“Ali ja vama kažem da ćete poslije ovoga vidjeti Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim.” (Matej 26,64)
Poznat im je glas koji dopire do ušiju mrtvih. Koliko puta ih je Njegov moleći, nježni glas pozivao na pokajanje! Koliko puta su ga čuli u dirljivim molbama nekog prijatelja, brata, Otkupitelja! Onima koji su odbacili Njegovu milost nijedan glas ne može biti toliko pun osude, tako opterećen optužbom kao glas koji je toliko dugo molio: “Obratite se, dakle, obratite od zloga puta svojega! Zašto da umrete?” (Ezekiel 33,11) Kad bi to bar bio glas tuđinca! Isus kaže (govoreći kao Mudrost): “Koliko sam vas zvala, a vi ste odbijali; pružala sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene.” (Izreke 1,24.25) Ovaj glas budi sjećanja koja bi rado izbrisali — prezrena upozorenja, odbijene pozive, omalovažene prednosti.
Tu su oni koji su se rugali Kristovu poniženju. Uzbudljivom snagom dolaze im na um riječi Patnika, kad je na zaklinjanje velikog svećenika svečano izjavio: “Ali ja vam kažem da ćete poslije ovoga vidjeti Sina Čovječjega gdje sjedi s desnu Svemogućega i gdje dolazi na oblacima nebeskim.” (Matej 26,64) Sada Ga vide u Njegovoj slavi, a još Ga trebaju vidjeti kako sjedi s desne Svemogućega.
Oni koji su se rugali Njegovoj tvrdnji da je Božji Sin, sada su nijemi. Tu je oholi Herod koji se podsmjehivao Njegovom kraljevskom naslovu i naredio vojnicima koji su Mu se izrugivali da Ga okrune za kralja. Tu su i oni ljudi koji su Ga bezbožnim rukama ogrnuli grimiznim plaštem, na Njegovo sveto čelo stavili trnov vijenac, u Njegove ruke koje se nisu opirale gurnuli imitaciju žezla i pred Njim se klanjali u bogohulnom ruganju. Ljudi koji su udarali i pljuvali Kneza života sada se okreću od Njegova prodorna pogleda i traže kako bi pobjegli od nepodnošljiva sjaja Njegove nazočnosti. Oni koji su zabili klinove u Njegove ruke i noge, vojnik koji je probo Njegova rebra, promatraju ove oznake s užasom i kajanjem.
Zastrašujućom jasnoćom svećenici i starješine prisjećaju se zbivanja na Golgoti. Tresući se od užasa, podsjećaju se kako su u sotonskom oduševljenju mahali glavama i dobacivali: “Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega! On se uzdao u Boga, neka ga sad oslobodi, ako mu je uistinu po volji!” (Matej 27,42.43) (Veliki sukob, str. 504,505)