“Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt, da ga obrađuje i čuva.” (Postanak 2,15)
Sam Bog je stvorio dom za naše praroditelje. Kad ga je opremio svim što je čovjek mogao poželjeti, rekao je: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.” …
Gospodin je bio zadovoljan posljednjim i najplemenitijim od svih svojih stvorenja, određujući ga da bude savršeni stanovnik savršenog svijeta. Božja namjera nije bila da čovjek živi u samoći. On je rekao: “Nije dobro da čovjek bude sâm: načinit ću mu pomoć kao što je on.” Sam je Bog dao Adamu druga. On mu je dao “pomoć” — pomoćnika koji mu je pristajao, nekoga tko mu je odgovarao kao drug, nekoga tko će biti jedno s njim u ljubavi i razumijevanju. Eva je stvorena od rebra iz Adamovih prsa, upućujući na to da ga ona ne treba nadzirati poput gospodarice, niti da treba biti podređena, već jednaka s njim te da je on voli i štiti. Kao dio čovjeka, kost njegovih kostiju, meso od njegova mesa, ona je bila njegova druga narav, iskazujući usko zajedništvo i nježnu odanost koja je trebala obilježavati ovaj odnos. “Bez sumnje, nitko nikada nije mrzio svoga tijela. Naprotiv, hrani ga i njeguje…” (Efežanima 5,29) “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo.” …
Očevi i majke koji Bogu daju prvo mjesto u svojem domu, koji uče svoju djecu da je strah Gospodnji početak mudrosti, proslavljaju Boga pred anđelima i pred ljudima pokazujući svijetu dobro sređenu, discipliniranu obitelj koja voli i sluša Boga umjesto da se buni protiv Njega. U takvim domovima Krist nije stranac; u njima je Njegovo ime poznato, poštovano i proslavljano. Anđeli uživaju u domu u kojem je Bog vladar, a djeca učena da poštuju vjeru, Bibliju i svojega Stvoritelja. Takve obitelji mogu se pozvati na obećanje: “Jer ja častim one koji mene časte.” (1. Samuelova 2,30) Kad iz takvog doma otac odlazi na svoju svakidašnju dužnost, on to čini sa smekšanim duhom i pokoren razgovorom s Bogom. (Temelji sretnog doma, str. 17,19)