„Svi koji su ga slušali divili su se njegovu umu i odgovorima.“ (Luka 2,47)
Rabini su bili svjesni da je On ispred njih u duhovnom razumijevanju i da živi besprijekornim životom, a ipak su bili gnjevni na Njega zato što nije htio opteretiti svoju savjest slušajući njihove naloge. Nakon što Ga nisu uspjeli nagovoriti da ljudsku predaju smatra svetom, dolazili su Josipu i Mariji i tužili se da Isus ide pogrešnim putem u odnosu na njihovu predaju i običaje. Isus je znao da će to podijeliti Njegovu obitelj i navesti je da ustane protiv Njega zbog Njegovih vjerskih uvjerenja. On je volio mir; čeznuo je za ljubavlju i povjerenjem članova svoje obitelji, ali je morao doživjeti da Mu oni uskrate svoju naklonost. Podnosio je ukore i kritike zato što ide pravim putem i što nije htio činiti zlo samo zato što to i drugi čine, već je ostajao vjeran Gospodnjim zapovijedima. Braća su Ga ukoravala što se držao po strani od običaja koje su zahtijevali rabini, koji su riječi ljudskih bića uzdizali mnogo više od riječi živoga Boga jer su uživali u ljudskim pohvalama mnogo više nego u Božjem odobravanju.
Pismo je bilo stalni predmet Isusovog proučavanja i kada su Ga književnici i farizeji pokušavali nagovoriti da prihvati njihovu doktrinu, vidjeli su da ih je uvijek spreman suočiti s Božjom riječju pa tako nisu mogli učiniti ništa što bi Ga osvjedočilo da su u pravu. Vjerovali su da On poznaje Pismo od početka do kraja i da ga tumači na takav način da njegovo pravo značenje postaje potpuno jasno. … Bili su ljuti što se to Dijete usuđuje posumnjati u njihove riječi iako je njihovo zvanje bilo da proučavaju i tumače Pismo.
Njegova su Mu braća prijetila i pokušavala Ga nagovoriti da pođe pogrešnim putem, ali je On išao dalje prihvaćajući samo Pismo kao svojeg vodiča. Od trenutka kada su Ga roditelji našli u Hramu kako postavlja pitanja i daje odgovore sjedeći među učenim ljudima, više nisu mogli shvatiti Njegovo ponašanje. Tih i ljubazan, bio je izdvojen i poseban. Kada god je mogao, odlazio je sam u polja ili na planinske padine gdje je razgovarao s Bogom prirode. Kada bi obavio svoj posao, šetao bi obalom jezera, među drvećem u šumi ili zelenim dolinama u kojima je mogao razmišljati o Bogu i u molitvi svoju dušu uzdići prema Nebu. Nakon tako provedenih trenutaka, vraćao bi se kući i obavljao svoje skromne životne dužnosti i svima pružao primjer strpljivog rada. (Youth’s Instructor, 5. prosinca 1895.)