“Petar ga je izdaleka slijedio sve do u dvor velikog svećenika. Tu je sjedio sa slugama i grijao se kod vatre.” (Marko 14,54)
Nitko ne smije zloupotrebljavati Božju milost osjećajući se slobodnim da griješi koliko mu je volja, ne odustajući od nade da će mu Bog na kraju oprostiti i spasiti ga. Žalosno je kad netko odluči Krista slijediti izdaleka udaljivši se od ruba ponora tek toliko da ne padne u njega.
Krist je prinio veliku žrtvu za čovjeka time što je umro za njega na križu. A što smo mi spremni žrtvovati za Njegovu ljubav? Isus kaže: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.” (Ivan 14,15) — ne jednu, dvije ili devet, već svih deset — sve Njegove zapovijedi moraju se držati. Ivan govori o onima koji se pretvaraju da ljube Boga, ali nisu poslušni Njegovim zahtjevima: “Tko tvrdi: Poznajem ga, a ne vrši njegovih zapovijedi, lažac je, i u njemu nema istine.” (1. Ivanova 2,4) “Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.” (1. Ivanova 5,3) …
Isus se kretao među poniznima na zemlji. On nije stao uz učene rabine ili vladare. Nije se nalazio među zemaljskim moćnicima, već među poniznima. Istina nikad nije na strani većine. Ona je uvijek na strani manjine.
Nebeski anđeli nisu došli u proročku školu i zapjevali hvalospjev nad hramom ili sinagogom, već su otišli među ljude dovoljno ponizne da prime njihovu poruku. Zapjevali su blagovijest o Spasitelju nad betlehemskim pašnjacima, dok su veliki ljudi, vladari i velikodostojnici ostavljeni u tami jer su bili savršeno zadovoljni svojim položajem i nisu osjećali potrebu za većom pobožnošću od one koju su već posjedovali. …
Veliki ljudi i navodno vrlo dobri ljudi mogu počiniti strašna djela u svojoj bahatosti i samouzvišenju, i još uvijek laskati sebi da time služe Bogu. Ne vrijedi oslanjati se na njih. Tebi i meni potrebna je po svaku cijenu istina, biblijska istina. Kao plemeniti Berejci, mi trebamo svakodnevno, uz usrdnu molitvu, istraživati Pismo da bismo saznale što je istina, a potom je poslušati koliko god nas to stajalo ne obazirući se na velike i dobre ljude ovoga svijeta. (Letter 35, 6. studenoga 1877., Carolini Clough, rođakinji koja nije bila adventistica)