Razmislimo za trenutak što je sve kršćanska Crkva pretrpjela u ime jedinstva.
Godine 34. skup nazvan “Veliko vijeće” (Djela 6,12) okomio se jednodušno na Stjepana, svjedoka prve kršćanske Crkve, i uz klasičnu izjavu o jedinstvu kamenovala ga nasmrt.
Osamnaest godina poslije skupina Židova u Korintu jednodušno se složila (Djela 18,12) i odvukla Pavla pred sud optužujući ga pred prokonzulom Galionom da ljude naučava o Isusu. Pa ipak, je li jedinstvo koje optužuje propovjednika za propovijedanje Evanđelja sukladno s Evanđeljem?
U sljedećem poglavlju Djela apostolskih, oko pet godina poslije, jedinstvo ponovno napada Crkvu, ovaj put u gradu za koji povijest danas tvrdi da je bio jedan od najslavnijih u Maloj Aziji. U njemu je jedno od najbolje očuvanih svjedočanstava o grčko-rimskom izgledu grada i omogućuje snažniju povezanost s kršćanskom poviješću i Biblijom od ijednog drugog grada u staroj Anatoliji.
Tko je Demetrije
Riječ je o staroj metropoli Efezu, čije je veoma poznato središte pozornosti bila božica Artemida. Njezin hram, sav od mramora, bio je najveća građevina u helenističkom svijetu. Obredi u tom golemom kompleksu uključivali su stotine, ako ne i tisuće poslužitelja kulta. Jedan znanstvenik tvrdi da je slava božice Artemide u Efezu bila tako velika da su njezini svećenici uvijek imali prednost pred onima koji su bili zaduženi za kult štovanja glave Rimskog Carstva. I mnoštvo svećenica služilo je božici pod vodstvom megabizusa, odnosno glavnog eunuha. Osim njih osoblju hrama pripadali su čuvari, čistači, poslužitelji, pisci himni, skladatelji, robovi i financijeri, kao i teolozi koji su prepisivali, tumačili i recitirali svete legende.
Mnogo toga moglo bi se još napisati o ovom efeškom hramu, ali ne smijemo izgubiti iz vida jedinstvo. što nas, pitam se, stari Efez može naučiti o jedinstvu i njegovom provođenju?
Sve o Demetriju
Demetrije je nesumnjivo znao kako se provodi jedinstvo. Njegov poziv kolegama obrtnicima izazvao je jednodušnost koja je potaknula grad od četvrt milijuna stanovnika na podužu demonstraciju. Njegove riječi izazvale su nekontroliranu bujicu ljudi koja se slila u gradsko kazalište i nekoliko sati vikala: “Velika je Artemida efeška!” Izvještaji očevidaca ne govore o broju prisutnih, ali neki smatraju da se veličina mnoštva i broj ljudi može iščitati iz činjenice da je kazalište moglo primiti oko 25.000 posjetitelja.
Zbog dramatične snage ove demonstracije koju je potaknuo, riječ “Jednodušnost” možemo prevesti kao “Jednodušnost po Demetriju”. Očito je njegova snaga da pokrene svijet rođena iz želje da spasi globalnu slavu božice. Slogani njegovog jedinstva, izraženi u njegovom govoru, jesu: “Sve za Artemidu”, “Efez za Artemidinu slavu” i zaključak: “Artemida, Artemida, Artemida zauvijek”. U znak odobravanja njegovim riječima i djelu tisuće ljudi na stadionu dva sata divlje uzvikuju nacionalni ratni poklik: “Velika je Artemida efeška!” Nismo spomenuli samo jednu sitnicu, naime njegove riječi u uvodu. “Ljudi,” počeo je, “vi znate da o ovome ovisi naše blagostanje.” (prema Djelima 19,25)
Ako nam je stalo samo do jedinstva, onda nam je Demetrije poticanjem stanovništva u Efezu u prvom stoljeću da se jednodušno slije u kazalište, pokazao kako možemo doći do naše jednodušnosti. Demetrije je pokazao da je potrebno naći nešto zajedničko i to umotati u svetu tkaninu. Nema veze što je u tome prisutna njegova manipulativna pohlepa. Nema veze činjenica što su njegova nastojanja oko jedinstva nerazdvojno povezana s njegovim osobnim uspjehom. Zapazimo samo, radi upoznavanja ljudske naravi i jedinstva, da su njegovi argumenti djelovali.
Prijetnja poslu s kipovima prijetnja je Artemidi. Prijetnja uzvišenosti Efeza potkopava religiju koja obuhvaća svijet. Tako slučaj božice služi kao okupljalište za nacionalno uzbuđenje. Takva neobična jednodušnost, plima kaosa koja se slila u efeško kazalište u kojem su jedni vikali jedno a drugi drugo, svakako je ironija – jer većina nije imala pojma što ih je dovelo u kazalište. Jedino što su znali svećenici eunusi i svećenice djevice, čuvari, poslužitelji, teolozi i robovi, štovatelji i komercijalisti, bilo je da treba braniti svoju dragocjenu božicu.
Demetrije u Crkvi
Radi poštenog prikaza valja reći da je riječ kojom se u Djelima 19,32.39.40 opisuje pokret jedinstva koji predvodi Demetrije ista koju Novi zavjet rabi za “crkvu” – eklezija. Međutim, nitko je ovdje ne bi preveo s “crkva”. Mi je s pravom prevodimo kao “skup” ili “skupština”. Ali to je riječ za crkvu – koliko god bila kontradiktorna značenju koje ova riječ tako često ima.
Dopustite mi onda da kažem: ako u slučaju Demetrija, srebrnara glatka jezika u starom gradu u Maloj Aziji s ružnim divovskim kipom Artemide, postoji neka pouka, onda to mora biti da jedinstvo, sklad, zajedništvo – jednodušnost – ne dokazuje ništa. Riječ “jednodušno” ne bismo smjeli koristiti kao da je sama po sebi kreposna. Ni čvrstina povezanih ruku, ni snaga glasova niti strast dirnutih srca nije dokaz za dobro. Neka jedinstva mogu biti toliko snažna i djelotvorna da proizvedu jednodušnost. Ali njihov rod otkriva kakva im je kreposnost.
Već smo naveli jedan od takvih rodova: “Jedni su izvikivali jedno, drugi drugo jer je skup bio uskomešan te mnogi nisu ni znali zašto su se štrcali.” (Djela 19,32) Zapazimo drugi rod takvog jedinstva: “Sav se grad uskomeša; jednodušno nahrupe u kazalište vukući sa sobom Makedonce Gaja i Aristarha, suputnike Pavlove.” (redak 29) Gaj i Aristarh mogli su reći da se nalaze u nevolji kao stranci iz pokrajine Makedonije, s druge strane Egejskog mora. Ovdje je jedinstvo jednodušnost eklezije. Jedinstvo po Demetriju.
A ima toga još: “Neki iz svjetine uputiše nekog Aleksandra jer su ga Židovi gurali naprijed. Aleksandar pak mahnu rukom i htjede se obraniti pred narodom. Ali kada doznaše da je Židov, udarahu gotovo dva sata svi u jedan glas: ‘Velika je Artemida efeška!'” (redci 33.34) Jedini razlog prema ovom tekstu zašto su ga ušutkali bio je što nije pripadao pravoj kategoriji, premda je pripadao ekleziji. Ako postoji diskriminacija unutar jednodušnosti, kakvo je onda jedinstvo u jednodušnosti kad neki viču jedno, a drugi drugo, kad Gaj i Aristarh strepe za svoj život i kad Aleksandar ne smije govoriti jer je Židov?
Demetrije i kršćansko jedinstvo
Članak Leslieja Pollarda objavljen prije nekoliko godina u Adventist Reviewu“što radimo s razlikama?” omogućuje nam da naša pitanja razmatramo u okviru današnjeg kršćanskog jedinstva. Pollard je bezumno “Demetrijevo jedinstvo” koje uhićuje Makedonce i ušutkava Židova nazvao “odbacivanjem ideje o razlikama”. Ljudi koji odbacuju razlike smatraju ih preprekama.
Drugi autor, Okera Bishop, to objašnjava ovako: Svi koji se protive ideji Trojstva čudaci su zato što je ne zastupaju, a Okera Bishop zastupa ideju Trojstva. Budući da je normalno da Bishop zastupa ideju Trojstva, svi koji se od njega razlikuju po izgledu, naglasku ili na neki drugi način, moraju biti proglašeni “čudacima”.
Pavlova glavna smjernica u službi nije mu dopuštala takvo mišljenje. On je sebe smatrao dužnikom u Božje ime da svima postane sve ne bi li pošto-poto neke od njih spasio (vidi 1. Korinćanima 9,22). Kad mu je zasljepljujuće svjetlo na damaščanskom putu zatvorilo oči i otvorilo dušu za stvarno postojanje Isusa, promjena u Pavlovom razumijevanju dala je svijetu primjer istinskog novog identiteta u Kristu. Njegove riječi upućene Korinćanima pokazuju da je ono čime se nekoć hvalio (Filipljanima 3,4-6), obilježja ljudskog života, sada postalo drugorazredno i promjenjivo. On više neće biti ono što je pokazivala njegova ljudska narav. On više neće biti nešto predodređeno, čak ni Židov. On je mogao biti kao Židov – metafora (1. Korinćanima 9,20) – ako je potrebno, kao što je mogao biti bilo što drugo, tako dugo dok je krajnji rezultat bio širenje Evanđelja.
Predsjednik Generalne konferencije Jan Paulsen rekao je na zasjedanju u svojoj propovijedi posljednje subote 2005. godine: “Važno je znati da Bog nije ničije vlasništvo.” Mogli bismo dodati: uključujući i Demetrija, kao i sve naše omiljeno teološko adventističko, genetičko ili drugo grupiranje. Pobjednička himna o jedinstvu koju je Pavao naučio pjevati ne pravi razlike između Židova i Grka, između roba i slobodnjaka, između muškog i ženskog jer su svi jedan u Kristu Isusu (Galaćanima 3,28). Postoji mogućnost postojanja udruga, jedinki, evanđeoskih planova i crkvenih zajednica na osnovi židovstva ili pravovjerja, sklonosti prema obojenima ili strancima, ropstva ili muškosti, istoznačnosti ili različitosti. Ali one su najčešće rivali koji se uzajamno isključuju. I koliko god bile stvarne i moćne, one zbog svojih ograničenja nisu univerzalno jedinstvene.
Pet prijedloga za jedinstvo
Pavlova analogija Crkve kao Kristova tijela metafora je koja je imala za cilj ukazati na integritet našeg jedinstva u Kristu. Ova se slika javlja u četiri njegove poslanice – Prvoj poslanici Korinćanima, Rimljanima, Efežanima i Kološanima. Efežanima Pavao piše iz mjesta svojeg utamničenja pet godina nakon ludila Demetrijeve jednodušnosti – crkvi Azijaca i Europljana, Židova i neznabožaca, slobodnih ljudi i robova, muškaraca i žena, svetih koji su preživjeli pobunu jednodušnosti u efeškom kazalištu – poruku o skladu koji oni i mi možemo poznavati jer smo u Kristu.
Crkva je Kristovo tijelo, kaže Pavao (Efežanima 1,22.23). Pod djelovanjem Duha ona će rasti u Kristu, svojoj glavi (Efežanima 4,4-15). Tek će tada dostići savršenstvo (redak 15). Pročitajmo cijelo četvrto poglavlje. Ellen White nas podsjeća da je Božji plan “tako jasno i jednostavno otkriven da sva Njegova djeca mogu prihvatiti istinu. Jasno su prikazana sredstva koja je On odredio da sačuva jedinstvo u svojoj Crkvi, kako bi njezini članovi mogli prikazati svijetu zdravo vjersko iskustvo.” (The SDA Bible Commentary, sv. 6, str. 1117)
što to znači? Duh dodjeljuje Crkvi darove “da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova” (Efežanima 4,12).
Tako dolazimo do mojeg prvog savjeta: kad kažete “mi”, pomislite na jedinstvo. Zamišljajte s Petrom da smo “rod izabrani, kraljevsko svećenstvo” (1. Petrova 2,9). Zamišljajte s Pavlom jednu obitelj i jedno tijelo (Efežanima 3,14.15; 1. Korinćanima 12,27; Rimljanima 12,4.5; Efežanima 1,22.23; Kološanima 1,18; 3,15). Umjesto: “Ja sam darovit”, bolje je reći: “Duh je Crkvi dao ovaj dar.” Umjesto: “Trebam ostati u službi”, bolje je reći: “Ovo je za Božju crkvu najbolje.” Mi smo jedno!
Razmišljati o tome da smo jedno sačuvat će nas od Demetrijeve filozofije i podrugljive kategorizacije Okera Bishopa: “Ja zastupam ideju Trojstva, a ti ne. Zbog toga si čudak.” Razmišljati o tome da smo jedno sačuvat će nas od razočaranja koje sam ja nedavno doživio nakon četiri dana provedena u bolnici. Zbog nekog razloga otkazala mi je lijeva ruka. Pa što? Pomislio sam. Ja sam dešnjak. A onda mi je sinula misao: Mogu li se tješiti desnom rukom ako se lijeva ne može kretati? Naučio sam lekciju koju su trebali naučiti Korinćani: kad jedan ud trpi, trpi čitavo tijelo. Naučio sam nešto više o potrebi da razmišljam kako smo jedno.
Razmišljanjem o tome da smo jedno bit će nam teže njegovati predrasude i prijezir; bit će nam mnogo lakše sjesti na pod u budističkom centru i proučavati Bibliju s thai štovateljima. James Zachari piše o susretu na jednom međunarodnom skupu u Kanadi. Čovjek koji je nosio Kuran i Bibliju susreo se licem u lice s čovjekom koji je nosio samo Bibliju. Jedan je bio obučen u crno odijelo i imao šešir konzervativnog Židova, dok je drugi bio obučen u bijelu odjeću muslimana. Trenutak su se gledali, a onda su jedan drugome postavili pitanje: “Jesi li adventist?” Uslijedio je zagrljaj jedinstva dok su se ljudi iz dva svijeta radovali što u Adventističkoj crkvi svjedočimo o čudu jedinstva u Kristu Isusu.
Razmišljajmo o tome da smo jedno i odbacimo kategorije koje su zacementirane u crkvenim ustanovama na osnovi boje kože, područja, tradicije ili straha da se suočimo s dvadeset prvim stoljećem. Razmišljanje o tome da smo jedno otvorit će vrata djelotvornosti Duha u crkvenim odjelima, konferencijama i višim obrazovnim adventističkim ustanovama. To će nadomjestiti misao da naša odanost pripada samo jednoj instituciji ili odjelu. Nagnat će nas da razmislimo o gomilanju sveučilišta zbog nacionalnih, regionalnih ili osobnih ambicija. Kad razmišljamo o tome da smo jedno, morat ćemo odbaciti misao da izbor za dužnosti treba biti utemeljen na omjerima, etničkom grupiranju i spolu umjesto na osnovi darova Duha Crkvi. Razmišljanje o tome da smo jedno potaknut će nas na žrtvovanje za kršćansko obrazovanje s duhom nebeske žrtve, a ne samo riječima.
Ali razmišljati o tome da smo jedno nije dovoljno i to me dovodi do drugog savjeta. U svojoj težnji za jedinstvom moramo biti prvo osobno posvećeni; moramo težiti za osobnom svetošću više nego što se zajednički, kao odbor ili ustanova, pokoravamo Svetome Duhu. Postoje duhovni prioriteti. Rad na vlastitom spasenju uvijek prethodi ispravljanju druge osobe. Isus je zapovjedio: “Prvo izvadi Demetrija iz svojega oka pa ćeš jasno vidjeti trun u oku svojega brata.” (prema Mateju 7,5) “Izvadi brvno” znači da ga imaš i da ono neće izići samo. To znači da imam problem. “Pomozi mi, Isuse!”
Evo i trećeg savjeta u prilog jedinstvu: Žrtvujte se za ljude kao Isus. Žrtvovati vrijeme – provesti dva tjedna na nekom misionarskom putovanju, dati dar za misije premda bi ga mogao dati za svoju mjesnu crkvu – često je mnogo, mnogo lakše nego izložiti se riziku i biti stranac, Bog u Nazaretu, Židov na Zapadnoj obali. Ili odlaziti na bogoslužje na drugu stranu grada gdje se možda okuplja mali broj vjernika niže kategorije, gdje ne možemo “pripadati”, “uklopiti se” ili osjećati se “prihvaćenima” u skladu s našom logikom samopoštovanja. što u Marku 8,35-38 Isus kaže o demetrijevskoj logici, pokušaju da sami spasimo svoju dušu? Mene su pridobili Isusova ranjivost i ljubav, a pridobit će i vas. Samo će ljubav srušiti zidove podjele i razdvajanja, nepovjerenja i diskriminacije, i na kraju trijumfirati.
Četvrti prijedlog: Vjerujte u Crkvu — u organiziranu Crkvu koju vodi Generalna konferencija. Povećanje namjenskih darova i potpora mjesnim projektima predivno je, nadahnjuje i ispunjava zadovoljstvom, ali je opasna demetrijevska logika. Ovakvim pristupom možemo sigurno povećati darove za misiju, a ipak djelovati protiv vlastitih interesa. Vjerovanje u organiziranu Crkvu povećat će potporu vodama na svim razinama koji gledaju globalno. Moja potpora projektima u zapostavljenim krajevima Zemlje, kamo je otputovao moj predsjednik i njegova supruga, ne bi smjeli umanjiti moje povjerenje u prosudbu ljudi koji znaju ne samo za ta mjesta, već i stotine drugih pa mogu dati mnogo bolje strateške preporuke. Mi možemo učiniti više zahvaljujući široj viziji i međunarodnoj suradnji.
Peti prijedlog: Cijenite ograničenja. Bog nije pogriješio kad nam je dao tjelesna, umna i financijska ograničenja. Njegova ljubav i naša ljubav prema članovima obitelji poticat će nas da sve više ovisimo o Njemu i da se uzdamo u Njega i jedni u druge. I u nama će izazvati težnju za danom kad ćemo zauvijek biti s Njim. Cijenite ograničenost.
Riječ je samo o Isusu
Moja Crkva ustrajava na jedinstvu i to je dobro. Isus se molio da budemo jedno. Ellen White opisuje taj prekrasni cilj kao “pokazivanje svijetu zdravoga vjerskog iskustva”. Isus kaže da naše jedinstvo dokazuje svijetu da Ga je Otac poslao na svijet (Ivan 17,21-23). Nije božansko objavljivanje doktrinarnih teza preko razglasa, snažnih radijskih i TV postaja i preko računala, već sklad vjernika zahvaljujući djelovanju Duha.
Moja Crkva teži za jedinstvom. Bog će odgovoriti na Isusovu molitvu i jedinstvo će se pojaviti. Ali dok radimo na izgradnji jedinstva, ne zaboravimo da postoji više vrsta “jednodušnosti”. Demetrije nas podsjeća na opasnost jednodušnosti koja ovisi o baštinjenim genima ili nošenim trapericama, o jedinstvu koje ovisi o tome gdje su naše majke bile kad smo došli na ovaj svijet ili jedinstvu zasnovanom na boji majica na stadionu. Postoji čak vrsta jedinstva koje u mnogima izaziva strah i nesigurnost – ali to nije jedinstvo koje se ostvaruje u Isusu. Ne dajmo se zavesti brojkama kojima se međusobno hrabrimo -dvadeset milijuna vjernika okuplja se svake subote na bogoslužje u dvjesto tri zemlje. Ne dajmo se zavesti retorikom nacionalnih boja ili snagom odbora ili osobnom karizmom niti bilo čime drugim.
Kad je umirao od gladi i žeđi i na kraju ojađen i izmučen izdahnuo na Golgoti, Isus je učinio da budemo jedno. I svi mi, od Efeza do Tajlanda i Meksika, svi Mu se trebamo pridružiti. Mi trebamo postati “jednodušni” u Njemu. Isusovom žrtvom Bog je uklonio sve prepreke, ugušio svaku pobunu, privukao sve raspršene, slomljene, razdvojene i napaćene u Njegovom svemiru pretvorivši ih u jedno zahvaljujući žrtvi svojeg Sina. “Obratite se k meni da se spasite, svi krajevi zemlje”, kaže (Izaija 45,22). Bog je iskovao novu jednodušnost – utemeljenu na Isusu – gledanjem na Isusa, vjerovanjem u Isusa. To je pravo jedinstvo, prava “jednodušnost”.
Ne radi se o Demetriju, već o samome Isusu: “On je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu.” (Efežanima 2,14)
Lael Caesar