„Ode Ananija, uđe u spomenutu kuću i položi ruke na Savla te reče: ‘Brate Savle, poslao me Gospodin Isus, koji ti se ukaza na putu kojim si išao ovamo, da progledaš i da se napuniš Duha Svetoga.’“ (Djela 9,17)
U egipatskim vojnim školama Mojsije je naučio zakon sile. To učenje toliko je snažno utjecalo na njegov karakter da mu je trebalo četrdeset godina … da se osposobi voditi Izraela zakonom ljubavi. Istu pouku trebao je naučiti i Pavao.
Pojava Raspetoga pred vratima Damska promijenila je tijek njegovog života. Progonitelj je postao učenik, a učitelj đak. Dani mraka, provedeni u samoći u Damasku, bili su u njegovom iskustvu kao godine. Starozavjetni spisi, urezani u njegovo pamćenje, bili su predmet njegovog proučavanja, a Krist mu je bio Učitelj. Samoća prirode postala mu je škola. Otišao je u Arapsku pustinju proučavati Pisma i učiti od Boga. Oslobodio je dušu predrasuda i predaja koje su oblikovale njegov život. Primao je pouke s Izvora istine.
Njegov kasniji život bio je nadahnut jedino načelom požrtvovnosti i službom ljubavi. „Ja sam dužnik“, rekao je on, „i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima.“ (Rimljanima 1,14) …
Iako je imao velike umne sposobnosti, apostol Pavao je otkrivao silu još rjeđe mudrosti. Načela najviše vrijednosti, nepoznata najvećim umovima toga doba, objavljena su u njegovom nauku i primijenjena u njegovom životu. Imao je najveću od svih mudrosti – mudrost koja daje dubinu pronicavosti i ispunjava srce samilošću, povezuje čovjeka s čovjekom, budi u njemu bolju narav i nadahnjuje ga za viši život. …
„Vrijeđaju nas,“ rekao je on, „a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo; ocrnjuju nas, a mi uzvraćamo lijepim“; „čini se da smo žalosni, a zapravo smo uvijek veseli; čini se da smo siromasi, a zapravo smo oni koji mnoge obogaćuju; čini se da smo ljudi bez ičega, a zapravo smo oni koji posjedujemo sve“ (1. Korinćanima 4,12.13; 2. Korinćanima 6,10). (Odgoj, str. 56-58)
Preporučujemo:
