“Neka nam Jahve, Bog tvoj, objavi kuda da krenemo i što valja da činimo.” (Jeremija 42,3)
Razmišljanje o ljepoti, dobroti, milosti i ljubavi Isusa Krista jača naše umne i moralne snage, i dok se naš um privikava da čini Kristova djela, dok nastojimo biti Njegova poslušna djeca, prelazi nam u naviku da pitamo: Je li ovo put Gospodnji? Bi li Isusu bilo ugodno da ovo učinim? …
Mnogi moraju unijeti odlučne promjene u način svojeg razmišljanja i ponašanja ako žele ugoditi Isusu. Vrlo rijetko mi možemo svoje grijehe sagledati u tako neugodnom svjetlu kao Bog. Mnogi su se privikli ići grešnim putovima i njihova srca su otvrdnula pod utjecajem Sotonine sile. …
Ali kada se uz pomoć Božje sile i milosti odlučno usprotive Sotoninim kušnjama, misli im postaju jasne, a srce i savjest, izloženi utjecaju Božjega Duha, bude se iz stanja neosjetljivosti pa grijeh počinje izgledati onakav kakav je doista — neizmjerno grešan. (3BC 1150)
Svako djelo poslušnosti Kristu i samoodricanja zbog Njega, svaka hrabro podnesena nevolja i svaka pobjeda nad kušnjom koraci su na putu prema slavi i konačnoj pobjedi. Izaberemo li Ga za svojega Vodiča, Krist će nas pouzdano voditi. Ni najveći grešnik ne mora zalutati. Nijedna duša koja dršćući traži ne mora promašiti put obasjan čistim i svetim svjetlom. Iako je put tako uzak i svet da se na njemu ne može trpjeti grijeh, pristup na nj omogućen je svima, da nitko tko sumnja i strepi ne treba reći: “Bog ne mari za mene.” …
Uzduž cijelog strmoga puta što vodi u vječni život izvori su radosti za osvježavanje umornih. Oni što idu putovima mudrosti, neizmjerno su radosni i u nevolji, jer Onaj koga njihova duša ljubi, iako nevidljiv, ide pokraj njih. Pri svakom koraku naviše sve jasnije osjećaju dodir Njegove ruke, blistavije zrake slave Nevidljivoga padaju na njihov put pri svakom koraku, a njihove pjesme hvale dostižu sve više tonove da bi se sjedinile s pjesmama anđela pred prijestoljem. “A pravednička je staza kao svjetlost svanuća, koja je sve jasnija do potpunog dana.” (Izreke 4,18) (Isusov govor na Gori, str. 185—187)