“Pasite stado Božje i nadzirite ga.” (1. Petrova 5,2)
Veliki Pastir ima svoje podpastire kojima povjerava brigu za ovce i janjce svojega stada. Prvi posao koji je Krist povjerio Petru kad ga je ponovno vratio u službu bio je: “Pasi jaganjce moje!” (Ivan 21,15) To je bio posao u kojem Petar nije imao mnogo iskustva. Taj posao je zahtijevao veliku obazrivost i nježnost, mnogo strpljivosti i ustrajnosti. Ovime je on bio pozvan da služi djeci i mladima, a posebno onima koji su mladi u vjeri. Trebao je poučavati neupućene otvarajući im Pisma i odgajati ih da budu korisni u Kristovoj službi. Petar dotad nije bio sposoban za ovaj rad i nije čak niti shvaćao njegovu važnost.
Pitanje koje je Krist postavio Petru bilo je vrlo značajno. “Ljubiš li me?” zapitao je On, i to spomenuo kao jedini uvjet za učeništvo i službu. To je najosnovniji uvjet. Iako je Petar mogao posjedovati sve drugo, ipak bez takve ljubavi prema Kristu ne bi mogao biti vjeran pastir Gospodnjem stadu. Znanje, dobrohotnost, rječitost, zahvalnost i revnost — sve to može dobro doći u radu, ali bez Kristove ljubavi u srcu rad kršćanskog propovjednika pokazat će se bezuspješnim.
Pouku koju mu je Krist pružio pokraj Galilejskog jezera Petar je ponio za cijeli život. U svojoj poslanici upućenoj crkvama i pisanoj Svetim Duhom on kaže: “Starješine koje su među vama opominjem ja, starješina kao i oni, svjedok Kristovih muka i sudionik slave koja će se uskoro očitovati: Pasite stado Božje koje je među vama i nadzirite ga, ne na silu, nego dragovoljno, prema Božjoj volji; ne iz težnje za prljavim dobitkom, nego iz oduševljenja! Ne vladajte okrutno nad dodijeljenim dijelovima Crkve, nego uvijek nastojte biti uzorom stadu! I kad se pojavi vrhovni pastir, primit ćete neuveli vijenac — slavu.” (1. Petrova 5,1-4)
Kad ovca zaluta i odvoji se od svojega stada, najbespomoćnija je od svih stvorenja. Nju se mora tražiti, jer se sama nikad ne bi znala vratiti svojemu stadu. Tako je i s dušom koja zaluta i odvoji se od Boga. Ona je jednako bespomoćna kao i izgubljena ovca, i ukoliko je božanska ljubav ne dođe izbaviti, ona nikad ne bi našla put povratka Bogu. S kakvim bi sažaljenjem, brigom i ustrajnošću svaki podpastir trebao tražiti izgubljene duše! Ali to znači pristati na tjelesne neugodnosti i žrtvovanje lagodnog života. To zahtijeva nježnu brigu za zabludjele, božansku samilost i veliku strpljivost. To zahtijeva uho koje će biti spremno sa suosjećanjem slušati bolno kazivanje o nepravdi, poniženju, očaju i bijedi.
Duh pravog pastira je onaj koji ne misli na sebe. On zaboravlja na sebe. (Gospel Workers, str. 182—184)