti.

U Izraelu je postojao zakon da se prije polaska u bitku u vojsci trebala dati sljedeća izjava: “‘Ima li koga da je sagradio novu kuću a nije se u nju uselio? Neka se vrati kući svojoj, da ne pogine u boju pa da se tko drugi u nju ne useli. Ima li koga da je zasadio vinograd a još ga nije brao? Neka se vrati domu svome, da u boju ne pogine te da mu drugi roda ne obere. Ima li koga da se zaručio a nije se oženio? Neka se vrati domu svome, da u boju ne pogine te da mu tko drugi zaručnice ne odvede.’ Neka nadglednici nastave te narodu kažu: ‘Tko se boji i kome srce trne, neka se vrati domu svome, da ne trne srce njegovoj braći kao njemu.’” (Ponovljeni zakon 20,5-8)

Budući da ih je brojčano bilo tako malo u usporedbi s njihovim neprijateljima, Gideon se suzdržao i nije dao ovu uobičajenu izjavu. Zaprepastio se na izjavu da je njegova vojska prevelika. Ali Gospodin je vidio ponos i nevjeru u srcima svojeg naroda. Potaknuti snažnim Gideonovim pozivima oni su se spremno uvojačili, ali mnoge je ispunjavao strah kad su vidjeli midjansko mnoštvo. Ipak, da je Izrael pobijedio, upravo bi oni sebi pripisali slavu umjesto da pobjedu pripišu Bogu.

Gideon je poslušao Božju zapovijed, i s teškim srcem gledao kako dvadeset dvije tisuće, ili više od dvije trećine njegove vojske, odlazi kući. Ponovno mu je došla riječ Gospodnja: “Još je previše naroda. Povedi ih na vodu, i ondje ću ih iskušati. Za koga ti kažem: ‘Neka ide s tobom’, taj će s tobom ići. A za koga ti kažem: ‘Neka ne ide s tobom’, taj neće ići.” Narod je odveden do vode očekujući da će odmah napasti neprijatelja. Nekolicina je brzo zahvatila vodu u ruku i popila je u hodu, ali gotovo su svi kleknuli na koljena i lagano pili vodu s površine potoka. Onih koji su rukom zahvatili vodu bilo je oko tri stotine od deset tisuća, i oni su bili izabrani, a svima je ostalima bilo dopušteno vratiti se svojim domovima.

Karakter se često kuša provjeravanim načinom. Oni koji su u vrijeme opasnosti bili skloni ispunjavanju vlastitih potreba nisu bili ljudi u koje se moglo pouzdati u krizi. Gospodin nema mjesta u svojem Djelu za nemarne i one koji udovoljavaju sebi. Ljudi koje je On izabrao bilo je malo, ljudi koji nisu dopuštali da ih njihove vlastite potrebe uspore u izvršenju njihovih dužnosti. Tri stotine izabranih ljudi ne samo što su imali hrabrost i samosvladavanje već su bili i ljudi vjere. Oni nisu bili okaljani idolopoklonstvom. Bog ih je mogao voditi i kroz njih je On mogao izbaviti Izraela. Uspjeh ne ovisi o broju. Bog može izbaviti s malim brojem kao i s velikim. Njega ne uzvisujemo brojem koliko karakterom onih koji Mu služe.

Izraelci su bili smješteni na obronku brda s kojeg se vidjela dolina gdje su bile utaborene osvajačke vojske. “Midjanci, Amalečani i svi sinovi Istoka pali po dolini, brojni kao skakavci; njihovim devama ne bijaše broja, kao pijesku na obali mora.” (Suci 7,12) Gideon je drhtao dok je razmišljao o sukobu u dolini. Ali Bog mu se javio noću i zapovjedio mu da sa slugom Purom siđe u midjanski tabor, podrazumijevajući da će tamo čuti nešto što će ga ohrabriti. On je otišao, čekajući u tami i tišini, i čuo vojnika kako svojem suborcu prepričava svoj san: “Usnuo sam kako se pogača ječmenog kruha kotrlja u midjanski tabor: dokotrlja se do jednog šatora i pogodi, a šator pade, prevrnu se.” Suborac je odgovorio riječima koje su pokrenule srce nevidljivog slušatelja: “Nije to drugo nego mač Gideona, Joaševa sina, Izraelca. Bog mu je predao u ruke Midjance i sav tabor.” Gideon je prepoznao Božji glas koji mu je govorio kroz ove midjanske strance. Vrativši se nekolicini ljudi pod svojim zapovjedništvom on je rekao: “Ustajte, jer vam je Jahve predao u ruke tabor midjanski!”

Božanskom mu je zapovijeđu predložen plan napada koji je on odmah izvršio. Tri stotine ljudi bili su podijeljeni u tri skupine. Svaki je čovjek dobio rog i luč skrivenu u zemljanom vrču. Ljudi su bili razmješteni na takav način da su midjanskom taboru prišli iz različitih smjerova. U gluho doba noći, na znak Gideonovog ratnog roga, tri su satnije zatrubile u svoje trube, a onda razbili svoje vrčeve i izvukli goruće luči, a zatim pojurili na neprijatelje sa zastrašujućim ratnim poklikom: “Za Jahvu i Gideona!”

Zaspala vojska se iznenada probudila. Sa svih strana vidjela su se svjetla gorućih baklji. Zvuk rogova s povicima napadača dopirao je iz svih smjerova. Smatrajući da su prepušteni milosti i nemilosti neodoljive sile, Midjance je obuzela panika. S divljim kricima straha oni su bježali da spase život, i pogrešno smatrajući da su njihovi vlastiti vojnici neprijatelji, oni su se međusobno pobili. Vijest o pobjedi se raširila i tisuće Izraelaca koji su poslani kući vratili su se i pridružili potjeri neprijatelja koji su bježali. Midjanci su bježali prema Jordanu, nadajući se da će stići do vlastite zemlje iza rijeke. Gideon je poslao vjesnike efrajimskom plemenu potičući ih da presretnu bjegunce na južnim gazovima. Gideon je u međuvremenu s trima stotinama “iznemoglih i gladnih” ljudi prešao rijeku za onima koji su već prešli na drugu stranu. Gideon je pretekao dva kneza, Oreba i Zeeba, koji su bili nad cijelom vojskom i koji su pobjegli s vojskom od petnaest tisuća ljudi, potpuno razbio njihovu vojsku, a vođe zarobio i pogubio.

U ovom je očitom porazu pobijeno ništa manje nego stotinu i dvadeset tisuća napadača. Snaga Midjanaca je bila slomljena, tako da nikada više nisu mogli zaratiti protiv Izraela. Vijesti da se izraelski Bog ponovno borio za svoj narod brzo su se raširile nadaleko i naširoko. Nema riječi koje mogu opisati strah okolnih naroda kad su saznali kako je jednostavnim sredstvima pobijeđena snaga hrabrog ratničkog naroda.

Vođa kojeg je Bog izabrao da pobijedi Midjance nije zauzimao značajan položaj u Izraelu. On nije bilo vladar, svećenik ili levit. On se smatrao najmanjim u očevoj kući. Ali Bog je u njemu vidio čovjeka hrabrosti i poštenja. Gideon nije vjerovao u sebe i bio je voljan slijediti Gospodnje vodstvo. Bog za svoje djelo ne bira uvijek ljude najvećih talenata, već one koje može najbolje upotrijebiti. “Pred slavom ide poniznost.” (Izreke 15,33) Bog može najučinkovitije djelovati kroz one koji su najsvjesniji svoje nedostatnosti i koji će se oslanjati na Njega kao vođu i izvor snage. On će ih učiniti snažnima udružujući svoju moć s njihovom slabošću, i mudrima povezujući svoju mudrost s njihovim neznanjem.

Ako gaje istinsku poniznost, Gospodin može učiniti mnogo više za svoj narod, ali malo je onih kojima se može povjeriti velika odgovornost ili uspjeh a da ne postanu samouvjereni ili zaborave ovisnost o Bogu. Stoga Bog, kad bira oruđa za svoje Djelo, zaobilazi one koje svijet uzvisuje kao velike, darovite i sjajne. Oni su često previše ponosni i samodostatni. Oni se smatraju sposobnima da rade bez Božjeg savjeta.

Jednostavan čin trubljenja u rog Jošuine vojske oko Jerihona i Gideonove male skupine oko midjanske vojske bio je dostatan da se uz Božju pomoć slomi moć njihovih neprijatelja. Najpotpuniji sustav koji su ljudi ikada izmislili, osim Božje sile i mudrosti, pokazat će se greškom, dok će metode koje najmanje obećavaju uspjeti ako ih je odredio Bog i ako se koriste s poniznošću i vjerom. Povjerenje u Boga i poslušnost Njegovoj volji bitni su za kršćanina u njegovoj duhovnoj borbi, kao što su bili Gideonu i Jošui u njihovim bitkama s Kanaancima. Uzastopnim očitovanjem Njegove sile u korist Izraela Bog ih je želio navesti da Mu vjeruju, da s povjerenjem traže Njegovu pomoć u svakoj krizi. On je jednako tako voljan i sada surađivati s naporima svojeg naroda i postizati velika djela kroz svoja slaba oruđa. Cijelo Nebo čeka da zatražimo Božju mudrost i snagu. Bog “može učiniti neograničeno više od onoga što možemo moliti ili misliti” (Efežanima 3,20).

Gideon se vratio iz potjere za neprijateljima i suočio s prijekorom i optužbama vlastitih sunarodnjaka. Kad su se na njegov poziv Izraelci okupili protiv Midjanaca, Efrajimovo je pleme izostalo. Oni su ove napore smatrali opasnim pothvatom i budući da im Gideon nije poslao poseban poziv, oni su se okoristili ovim izgovorom da se ne pridruže svojoj braći. Ali kad je do njih došla vijest o izraelskoj pobjedi, Efrajimci su bili zavidni jer nisu u njoj sudjelovali. Nakon midjanskog bijega Efrajimovi su ljudi prema Gideonovoj zapovijedi zaposjeli jordanske gazove i tako spriječili bjegunce. Na ovaj način je pobijen velik broj neprijatelja, među kojima i dva kneza, Oreb i Zeeb. Tako su Efrajimovi ljudi pratili bitku i pomogli da ona bude potpuna. Ipak su oni bili ljubomorni i ljutiti kao da se Gideon rukovodio vlastitom voljom ili razumom. Oni nisu prepoznali Gospodnju ruku u izraelskoj pobjedi, nisu cijenili Njegovu silu i milost u njihovom izbavljenju, i ta ih je činjenica učinila nedostojnima da budu izabrani kao Njegova posebna oruđa.

Vraćajući se s pobjedničkim trofejima oni su ljutito ukorili Gideona: “Kako si postupio prema nama: nisi nas pozvao kad si pošao u boj protiv Midjanaca?”

“Pa što sam ja učinio kad se usporedim s vama?” uzvratio je Gideon. “Nije li Efrajimovo pabirčenje bolje od Abiezerove berbe? U vaše je ruke Jahvepredao knezove midjanske, Oreba i Zeeba. Može li se usporediti moje djelo s onim što ste vi učinili?”

Duh ljubomore se jednostavno mogao pretvoriti u svađu koja bi uzrokovala razdor i krvoprliće, ali Gideonov odmjeren odgovor ublažio je ljutnju Efrajimovih ljudi i oni su se u miru vratili svojim domovima. Čvrst i nepopustljiv kad su u pitanju načela, a u ratu “moćni ratnik”, Gideon je također pokazao duh ljubaznosti koji se rijetko viđa.

Izraelski je narod iz zahvalnosti za izbavljenje od Midjanaca predložio da Gideon postane njihov kralj te da se prijestolje prenosi na njegove potomke. Ovaj je prijedlog bio izravno kršenje načela teokracije. Bog je bio izraelski kralj i njihov pokušaj da postave čovjeka na prijestolje bio bi odbacivanje njihovog božanskog Vladara. Gideon je uvidio ovu činjenicu i njegov odgovor pokazuje kako su njegove pobude bile plemenite i istinite: “Ne, neću ja vladati nad vama,” objavio je, “a ni moj sin; Jahve će biti vaš vladar.”

Ali Gideon se predao drugoj zabludi koja je donijela propast njegovom domu i Izraelu. Razdoblje neaktivnosti koje slijedi nakon velikih bitaka često nosi više opasnosti od razdoblja sukoba. Gideon je sada bio izložen ovoj opasnosti. U njemu je bio nemiran duh. Dotad je bio zadovoljan da izvrši upute koje mu je Bog dao, ali sada, umjesto da čeka na božansko vodstvo, on je počeo sâm planirati. Kad je Gospodnja vojska postigla očitu pobjedu, Sotona udvostručuje svoje napore da sruši Božje djelo. Tako su u Gideonov um dolazile misli i planovi kojima je bio zaveden izraelski narod.

Budući da mu je bilo zapovjeđeno da prinese žrtvu na stijeni gdje mu se javio Anđeo, Gideon je zaključio kako je imenovan da služi kao svećenik. Ne čekajući na božansku odredbu odlučio je naći prikladno mjesto i uspostaviti sustav bogoslužja sličan onome koji se vršio u Svetištu. Uz pomoć snažne potpore u njegovu korist nije mu bilo teško izvesti taj plan. Na svoj zahtjev dobio je sve zlatno prstenje oduzeto Midjancima kao njegov dio plijena. Narod je također skupio druge skupe materijale zajedno s ukrašenim odorama midjanskih knezova. Od materijala što ga je prikupio Gideon je načinio efod, imitaciju oplećka koji je nosio veliki svećenik. Njegovo se ponašanje pokazalo kao zamka njemu i njegovoj obitelji kao i cijelom Izraelu. Neovlašteno bogoslužje navelo je mnoge ljude da konačno odbace Boga i služe kipovima. Nakon Gideonove smrti velik broj ljudi, a među njima i njegova obitelj, pridružila se otpadu. Isti čovjek koji je nekada uklonio njihovo idolopoklonstvo sada je odveo narod od Boga.

Malo je onih koji shvaćaju kako je dalekosežan utjecaj njihovih riječi i djela. Kako često zablude roditelja imaju razoran učinak na djecu i djecu njihove djece dugo nakon što su sami počinitelji pogrebeni. Svatko vrši utjecaj na druge i bit će odgovoran za posljedice svojeg utjecaja. Riječi i djela imaju silnu moć i učinak našeg života još će se dugo osjećati. Dojam što ga ostavljamo svojim riječima i djelima svakako će nam se vratiti blagoslovom ili prokletstvom. Ova misao čini život naročito svečanim i treba nas privući Bogu u poniznoj molitvi da nas On vodi svojom mudrošću.

Oni koji se nalaze na visokom položaju mogu odvesti u zabludu. Najmudriji griješe, najsnažniji se mogu spotaknuti i posrnuti. Potrebno je da svjetlost odozgo neprekidno osvjetljava naš put. Naša jedina sigurnost leži u predji našeg puta Onome koji je rekao: “Hajde za mnom.”

Nakon Gideonove smrti “Izraelci se više nisu sjećali Jahve, svoga Boga, koji ih je izbavio iz ruku svih njihovih neprijatelja unaokolo. Nisu iskazivali zahvalnosti domu Jerubaala Gideona za dobro što ga je učinio Izraelu.” Zaboravljajući sve što su dugovali Gideonu, svojem sucu i izbavitelju, izraelski je narod prihvatio Abimeleka, izvanbračnog sina, za svog kralja, koji je — da bi se održao na vlasti — pobio sve osim jednog Gideonovog zakonitog djeteta. Kad ljudi odbace Božji strah, oni nisu daleko od gubitka časti i poštenja. Poštovanje Gospodnje milosti navest će nas da cijenimo one koji su kao Gideon bili upotrijebljeni kao oruđa na blagoslov Njegovog naroda. Izraelovo surovo ponašanje prema Gideonovom domu bilo je nešto što se moglo očekivati od naroda koji je pokazao veliku nezahvalnost prema Bogu.

Nakon Abimelekove smrti vladavina bogobojaznih sudaca služila je neko vrijeme da zaustavi idolopoklonstvo, ali narod se ubrzo vratio običajima okolnih neznabožačkih naroda. U sjevernim je plemenima bilo mnogo obožavatelja sirskih i sidonskih bogova. Na jugozapadu su filistejski, a na istoku moapski i amonski idoli odvraćali srca Izraelaca od Boga njihovih otaca. Ali otpad je ubrzo donio kaznu. Amonci su pokorili istočna plemena i, prešavši Jordan, osvojili područje Jude i Efrajima. Na zapadu su Filistejci došli iz svoje ravnice pored mora paleći i pljačkajući blizu i daleko. Činilo se da je Izrael ponovno predan vlasti nemilostivih neprijatelja.

Narod je ponovno zatražio pomoć od Onoga koga su tako dugo odbacivali i vrijeđali. “Tada zavapiše Izraelci Jahvi govoreći: ‘Griješili smo prema tebi jer smo ostavili Jahvu, svog Boga, da bismo služili baalima.’” Ali patnje nisu izazvale istinsko pokajanje. Narod je jadikovao jer su im njihovi grijesi donijeli patnju, a ne zbog toga jer su obeščastili Boga prestupanjem Njegovog svetog Zakona. Istinsko pokajanje je više od žaljenja za grijehom. To je odlučno odvraćanje od zla.

Gospodin im je odgovorio kroz jednog od svojih proroka: “Nisu li vas tlačili Egipćani i Amorejci, Amonci i Filistejci, Sidonci, Amalečani i Midjanci? Ali kad ste zavapili prema meni, nisam li vas izbavio iz njihovih ruku? Ali vi ostaviste mene i uzeste služiti drugim bogovima. Zbog toga vas neću više izbavljati. Idite i vapite za pomoć onim bogovima koje ste izabrali! Neka vas oni izbave iz vaše nevolje!”

Ove svečane i strašne riječi usmjeravaju naše misli na budućnost, na drugi prizor, veliki dan konačnog suda, kad će oni koji su odbacili Božju mudrost i prezreli Njegovu milost biti suočeni s Njegovom pravdom. Na ovom će sudu oni koji su svoje Bogom dane darove, vrijeme, bogatstvo ili snagu uma, posvetili služenju bogovima ovoga svijeta morati podnijeti izvještaj. Oni su odbacili svojeg istinskog i voljenog Prijatelja da bi išli putem udobnosti i svjetovnih zadovoljstava. Oni su se nekada namjeravali vratiti Bogu, ali je svijet sa svojim ludostima i prijevarama obuzeo njihovu pozornost. Bezvrijedne zabave, ponos odijevanja i popuštanje apetitu otvrdnuli su njihova srca i otupjeli savjest, tako da se glas istine nije mogao čuti. Dužnost je prezirana. Stvari od vječne vrijednosti su uzimane olako, dok srca nisu izgubila svu želju da se žrtvuju za Njega koji je tako mnogo dao čovjeku. Ali u vrijeme žetve oni će požnjeti ono što su posijali.

Gospodin je rekao: “Koliko sam vas zvala, a vi ste odbijali; pružala sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; … rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba: kad navali na vas strah kao nevrijeme i zgrabi vas propast kao vihor, kad navali na vas nevolja i muka. Tada ćete me zvati, ali se ja neću odazvati; tražit će me, ali me neće naći. Jer su mrzili spoznaju i nisu izabrali Gospodnjeg straha, niti su poslušali moj savjet, nego su prezreli svaku moju opomenu. Zato će jesti plod svojeg vladanja i nasititi se vlastitih savjeta. … A tko sluša mene, bezbrižan ostaje i spokojno živi bez straha oda zla.” (Izreke 1,24-31.33)

Izraelci su se onda ponizili pred Gospodinom. “I odstraniše tuđe bogove i počeše opet služiti Jahvi.” I Gospodnje srce ljubavi se sažalilo i “ne mogaše trpjetida Izraelci pate.” Kakve li strpljive milosti našeg Boga! Kad je Njegov narod ostavio svoje grijehe koji su ih odvajali od Njegove prisutnosti, On je čuo njihove molitve i odmah počeo djelovati za njih.

Podignut je izbavitelj, Jiftah, Gileađanin, koji je zaratio s Amoncima i doslovno uništio njihovu moć. Izrael je ovaj put osamnaest godina trpio tlačenje svojih neprijatelja, ali je ipak pouka koju su naučili u patnji bila zaboravljena.

Kad se Njegov narod vratio svojim starim zlim putovima, Gospodin je dopustio da ih njihovi moćni neprijatelji, Filistejci, ponovno tlače. Ova surova, ratoborna nacija godinama ih je neprekidno mučila, a ponekad i potpuno pokorila. Oni su se pomiješali s ovim idolopoklonicima, udružili se s njima u zadovoljstvima poganskog bogoslužja, sve dok se nije činilo da su se ujedinili u duhu i interesima. Onda su ovi navodni izraelski prijatelji postali njihovi najogorčeniji neprijatelji nastojeći ih svim sredstvima uništiti.

Kršćani često, poput Izraela, popuštaju utjecaju svijeta i prilagođuju se njegovim načelima i običajima kako bi osigurali prijateljstvo neznabožaca, ali na kraju ovi tobožnji prijatelji će se pokazati kao najopasniji neprijatelji. Biblija jasno uči da ne može biti zajedništva između Božjeg naroda i svijeta. “Nemojte se čuditi, braćo, ako vas svijet mrzi.” (1. Ivanova 3,13) Naš Spasitelj kaže: “Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije vas!” (Ivan 15,18) Sotona djeluje kroz bezbožnike, pod krinkom umjetnog prijateljstva, da navede Božji narod na grijeh kako bi ih odvojio od Njega, a kad je njihova obrana uklonjena, onda će on svoje sluge navesti da se okrenu protiv njih i pokušaju ih uništiti.