Duhovnost

Pokret Emerging church

Što je to? I zašto bismo se trebali zabrinuti?

Dokumentarni film prikazan na televiziji PBS definirao je pokret emerging church kao “sve utjecajniji pokret koji promišlja o tome kako bi kršćanstvo i Crkva trebali izgledati u suvremenoj kulturi”. Voditelj Bob Abernethy je objasnio kako se pokret emerging church bavi bogoslužjem i Crkvom za sljedeći naraštaj u kulturi koja se mijenja.

Što je emerging church? Što sve uključuje? I zašto bismo se mi adventisti trebali brinuti zbog toga?

Što je to?

Emerging church možemo opisati kao pokret među evanđeoskim crkvama koji pokušava prilagoditi stil bogoslužja i vjerske prakse postmodernoj kulturi, s ciljem privlačenja postmoderne sekularne mladeži, vjernika i nevjernika na nedjeljna bogoslužja.

Kad se evanđeoski kršćani emerging churcha okupe na bogoslužju, često koriste različite glazbene žanrove — od teškog rocka do tradicionalnih himni; drevne obrede; duhovne discipline, liturgijske godine i židovske tradicije. Liturgija može uključivati fizičko kretanje oko mjesta štovanja i različite osobne obrede. To mogu biti određene mistične prakse, meditativna molitva ili zapisivanje osobnih molitava i misli. Mogu se uključiti i postaje Križnog puta (prema katoličkom običaju) na kojima štovatelji slikaju ili koriste druge umjetničke oblike kako bi izrazili svoje štovanje Bogu. Slijedeći sakramentalnu liturgijsku paradigmu, štovatelji vide Krista u svim ovim obredima.

Središnja točka emerging churcha više nije biblijsko propovijedanje, već euharistija. Za neke vođe emerging churcha propovijedi su prepuštene slobodnom odabiru; drugi umanjuju njihovu važnost, skraćuju ih ili obilno ilustriraju vizualnim i umjetničkim oblicima. U nekim slučajevima, nekoliko ljudi zamjenjuje uobičajenog jednog propovjednika; uz to poklonici emerging churcha pričanje biblijskih događaja smatraju “autoritativnijim prenošenjem biblijskih informacija” od propovijedanja.

Ovo novo bogoslužje i duhovnost vuče korijene iz drevne rimokatoličke liturgije, istočnjačke duhovnosti, suvremenog karizmatskog bogoslužja i postmoderne kulture.

 

Što je sve uključeno u ovaj pokret?

Složeni pokreti imaju mnogo međusobno povezanih ciljeva, pa tako i emerging church. Velik broj pitanja široke tematike doveo je pokret do ubrzanog rasta i prihvaćenosti unutar evanđeoskih krugova. Među njima se nalazi, primjerice, osjećaj unutarnjeg nezadovoljstva u vezi sa (a) stanjem evanđeoske teologije (neprestane doktrinalne podjele) i (b) u vezi sa službom (širok spektar mladih evangelika koji napuštaju crkvu). Sve to je udruženo s “heureka-učinkom” uvjerenja da je otkriveno rješenje za ta pitanja, tako što će se koristiti nova sredstva dostupna i u supermarketu drevnih tradicija i u postmodernoj kulturi.

Međutim, emerging church uključuje više od promjene stila bogoslužja. Evangelički teolog Justin Taylor opisuje vođe pokreta emerging church kao “samoprozvane evangelike koji žele revidirati teologiju, obnoviti njezino žarište i preoblikovati evanđeosku bogoslužbenu zajednicu u skladu s globalnim postmodernim kontekstom u kojem živimo”. Ovo pokazuje da pokret emerging church ne sadrži samo inovacije u bogoslužju. Zapravo, riječ je o izmjeni evanđeoskog vjerovanja, teologije i ekleziološkog identiteta. Cilj je obnoviti središnju točku evanđeoskog pokreta.

Pokret emerging church ciljano želi prilagoditi kršćanstvo postmodernom razmišljanju. Prema Stanleyu Grenzu, koji je sve do svoje smrti 2005. bio teološki vođa emerging churcha, prijašnje je prihvaćanje krivih modernističkih ideja odvelo evangelike u fundamentalizam i sredinom 20. stoljeća uzrokovalo podjelu na liberale i konzervativce među protestantskim denominacijama. Grenz je smatrao kako je rješenje evanđeoskih problema prihvatiti postmoderne ideje. U praksi to znači odbacivanje svih apsoluta (filozofskih i biblijskih), te prihvaćanje kršćanske tradicije i postmoderne kulture kao novog temelja na kojemu bi kršćanska crkva trebala stajati. Ovaj novi pokret sebe vidi kao nešto što se rodilo iz kršćanske tradicije kao “postmoderna reformacija” Crkve.

Budući da poklonici emerging churcha tumače Pismo iz hermeneutičke perspektive crkvene tradicije, neizbježno prihvaćaju teološki pluralizam, relativizam i rimokatolički ekumenizam. Kao posljedicu, emerging church ne posjeduje “hermetičan sustav ili izjavu vjere”. Umjesto toga, teološki projekt emerging churcha promiče sveopće kršćansko jedinstvo prihvaćajući “izdašno pravovjerje” koje uključuje većinu tradicionalnih učenja i praksi koje su se pojavljivale tijekom kršćanske povijesti.

Stanley Grenz je tumačio da su evanđeoski pokret i protestantska reformacija po svojoj prirodi ekumenski. Vraćajući se njihovim korijenima, poklonici emerging churcha imaju za cilj postati vodeći pokret i središte američkog evanđeoskog kršćanstva.

 

Zašto bi adventiste trebalo biti briga?

Tijekom proteklih pedeset godina korištenje “evanđeoskih materijala” od strane adventističkih vođa u stalnom je porastu. Umjesto vjernog i kreativnog promišljanja temeljenog na Bibliji, mnogi adventisti su jednostavno “slijedili vođe”. Pretpostavljam da oni koji to čine smatraju kako se evanđeoska teologija slaže s adventizmom zato jer se navodno temelji samo na Bibliji. Ovo nekritičko posuđivanje zamisli ne odvija se samo u teologiji, već i u službi, duhovnosti, bogoslužju i misiji. Sve veći broj adventističkih pastora preporuča našim vjernicima literaturu emerging churcha kao pomoć u duhovnom životu, službi, misiji i bogoslužju. Ako se zanemari, ovakvo postupanje bi moglo redefinirati adventizam prema slici emerging churcha.

Trebali bismo imati na umu da u pokretu emerging churcha pastoralna praksa i misija ne proizlaze iz Biblije, već iz pentekostalizma i rimokatoličke mistične duhovnosti. Isprva nisam mogao shvatiti kako evanđeoski poklonici emerging churcha prihvaćaju mističnu duhovnost i rimokatoličke liturgijske oblike. Očito smatraju kako se rimokatolički misticizam slaže s Evanđeljem.

Da bismo shvatili zašto je to tako, moramo imati na umu da se epohalna promjena evanđeoske paradigme u bogoslužju i duhovnosti već dogodila. Karizmatski stil bogoslužja (pentekostalni celebration) je uvelike zamijenio biblijsku paradigmu bogoslužja reformacije, u kojoj je žarište bogoslužja Riječ.

Uz to se moramo prisjetiti kako se karizmatski i rimokatolički stilovi bogoslužja temelje na istim filozofskim i teološkim pretpostavkama prema kojima su bogoslužbeni oblici nešto što štovatelju može posredovati Božju prisutnost. Stoga nije čudno da se evanđeoski poklonici emerging churcha ne suprotstavljaju slijeđenju rimokatoličke duhovnosti, ne samo u osobnim duhovnim disciplinama, već i kako bi podigli razinu privlačnosti javnog bogoslužja široj postmodernoj publici koja želi iskusiti Boga izravno, a ne kroz Pismo. Emerging church se vraća u Rim. Ako bismo nastavili jednostavno “slijediti vođe”, novi naraštaji adventizma bi se također mogli vratiti u Rim.

Ipak, među evanđeoskim vođama i laicima postoji i snažno protivljenje pokretu emerging churcha. Svjesni da emerging church korjenito redefinira evangeličko kršćanstvo, neki evanđeoski vođe su kritični prema tom pokretu. Nije iznenađenje da se rasprava vodi o ulozi Pisma u teologiji, službi i bogoslužju. Ovi vođe s punim pravom propituju odbacivanje Pisma kao jedinog izvora teologije i službe. Podjelu unutar evanđeoskog pokreta možemo svesti na pitanje vjernosti Pismu ili njegovom tumačenju. Na kocki su Evanđelje i identitet pokreta. Ali na kocki je i sudbina Crkve ostatka.

Pošto smo Crkva ostatka, naša misija, identitet i narav temelje se na dosljednom razumijevanju i inteligentnoj primjeni svih biblijskih učenja. Naš život, služba, bogoslužje i misija trebaju proizlaziti iz dubokog proučavanja Biblije. Trebali bismo biti predani prije svega tome da slijedimo samo Bibliju, i to u cijelosti. To znači da način razmišljanja adventista diljem svijeta treba proizlaziti jedino i potpuno iz Pisma, a ne iz njihovih raznolikih kultura i tradicija.

Ako se nalazite među adventistima koji koriste sredstva emerging churcha, onda vam se vjerojatno činim uskogrudnim. Naposljetku, znate da u evanđeoskim materijalima ima mnogo toga dobrog, pa tako i unutar pokreta emerging church. I u pravu ste — postoje neke dobre stvari unutar tih krugova. Ali ja bih na temelju navedenih dokaza predložio da to ne “skidamo” u naše umove, službe i crkve. Umjesto toga, sve trebamo kritički preispitivati u svjetlu biblijskog razmišljanja i Duha proroštva, zadržati ono što je dobro i preoblikovati ga kako bi bilo u skladu s adventističkom teološkom vizijom koja se nalazi u Pismu i svim biblijskim učenjima, načelima i doktrinama. Međutim, ovakav ključni proces zahtjeva od propovjednika i laika da se uključe u duboko istraživanje povijesti Božje ljubavi u velikoj borbi kako je otkrivena u Bibliji.

 

Naš izazov

Kultura se ubrzano mijenja. Evanđeosko kršćanstvo mutira. Ekumenizam se zaoštrava. Naša povijest ispunjava proročanstva. A za Božji posljednji ostatak je puno toga na kocki. Hoće li se adventisti temeljiti samo na Pismu, ili će se prilagoditi tradiciji i kulturi?

Da bi ispunili svoje poslanje, adventisti moraju prestati slijediti vođe u postmodernu reformaciju evanđeoskog pokreta, i umjesto toga postati vođe biblijske reformacije tako što će slijediti samo Pismo i na taj način stvoriti alternativni ekumenski pokret.

Samo u osobnoj i teološkoj vjernosti Pismu, adventisti trebaju biti kreativni pri pronalaženju načina da prodru u sve kulture s potpunom biblijskom poviješću ljubavi i spasenja. Naposljetku, Bog je pozvao svoju Crkvu ostatka da odigra vodeću ulogu u posljednjem poglavlju velike borbe između dobra i zla.

 

Fernando Canale, profesor teologije i filozofije na Teološkom fakultetu adventističkog Sveučilišta Andrews u Berrien Springsu u Michiganu.

 

Izvor: www.adventistreview.org

  1. Bob Abernethy, “The Emerging Church, Part One,” PBS, 8. srpnja 2005., www.pbs.org/wnet/religion_andethics/week845/cover.html.
  2. Dan Kimball, Emerging Worship (Grand Rapids, Mich.: Zondervan, 2004.), str. 95.
  3. Isto, str. 87.
  4. Isto.
  5. A. Carson, Becoming Conversant With the Emerging Church (Grand Rapids, Mich.: Zondervan, 2005.), str. 12.
  6. Carson, str. 14.
  7. Philip Clayton, Transforming Christian Theology (Minneapolis, Minn.: Fortress, 2010.), str. 46.
  8. Scot McKnight, “Five Streams of the Emerging Church,” Christianity Today, veljača 2007.
  9. Justin Taylor, “An Introduction to Postconservative Evangelicalism and the Rest of This Book,” u Reclaiming the Center, ur. Millard J. Erickson, i dr. (Wheaton, Ill.: Crossway Books, 2004.), str. 18.
  10. Carson, str. 25,26.
  11. Stanley J. Grenz, Renewing the Center (Grand Rapids, Mich.: Baker Academic, 2000.), str. 86 i dalje; str. 326—331.
  12. Leonard Sweet, SoulTsunami (Grand Rapids, Mich.: Zondervan, 1999.), str. 17.
  13. Grenz, str. 214,215,315.
  14. Isto, str. 346—351.
  15. McKnight, Isto.
  16. Vidi, primjerice, Brian D. McLaren, A Generous Orthodoxy (Grand Rapids, Mich.: Zondervan, 2004.).
  17. Grenz, str. 325.
  18. Isto, str. 350,351.
  19. McLaren, str. 175.
  20. Vidi, primjerice, Roger Oakland, Faith Undone (Silverton, Oreg.: Lighthouse Trails Publishing, 2007.).
  21. Chad Owen Brand, “Defining Evangelicalism,” in Reclaiming the Center, str. 295—304.
  22. Angel Manuel Rodríguez, “The Adventist Church and the Christian World,” Perspective Digest, 2008., str. 17.
Podijeli