„A vama, mučenima, pokoj zajedno s nama.“ (2. Solunjanima 1,7)
Ne smijemo zaboraviti da je Krist put, istina i život. Spasitelj pun sažaljenja poziva nas da dođemo k Njemu. Vjerujmo riječima našega Gospodina i potrudimo se da put koji vodi k Njemu ne bude tako težak. Nemojmo putovati tim dragocjenim putem, kojim putuju Gospodnji otkupljenici, s gunđanjem, sumnjama, mračnim predviđanjima i negodovanjem kao da smo prisiljeni obaviti neki nemili, teški zadatak. Kristovi su putovi radosni i na svim Njegovim putovima je mir. Ako smo put učinili neravnim svojim nogama ili natovarili sebi teške terete briga time što nagomilavamo blago na Zemlji, onda se sada promijenimo i krenimo putem koji nam je Isus pripremio.
Mi nismo uvijek spremni svoje terete predati Isusu. Ponekad izlijevamo svoje nevolje u ljudske uši i govorimo o svojim nevoljama onima koji nam ne mogu pomoći, dok se istodobno ne povjeravamo Isusu koji naše žalosne putove može promijeniti u putove radosti i mira. …
Kratkoća vremena poslužila nam je kao poticaj da tražimo pravednost i da Krista prihvatimo kao svojeg prijatelja. To nije neka uzvišena pobuda jer miriše na sebičnost. Zar pred očima moramo stalno imati užase Gospodnjeg dana da bismo iz straha bili natjerani na pravilno ponašanje? Tako ne bi smjelo biti. Isus je privlačan. On je pun ljubavi, milosti i sažaljenja. On želi biti naš Prijatelj, hoditi s nama svim neravnim putovima u našem životu. …
Krist svima nama upućuje poziv na život mira i odmora, na život slobode i ljubavi i na bogatu baštinu u budućem besmrtnom životu. … Ne smijemo se uplašiti ako je taj put slobode pun sukoba i stradanja. Sloboda koju ćemo uživati bit će nam puno dragocjenija zato što smo prinijeli žrtve da bismo je dobili. Mir koji nadilazi svaki um bit će naša nagrada nakon borbe sa silama tame, oštrih bitaka protiv sebičnosti i grijeha u nama. … Suočeni s kušnjama mi ćemo se naučiti čvrstini i ustrajnosti, i ona neće u nama izazvati ni jednu jedinu riječ prigovora iako smo, možda, već postali umorni od dobre borbe vjere. …
Mi ne možemo cijeniti našeg Otkupitelja u najvišem smislu te riječi sve dok Ga ne sagledamo očima vjere kako se spušta do najvećih dubina ljudske bijede uzimajući na sebe ljudsku narav, kako pati i u patnjama se služi svojom božanskom snagom da spasi i podigne grešnika do položaja svojeg prijatelja i suradnika. (Review and Herald, 2. kolovoza 1881.)