Prije no što se na svijetu pojavio grijeh, Adam je uživao u osobnoj zajednici sa svojim Stvoriteljem. Ali od trenutka kad se čovjek prijestupom odvojio od Boga, ta mu je uzvišena prednost uskraćena. Međutim, planom spasenja otvoren je put kojim stanovnici Zemlje još uvijek mogu biti povezani s Nebom. Bog je svojim Duhom komunicirao s ljudima, i preko objava što ih je dao svojim izabranim slugama slao božansku svjetlost svijetu. “Nego su ljudi govorili potaknuti od Duha Svetoga.” (2. Petrova 1,21)
Tijekom prvih dviju i pol tisuća godina ljudske povijesti nije bilo pisane Božje objave. Ljudi poučeni od Boga prenosili su svoje znanje drugima i tako se ono tijekom naraštaja prenosilo s oca na sina. Tek se u Mojsijevo doba počela pripremati pisana riječ. Nadahnute su se objave unosile u nadahnutu Knjigu. Ovo je trajalo dugo, čitavih šesnćst stoljeća – počevši od Mojsija, povjesničara koji je opisao stvaranje svijeta i davanje Zakona, pa sve do Ivana koji je zapisao najuzvišenije istine Evanđelja. Biblija tvrdi kako je njezin pisac Bog; pa ipak je napisana ljudskom rukom. Raznoliki stil njezinih knjiga pokazuje vrline više pisaca. Sve su njezine otkrivene istine “od Boga nadahnute” (2. Timoteju 3,16) pa ipak iskazane ljudskim riječima. Beskonačni je svojim Svetim Duhom prosvijetlio umove i srca svojih slugu. On im je dao snove i viđenja, simbole i slike, a oni kojima je istina bila tako otkrivena sami su misao izrazili ljudskim jezikom.
Sâm Bog je izgovorio Deset zapovijedi i napisao ih svojom rukom. One su božansko, a ne ljudsko djelo. Ali Biblija je, s istinama danim od Boga a izrečena ljudskim jezikom, sjedinjenje božanskog i ljudskog. Takva je zajednica postojala u Kristovoj naravi, jer On je bio Sin Božji i Sin Čovječji. Stoga se za Bibliju može reći isto što i za Krista: “I riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.” (Ivan 1,14)
Pisane u različita vremena, od ljudi vrlo različnih položaja i zvanja, umnih i duhovnih sposobnosti, biblijske knjige pokazuju veliku stilsku raznovrsnost kao i različitost iznijetih predmeta. Razni pisci služili su se različitim izrazima pa je često jedan pisac istu istinu prikazao bolje od drugoga. Budući da je više pisaca iznosilo određeni predmet u različitim okolnostima i iz različitih uglova, to se površnom i nemarnom čitatelju prepunom predrasuda može učiniti da među piscima postoji nesuglasje i proturječje, dok pozoran i pobožan istraživač pronicljivo među njima prepoznaje savršen sklad.
Budući da su je prikazali različiti pojedinci, istina je prikazana i iz različitih motrišta. Jedan je pisac više pod snažnim dojmom jedne faze predmeta, te obrađuje one točke koje se slažu s njegovim iskustvom i s njegovom sposobnošću shvaćanja i uvažavanja. Drugi, međutim, promatra predmet s drugoga gledišta. I svaki, vođen Svetim Duhom, iznosi ono što je na njegov um ostavilo najsnažniji dojam – različit vid istine u svakoga, ali u svih savršeni sklad. Tako otkrivene istine čine savršenu cjelinu, prilagođenu da ispuni potrebe ljudi u svim okolnostima i životnim zbivanjima.
Bog je svoju istinu htio priopćiti svijetu preko ljudskih oruđa i On ih je sâm, svojim Svetim Duhom, opremio i pripremio da izvrše to djelo. On je upravljao umom u izboru onoga što trebaju reći i onoga što će napisati.
To je blago povjereno “zemljanim posudama”, ali je ipak nebeskog podrijetla. Svjedočanstvo je preneseno nesavršenim izrazom ljudskog jezika, pa ipak je to Božje svjedočanstvo, a ponizno Božje dijete ispunjeno vjerom vidi u njemu slavu božanske snage, punu milosti i istine.
Ellen G. White
(tekst je preuzet iz knjige Veliki sukob, Znaci vremena, 2013., 7.8. str. str)