Pobačaj i svetost života

14. 07. 2011.

Svakidašnja stvarnost Mlada sedamnaestogodišnjakinja, nazovimo je Mirta, ostaje trudna u vezi sa svojim vršnjakom. Ispočetka nije sigurna u tu činjenicu, koju ni emotivno ne može prihvatiti, ali nakon definitivne liječničke potvrde postaje još zbunjenijom ne znajući kome bi se povjerila. Prva adresa, dakako, jest njezin mladić koji je zgranut: “Kako je to moguće?” naivno se pita tobože ne znajući što bi moglo biti posljedicom spolnih odnosa u koje se bezbrižno upustio. Dugi trenuci šutnje, a onda riječi kakve Mirta nije mislila da će ikad čuti: “Nemam ja s time ništa, ti to već nekako riješi.”

Zbunjena i uvrijeđena, djevojka se potom obraća svojim roditeljima koji reagiraju previše emotivno – majka neprestano plače i grdi je, dok otac samo sikće prijeteće riječi: “S tim kopiletom mi nikada nećeš ući u kuću!” U srednjoj školi koju Mirta pohađa nemaju rješenja za njezin slučaj jer je praktički nemoguće zamisliti održavanje trudnoće i istodobno ispunjavanje školskih obveza. Mirtu razumijevaju i žale jedino njezine prijateljice, no ne mogu joj ponuditi nikakvu konkretnu pomoć. U bolnici u Mirtinom gradu liječnici više ne obavljaju pobačaje jer se to protivi njihovoj savjesti, ali neki to u stvarnosti ipak obavljaju, dakako, privatno (što će reći za novac). Razredna kolegica Maja daje joj telefon liječnika koji “takve stvari” obavlja čisto i sigurno, a nije ni pretjerano skup (svega par tisuća kuna). Mirti taj prijedlog nije stran; uostalom, osjeća se premladom za ulogu majke, a uz to je još napuštena i odbačena od roditelja i od mladića koji joj se prestao javljati. Novac dobiva od majke uz prešutni očev pristanak i nesigurnim korakom odlazi na kliniku. Dok čeka na “zahvat” koji se medicinski neutralno počesto naziva “indikacija”, ima prilike da na stolu pročita hrpu traktata od raznih udruga za promicanje života.

Draga majko ističe se svojim naslovom jedan traktat koji je pokušava upozoriti da bi taj maleni plod u Mirtinoj utrobi uskoro mogao biti prekrasna djevojčica plavih uvojaka. Mirta nije išla k svećeniku, prestala je odlaziti u crkvu još nakon krizme, ali zna iz iskustva Marte, djevojke iz njezine ulice, kako joj ni tu ne mogu pomoći, osim što će joj pater napomenuti kako je pobačaj strašno veliki grijeh. Mirtu stoga traktati na stolu više ne zanimaju, neće je odvratiti ni eventualni susret s nekom aktivisticom pokreta za zabranu pobačaja jer ne vidi nikakav drugi izlaz za sebe osim pobačaja ili da se (kao što je ne tako davno uradila njezina poznanica Eva) baci u rijeku. Tu njezinu dvojbu svega nekoliko minuta poslije rješava ljubazan i ozbiljan liječnik koji je, prethodno primivši novac na ruke, odvodi u operacijsku sobu i rutinski obavlja traženi zahvat. Mirtin se mladi organizam uspješno oporavlja tako da se ona ubrzo vraća normalnom životu, bogatija za jedno (u svakom smislu) vrlo bolno iskustvo.

Za razliku od Mirte, njezina profesorica Gordana, udana žena i majka troje djece, odlazi na pobačaj bez ikakvog krzmanja i raspravljanja jer se ionako teško uspijeva baviti i poslom i djecom. Jedino muž zna za njezinu situaciju i potpuno se slaže s Gordaninim stavom. Muž njezine prijateljice Zvonke ne zna, međutim, ništa, jer Zvonka nije zatrudnjela s njim, nego sa svojim kolegom s posla, koji je isto tako u braku i ne želi rođenje izvanbračnog djeteta.

Društveni uzroci pobačaja
Ove (samo naoko) izmišljene priče predočuju glavninu razloga zbog kojih se danas brojne žene odlučuju na pobačaj. Prvo treba istaknuti činjenicu da se one ne odlučuju na takav korak sasvim svojevoljno. Mirta bi možda rodila, kada bi to prihvatili njezini roditelji i njezin dečko, kad bi imala mogućnost koliko-toliko normalnog nastavka školovanja. Gordana bi rodila kad bi znala da će muž biti spreman pomoći više, a država pružiti bolje financijske uvjete. Zvonka bi možda ipak razmišljala o rođenju djeteta kada bi kolega s posla bio spreman na život s njom. Ali sve ove “treće osobe” uglavnom stoje sa strane i ne žele u bilo kojem smislu trpjeti posljedice rođenja neželjenog djeteta. Nekima bi bila ugrožena čast, drugima bi se prekinulo školovanje, trećima bi propao brak, četvrtima bi život postao manje ugodnim.

Institucije su također pasivne: škola ima svoje programe i norme koje se moraju ispuniti, država ima ograničena financijska sredstva (za što je ne možemo kriviti jer smo mi izvor tih sredstava), Crkva ima stroga i jasna pravila, a medicinska struka ima svoju tarifu. Zato je logičan odgovor u stiluNeka visi Pedro, a Pedro je par milimetara dugački fetus, kojega ionako nitko ne može vidjeti i upitati za
mišljenje. Njegov se život uopće ne smatra toliko vrijednim da bi se žrtvovalo bilo što od navedenog te se pobačaj (ili, kako se perverzno naziva, “čišćenje”) čini najjednostavnijim rješenjem.

Živimo u društvu i vremenu koje premalo cijeni život nerođenog djeteta. Prekid tog života čak se smatra pravom žene, za što se gorljivo zalažu feminističke udruge previđajući da barem polovinu tih pobačenih fetusa također čine nesuđene žene. S druge strane, vjerske zajednice i prateće udruge za pravo na život svode svoju aktivnost uglavnom na traženje od države da se pobačaji zabrane, kao da bi zabrane uistinu mogle riješiti problem pobačaja. Za one prve, svetost života nerođenog djeteta ne postoji. Za druge, svetost života nerođenog djeteta je teološka dogma, ali ne i konkretna stvarnost za koju se treba istinski boriti. Jer sva borba bit će svedena na držanje vatrenih propovijedi i lobiranje kod vlasti, a da nitko neće prstom maknuti da se nizom aktivnosti omogući ženama da mogu roditi. Praktički ne postoje ustanove koje će pružiti budućim majkama dugotrajnu skrb i pomoć kako bi
mogle započeti i nastaviti život s neplaniranim djetetom. Osuda će pogađati samo trudnice koje se odluče na prekid trudnoće i liječnike koji to obavljaju, a nitko neće govoriti o društvenim mehanizmima (ili, ako hoćete, o poslovičnom “grijehu struktura”) koji ih suptilno ili manje suptilno nagone na pobačaj.

Pastoralni rad Crkve
Crkva, međutim, ne može imati nikakvog drugog sredstva u borbi protiv bilo kakvog zla, uključivši i zlo pobačaja, osim pastoralnog djelovanja. To se može potkrijepiti i statistikom: iako se liberalni zakon u Hrvatskoj nije promijenio, u svega dvanaest godina broj pobačaja je smanjen sa 55 tisuća (1985. godine) na 16 tisuća godišnje. To je očito posljedica uporne kampanje protiv pobačaja, iako bi se samoj kampanji moglo itekako naći prigovora.

Pastoralni rad ne smije završiti na uzvikivanju netočnih tvrdnji, poput one o pobačaju kao glavnom uzroku pada nataliteta, jer je taj natalitet bio puno veći u vrijeme kad je pobačaja bilo znatno više nego danas. Pastoralni rad ne znači ni zastrašivanje vjeroučenika filmovima poput Nijemog krika, jer se za pobačaj ionako nitko ne odlučuje zato što misli da je to nešto jako lijepo. Pastoralni rad podrazumijeva davanje trudnicama pune konkretne potpore da mogu roditi, što podrazumijeva smještaj za njih i djecu; savjetovanje roditelja i institucija; zalaganje za cijeli niz socijalnih mjera koje bi spriječile ugrožavanje karijera i školovanja majkama neplanirane djece; pružanje pune psihološke pomoći trudnicama, bez zastrašivanja mitologijom pakla; i nadasve podučavanjem svih vjernika da je rođenje djeteta neusporedivo lijep događaj, čak i kada se dogodi neplanirano. Trebamo ojačati svijest da svetost života označuje zapravo Božji dar života svakome čovjeku, dar koji nemamo pravo protratiti, nego ga trebamo prihvatiti s
radošću.

Željko Porobija

(Znaci vremena 1/2005, Zagreb)