Danasnji krscanin

Pomozimo drugima — i samima sebi

Praktično kršćanstvo, između ostalog, pokazuje se u našem odnosu prema invalidnim osobama. 

Snaga prihvaćanja

Svatko od nas ima potrebu da bude prihvaćen u zajednici u kojoj živi i radi. Neki su zbog neprihvaćanja promijenili nekoliko stanova ili kuća, ili su ih ponovno gradili. Nisu bili prihvaćeni i nisu mogli živjeti u staroj sredini. Gdje počinje prihvaćanje?

Prihvaćanje počinje u domu. Nedavno sam gledao vrlo potresan film o dvadesetdvogodišnjem mladiću. Rođen je bez ruku i nogu. Samo na donjem dijelu tijela ima izdanak nožnog palca i njime se uvelike služi. Inače je bistar i potpuno normalan. Govorio je o sebi i o tome kako je njegova majka reagirala kada su joj ga prvi put pokazali. Bila je u preneražena. Viknula je: “Nosite ga odavde!” Ne znam razloge koji su doveli do takvih oštećenja ploda, ali toj je majci bilo strašno prihvatiti takvo dijete.

Kad je imao deset godina, govori on u tom filmu, htio je izvršiti samoubojstvo. Ni s kim se ne može rukovati, jer nema ruku. Nikamo ne može sam, jer nema noge. Svaku potrebu koju ima prosječan čovjek ima i on. Ali ne može si pomoći. Zamislite takav život! A on bi volio biti prihvaćen! On se želio oženiti i imati djecu, zagrliti ih, voditi ih za ruku… Nick je, srećom, našao ljude koji su ga prihvatili! Sada potiče druge da prihvaćaju one koji čeznu za prihvaćanjem.

Jeste li razmišljali o prednosti da imate zdrave ruke i noge? Pa još ako ste i prihvaćeni u obitelji i u društvu… Taj se mladić nije predao. On je hrabro učio, radio i danas zarađuje. Da, zarađuje! Nije se predao razočaranju niti je prosio negdje na uglu ulice ili na nekom trgu. Radi kao savjetnik, hrabri mlade u školama da vrijedno rade, da uče i ne odustaju! Vjeruje u Boga. Čak propovijeda! Na popisu ima mnoge škole u koje treba otići i držati motivacijska predavanja učenicima. Uspio je — opet zahvaljujući prihvaćanju!

Nikada ne znamo kako će ljubav koju nekome pokazujemo djelovati na njegovo srce. Priča se da su ljudi nekog dječaka imenom Ted smatrali “jednim od najmanjih” koje spominje Isus (Matej 25,40). Ted je mrzio školu, oblačio se i ponašao neuredno. Obično nije pokazivao nikakve osjećaje i nije imao ugodnu pojavu. Čak je i njegova učiteljica, gospođica Thomas, uživala kad bi njegove pogrešno napisane zadaće prekrižila velikim crvenim X.

Međutim, da je pomnije pogledala izvještaje njegovih prijašnjih učitelja, pročitala bi:

“Svojim radom i ponašanjem Ted obećava, ali je stanje kod kuće loše.” … “Mogao bi bolje. Njegova je majka teško bolesna i nitko mu kod kuće ne pomaže.” … “Dobar je dječak, ali je vrlo ozbiljan. Uči polako. Majka mu je umrla ove godine.” … “Vrlo je spor, ali se u školi ponaša pristojno. Otac se ne zanima za uspjeh svojega sina…”

Kad je stigao Božić, djeca su svojoj učiteljici donijela vrlo skupe poklone i stavila ih na njezin stol. A Ted je svoj poklon donio zamotan u smeđi papir, zbog čega su mu se druga djeca rugala. Kad je odmotala Tedov dar, učiteljica je ugledala bočicu starog parfema koji je odmah upotrijebila.

Kad je nastava završila, Ted je rekao svojoj učiteljici: “Mirišete kao moja mama. Tako sam sretan što vam se sviđa moj poklon!” — i odmah otišao. Gospođica Thomas ostala je stajati bez riječi i sljedeći dan bila je druga žena. Odlučila je svakog svojeg učenika jednako voljeti. Ted je ubrzo pokazao veliki napredak i nadmašio je mnoge učenike u razredu.

Sljedećih nekoliko godina gospođica Thomas nije ništa čula o Tedu. A onda je jednog dana dobila listić s kratkom porukom. “Draga gospođice Thomas, Vama prvoj javljam da sam drugi maturant po uspjehu u razredu. S ljubavlju, Ted.”

Četiri godine nakon toga primila je drugu poruku: “Draga gospođice Thomas, upravo sam saznao da ću biti najbolji diplomant na koledžu, premda nije bilo lako. Želim da Vi to prvi doznate. S ljubavlju, Ted.”

Nakon još četiri godine stigla je nova poruka: “Draga gospođice Thomas! Od danas sam Theodore Stallard, doktor medicine. Vrlo sam uzbuđen i želim da Vi to prvi doznate. Idući ću se mjesec vjenčati i želim da dođete na moje vjenčanje i sjedite na mjestu gdje bi sjedila moja majka da je živa. Vi ste mi sada jedina obitelj, jer je otac umro prošle godine. S ljubavlju, Ted.”

Opet je jedna obitelj zatajila. Ali prihvaćanje je pobijedilo.

Počnimo davati “onome najmanjemu”! Nikada ne znamo u što će se naša ljubav i naše prihvaćanje pretvoriti. Ljubav se ne zaslužuje; ona je djelo koje činimo zbog ljubavi koju osjećamo u srcu.

Pokazati pravu ljubav i prihvaćanje znači ne očekivati ništa zauzvrat. Isus je rekao: “Sve što hoćete da čine vama ljudi, činite i vi njima.” (Matej 7,12)

Što JA mogu učiniti?

Kako bih se mogao uključiti u pomaganje potrebitima — slijepima, slabovidnima, invalidnima, starima, bolesnima, siromašnima…?

  1. Najprije moram donijeti odluku da, primjerice, sat ili dva tjedno odvojim za neko dobro djelo.
  2. Ako u svojoj okolini nemam osobe kojoj je potrebna pomoć, mogu otići u neko društvo slijepih i slabovidnih osoba, u Centar za socijalni rad, u Crveni križ, u crkvu ili neku drugu ustanovu i zatražiti imena potrebitih.
  3. Mogu ponuditi ono što toj osobi treba, ili makar dio toga.

Primjerice:

  • Mogu izvesti invalidnu osobu u kolicima na sat vremena u šetnju.
  • Mogu je odvesti na sat vremena u trgovinu.
  • Mogu provesti sat vremena s njom u razgovoru.
  • Mogu izvesti slijepu osobu u šetnju, u kupnju, čitati joj zanimljivu knjigu, praviti joj društvo.
  • Mogu joj, primjerice, pjevati, razgovarati s njom, odvesti je u crkvu, k prijatelju.
  • Invalidnu osobu mogu odvesti k njezinom prijatelju, možda također invalidu. Mogu ih oboje činiti sretnima tog dana.

Takva će djela osobi kojoj pomažemo pokazati da nije zaboravljena, da je prihvaćena, da je poštovana i čak voljena. Tako možemo ostvariti nova i korisna poznanstva, pronaći nove prijatelje.

Takva djela ljubavi, male i velike znakove pažnje, mogu činiti svi oni koji su sposobni za neku od spomenutih aktivnosti. Čak i djeca to mogu činiti.

Što je, između ostaloga, tužno u životu? Tužno je što su mnogi između nas zaboravili na invalidne osobe. To su uglavnom zaboravljeni ljudi. Ali nije potrebno previše uložiti pa da uz malo truda i odvajanja vremena činimo mala i velika djela za takve. O tome vam mogu posvjedočiti oni koji to čine.

Isus je za sebe rekao da nije došao da Mu služe, nego da služi!

Donesimo odluku da ćemo se uključiti u neki oblik čovjekoljubnog djelovanja. To će poboljšati naše samopouzdanje.

Ljudi koji pomažu drugima pozitivno misle o sebi. Jačaju samopoštovanje. Zatim, dok pomažu drugima — onima koji su u daleko većoj potrebi — manje misle o svojim, uglavnom manjim problemima.

Sretni ljudi puno rade i uživaju u radu. Na svojem poslu koriste Bogom dane sposobnosti i bave se onim što smatraju vrijednim. Oni i u takozvano slobodno vrijeme rade nešto vrijedno.

Planirajmo i doprinesimo da invalidi ne budu zaboravljene jedinke u društvu, nego, koliko je moguće, zadovoljni i barem povremeno ohrabreni našim prihvaćanjem!

Dr. sc. Ivan Đidara

 

Podijeli