“Ljubi Gospoda, Boga svojega, iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje i iz svega uma svojega, a bližnjega svojega kao samoga sebe.” (Luka 10,27 — Varaždinska Biblija)
Pitanje koje je zakonoznanac postavio Kristu od životnog je značenja. Farizeji koji su nagovorili zakonoznanca da postavi to pitanje očekivali su da će Gospodin Isus odgovoriti na način koji će im omogućiti da nađu nešto protiv Njega kako bi Ga mogli optužiti i osuditi pred narodom. Međutim, Kristova prisebnost, mudrost i vlast s kojom je govorio bili su nešto što oni nisu mogli objasniti.
Kad je zakonoznanac postavio to pitanje, Krist je znao da nagovor dolazi od Njegovih najogorčenijih neprijatelja koji su namještali zamku ne bi li Ga uhvatili u riječi. Gospodin Isus je odgovorio tako što je na samog zakonoznanca prebacio teret da pred mnoštvom odgovori na vlastito pitanje. “‘Što stoji pisano u zakonu? Kako čitaš?’ On odgovori: ‘Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svom snagom svojom i svom misli svojom, i bližnjega svojega kao samoga sebe!’ Reče mu: ‘Pravo si odgovorio, čini to i imat ćeš život!’” (Luka 10,26-28 — Šarić)
Poslušnost Božjim zapovijedima cijena je vječnog života.
Za palo čovječanstvo treba biti obavljeno sveobuhvatno, duboko djelo. To je pravilno razumijevanje istinskog obraćenja. Zakon Gospodnji je savršen, krijepi dušu. Odgovor na to pitanje, onako kako ga je postavio zakonoznanac, obuhvaća cjelokupnu dužnost čovjeka koji teži vječnom životu. Zakonoznanac nije mogao izbjeći pitanje koje mu je tako izravno i odsječno upućeno u vezi s uvjetima za vječni život. Razumio je njegovo značenje i potrebu da se na zahtjeve Zakona odgovori ljubavlju prema Bogu na prvom mjestu, i ljubavlju prema bližnjem kao prema samom sebi. Znao je da ne ispunjava ništa od toga, i Duh Sveti je utisnuo u njegovo srce duboko osvjedočenje da je zanemario prve četiri i posljednjih šest zapovijedi jasno izražene u riječima Božjih svetih spisa. Vidio je sebe kako je izmjeren na tezulji Svetišta i našao se lak. Nije služio prvenstveno Bogu zato što Ga nije ljubio više od svega, cijelim srcem, dušom, snagom i umom. Budući da je osjetno podbacio u ispunjenju tog zahtjeva Jahvinog zakona, nije mogao ljubiti ni svojega bližnjega kao sebe.
Dakle, on je sam pred velikim mnoštvom sažeto iznio evanđeoske uvjete vječnog života upućene svakom pripadniku ljudskog roda koji danas stoji pred Bogom. (Manuscript 45, 26. srpnja 1900. — “Što je pljeva pšenici?”)