“Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)
Podizanje mjedene zmije trebalo je poučiti Izrael jednoj važnoj pouci. Oni se sami nisu mogli spasiti od smrtonosnog učinka otrova u ranama. Samo ih je Bog mogao izliječiti. Ipak od njih se tražilo da pokažu vjeru u sredstvo što ga je On dao. Oni su morali gledati da bi živjeli. Bog je prihvatio njihovu vjeru, a nju su izrazili gledajući zmiju. Oni su znali da u zmiji nije bilo moći, već da je ona bila simbol Krista, i njima je tako prikazana nužnost vjere u Njegove zasluge. Mnogi su nakon toga prinijeli svoje žrtve Bogu smatrajući da su se na taj način iskupili za svoje grijehe. Oni se nisu oslanjali na Otkupitelja koji je trebao doći, čija su predslika bile ove žrtve. Gospod ih je sada trebao naučiti da same žrtve ne posjeduju više sile ili vrlina od mjedene zmije, već svoje umove trebaju usmjeriti na Krista, veliku žrtvu za grijeh. …
Izraelci su spasili svoje živote gledajući uzdignutu zmiju. Taj je pogled podrazumijevao vjeru. Oni su živjeli jer su vjerovali Božjoj riječi i imali povjerenja u sredstva ponuđena za njihovo ozdravljenje. Tako grešnik može pogledati na Krista i živjeti. On prima oprost vjerom u žrtvu pomirenja. Za razliku od nepomičnog, beživotnog simbola, Krist u sebi ima ima moć i krepost da iscijeli pokajanog grešnika.
Premda se grešnik ne može spasiti, ipak postoji nešto što on može učiniti da osigura spasenje. “A tko dođe k meni,” kaže Krist, “sigurno ga neću izbaciti van.” (Ivan 6,37) Ali mi moramo doći k Njemu, i kad se pokajemo za svoje grijehe, moramo vjerovati da nam On oprašta i da nas prihvaća. Vjera je Božji dar, ali je u našoj moći da se njome služimo. Vjera je ruka kojom se duša drži božanskih ponuda milosti i milosrđa. …
Isus je dao svoju riječ da će spasiti sve koji dođu k Njemu. Premda će milijuni kojima je potrebno spasenje odbaciti Njegovu ponuđenu milost, nitko tko se uzda u Njegove zasluge neće propasti. (Patrijarsi i proroci, str. 357—359)