Duhovnost

Posrednik

Dana 12. listopada 2010. godine cijelom svijetu je zastao dah dok je odvažna akcija spašavanja dosezala svoj vrhunac. Šezdeset i devet dana su trideset i tri rudara bila zatočena na dubini od 610 metara ispod zemlje u velikom odronu stijene u rudniku zlata i bakra u Čileu. Tjednima su stručnjaci spasilačke službe bušili okno za spašavanje, svakim danom prilazeći sve bliže zatočenim rudarima, dok se istodobno pripremala sedamdesetak centimetara široka kapsula za spašavanje. Sada je to okno dospjelo do rudara. Hoće li plan uspjeti?

Priča o rudarima i pokušaju spašavanja privukla je pozornost cijelog svijeta. Televizijske ekipe iz više od dvjesto zemalja svijeta, uključujući i Sjevernu Koreju, okupile su se na mjestu zbivanja. Čileanski predsjednik Sebastian Piaera čekao je izbavljene na izlasku iz njihove vruće, prašnjave tamnice, kako bi svakome od njih stisnuo ruku.

Nešto nakon ponoći iščekivanje se pretvorilo u slavlje kad je kapsula za spašavanje dopremila prvog rudara na površinu. Svjetla su zabljesnula, glazbenici su zasvirali čileansku himnu, ljudi su se međusobno grlili i potekle su suze radosnice. Tijekom sljedećih dvadesetak sati sve je više i više rudara izlazilo na površinu, sve dok sva trideset i trojica nisu vraćena svojim bračnim drugovima i prijateljima.

To je bio predivan trenutak, kratak predah od plime loših vijesti koje mediji obično prenose.

Pa ipak, to nije bilo ništa u usporedbi s danom kad je svemu Nebu zastao dah. Davno ranije sudbina ne samo trideset i tri osobe, već cijelog svijeta, visila je o koncu. I mi smo bili zatočeni, osuđeni na prljavu rupu grijeha, bez ikakvog izlaza i nade. Međutim, Božji Sin je, bušeći svoj put kroz tvrdu stijenu očaja, pokrenuo odvažnu misiju spašavanja. Kad je Njegov posao dosegnuo svoj vrhunac, i On se suočio s agonijom u Getsemanskom vrtu te sramotom na Golgoti, sav svemir je to promatrao pun divljenja i ushićenja.

Ellen G. White je napisala: “Bezgrešni svjetovi i nebeski anđeli s velikim su zanimanjem promatrali završetak ovog sukoba. Sotona i njegov savez zla, pripadnici legija otpalih, pozorno su promatrali ovu veliku krizu u djelu otkupljenja. Sile dobra i zla čekale su da vide kakav će odgovor doći na triput ponovljenu Kristovu molitvu. Anđeli su čeznuli da olakšaju patnje božanskom Biću koje strada, ali to nije bilo moguće. Nije pronađen nikakav put izbavljenja za Božjeg Sina. U ovoj strahovitoj krizi, kad je sve stajalo pred odlukom, kad je tajanstvena čaša podrhtavala u ruci Čovjeka boli, otvorilo se Nebo, svjetlost je zasjala usred olujne tame ovog kritičnog trenutka i silni anđeo, koji stoji u Božjoj nazočnosti na položaju s koga je Sotona pao, došao je i stao kraj Krista.” (Isusov život, str. 573)

Jedan Jedini
Oh, kakav Spasitelj je Isus! Zbog toga što je u potpunosti postao Čovjekom, uzimajući na sebe naše ljudsko tijelo i krv, postao je našim Velikim svećenikom, Posrednikom između Boga i ljudi. On je Bogočovjek koji u sebi premošćuje jaz između Neba i Zemlje prouzročen padom naših praroditelja u grijeh.

Zemaljsko Svetište je ukazivalo na Njega. U središtu pozornosti službi u Svetištu bili su žrtva i svećenik. Krv janjaca, koza, bikova i volova, koju je prinosio grešnik koji se kaje, prikazivala je Isusa, Božje Janje koje će odnijeti grijehe svijeta. A služba svećenika – pogotovo velikog svećenika, kojemu je jedinome bilo dopušteno ući u Svetinju nad svetinjama jednom godišnje na Dan Pomirenja – ukazivala je na buduću uzvišeniju službu Bogočovjeka u nebeskom Svetištu.

Apostol Pavao je napisao: “Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus.” (1. Timoteju 2,5) “Zato je on posrednik jednoga novoga saveza: da, pošto je nastupila smrt za otkupljenje prekršaja učinjenih u vrijeme prvoga Saveza, oni koji su pozvani prime obećanje – vječnu baštinu.” (Hebrejima 9,15)

Jedan posrednik – samo jedan! Nitko drugi ne može premostiti jaz i povezati Nebo i Zemlju. Nitko drugi nam ne može oprostiti grijehe. Nitko drugi ne može i ne smije za sebe tražiti ono što samo Isus može biti i učiniti.

Mi ne trebamo ispovijedati svoje grijehe nekome tko je ništa drugo doli čovjek koji tvrdi da posreduje u naše ime pred Bogom. Ne! “Imamo zagovornika kod Oca: Isusa Krista, pravednika. On je žrtva pomirnica za naše grijehe; ne samo za naše nego za grijehe svega svijeta.” (1. Ivanova 2,1.2)

Naš Posrednik na Nebu je Netko tko razumije naše borbe. On je sve to već prošao. Patio je i bio kušan. Osjetio je bol tuge, žalac odbacivanja. Sve moguće što nas može zadesiti – sve je to On već iskusio.

U jednom prekrasnom izlaganju Poslanica Hebrejima razvija istinu o Isusu kao našem Velikom svećeniku. U prvom poglavlju nam se pokazuje kako je On zaista Bog, viši od anđela. “Sin, koji je odsjev njegova sjaja i otisak njegove biti, koji svemir uzdržava svojom silnom riječi. … Za Sina, naprotiv, veli: ‘Prijestolje tvoje, Bože, postoji vječno.'” (Hebrejima 1,3.8)

Prekrasne posljedice
Dopustimo da ta veličanstvena istina uđe u naša bića: Dolazeći k Isusu, mi dolazimo k Bogu. Isus nije dizalo na putu između Neba i Zemlje; On jest Bog! A sve ono što Bog jest, to je Isus; uvijek je bio, uvijek će i biti. “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.” (Ivan 1,1)

Isus nas toliko voli da nas naziva svojim prijateljima (Ivan 15,14.15), baš kao što je Abraham u Starom zavjetu bio nazvan “prijateljem” Božjim (2. Ljetopisa 20,7). Mi možemo ostvariti dragocjeno prijateljstvo s Njim, ali nemojmo nikada zaboraviti tko je On – Bog! U našim molitvama, u našim pjesmama, u svim našim razgovorima o Isusu mi se nikada ne bismo smjeli prema Njemu odnositi kao prema nekom svom “kompiću”.

Vratimo se natrag Poslanici Hebrejima: baš kao što prvo poglavlje objašnjava kako je Isus zaista Bog, tako Ga drugo poglavlje prikazuje kao Onoga koji je zaista Čovjek. “Budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, jednako i sam [Krist] postade sudionik u tome da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla, i da oslobodi sve koji cijeli život bijahu podvrgnuti ropstvu strahom od smrti.” (Hebrejima 2,14.15)

I evo je ponovno – velika akcija spašavanja. Isus nije poslao nekoga drugoga. On je došao osobno, zato što nitko drugi nije mogao obaviti taj posao. Postao je jedno s nama i ušao u ralje onoga čega se najviše bojimo i užasavamo – u ralje smrti. Ušao je u kraljevstvo smrti, uništio njezinu moć i razbio strah od nje. On je ustao iz mrtvih ostavljajući grobnicu praznom!

Uistinu Bog, uistinu Čovjek – Isus je Bogočovjek, jedan jedini takav u cijelom svemiru. I tako je On postao naš Veliki svećenik koji služi u nebeskim dvorovima: “Zato je u svemu morao postati sličan svojoj braći da bude veliki svećenik milostiv (prema ljudima) i vjeran u odnosu prema Bogu da okajava grijehe (izabranoga) naroda.” (Hebrejima 2,17)

Kroz ljudsku povijest, pa čak i dan-danas, muškarci i žene osjećali su potrebu za svećenicima. Svjesni svoje nedostojnosti prilazili su drugim ljudskim bićima koja su smatrali bliskima Bogu i stoga sposobnima da predstave njihove molitve i druge potrebe na način koji će Bog prihvatiti. Međutim, u stvarnosti je postojao, i postoji, samo jedan pravi Svećenik, Bogočovjek koji nas u svojoj vlastitoj Osobi dovodi u Božju nazočnost. Svi ostali svećenici bili su tek sjena ovog Svećenika. I oni sami su stajali i stoje pred Bogom u potrebi za Posrednikom, Isusom Kristom. Zbog toga je čak i veliki svećenik u zemaljskom Svetištu morao “prinositi žrtve za grijehe i za narod i za samog sebe”. (Hebrejima 5,3)

Učenje o Isusu kao našem Velikom svećeniku u nebeskom Svetištu dragocjena je istina dana adventistima sedmoga dana da je podijele sa svijetom. Ono nam, u biti, daje sigurnost na četiri životno važna područja:

1. Stvarnost naše nade. Za mnoge današnje kršćane je Nebo izblijedilo kao stvarno mjesto. Čak i neki svećenici više ne vjeruju u život nakon smrti; takvi smatraju da besmrtnost ostvarujemo kroz živote svoje djece i unuka. Međutim, Isusova služba koja se upravo odvija potvrđuje da je Nebo stvarno i da će On ponovno doći kako bi nas primio k sebi. “Glavno je u ovom izlaganju: imamo takva velikog svećenika koji ‘sjede s desne strane’ prijestolja Veličanstva na nebesima, službenik Svetišta i pravog ‘Šatora, onoga koji podiže Gospodin, a ne čovjek.'” (Hebrejima 8,1.2)

2. Stvarnost oprosta. Bez obzira što nam naši osjećaji govorili, mi imamo Posrednika koji “uvijek živi da posreduje” za nas (Hebrejima 7,25). Osjećaji su varljivi, ali ne i Isus. Unatoč tome što svi ostali i sve ostalo može iznevjeriti, “on ostaje vjeran! Ne može se, naime, odreći sam sebe”. (2. Timoteju 2,13)

3. Nebo je mjesto na kojemu smo dobrodošli. Mi tamo pripadamo: ne dolazimo tamo kao “sluge pokorni” sa šeširom u ruci. Mi tamo imamo Isusa i On nas čini dobrodošlima. “Budući dakle da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!” (Hebrejima 4,14-16)

4. Svetište je mjesto na kojemu se krije sila. Isus ne samo da nas razumije i da suosjeća s nama u našim borbama; On nam daje i silu za pobjedu: “Budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji.” (Hebrejima 2,18)

I konačno, u svjetlu Isusa, Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio vođen “kao janje što se vodi na klanje”, koji je bio “ranjen za naše grijehe, izbijen za naše opačine. Za naše spasenje bila je kazna na njemu. Njegovim modricama mi smo se iscijelili. Svi smo mi kao ovce lutali naokolo. Svaki je išao svojim vlastitim putem. A Gospodin je stavio na nj grijehe svih nas”. (redci 5-7 – Šarić)

Dragi prijatelju, znaš li da imaš Posrednika, Onoga koji se zauzima za tebe u nebeskim dvorovima? Bez obzira kakva bila tvoja prošlost, bez obzira koliko si možda daleko odlutao od Božje svete namjere za tvoj život, On te prihvaća. Ti si Njegov sin, Njegova kći. Dođi k Njemu i iznesi sve svoje brige pred Njega; On će ih uzeti i dati ti svoj mir.

Tijekom sastanka na kojemu su se iznosila iskustva, na zatvaranju nedavnog okupljanja vođa Adventističke crkve, jedan administrator ispričao je dramatično osobno iskustvo. Sedam mjeseci prije toga on i njegova žena su izašli iz aviona u Los Angelesu u Kaliforniji. Dok su se kretali prema pultu za iznajmljivanje automobila, on je iznenada osjetio strašnu bol u grudima. Glavna arterija njegovog srca bila je u potpunosti začepljena; on je trebao umrijeti. Njegova žena, iskusna medicinska sestra, očajnički je vikala da se javi netko tko kod sebe ima aspirin. Na svu sreću, jedan od domaćina zrakoplova tog je jutra stavio tabletu aspirina u svoj džep. Unatoč tome, pastorovo srce je prestalo kucati. Ali njegova žena je krenula s postupkom oživljavanja i vratila ga natrag u život.

“Znate li kako je to umrijeti?” – pitao je slušatelje koji su ga netremice pratili. Dok je “visio” između života i smrti, sve ono o čemu je razmišljao bilo je: “Ti si meni nada sva, Zato k Tebi idem ja!” (Augustus M. Toplady, Stijeno spasa, Bože moj, Kršćanske himne, br. 158)

Ukoliko ne doživim da vidim Isusa kako se vraća na oblacima, ukoliko budem morao ući u hladne vode smrti, neka moja zadnja misao bude ista ta. Isus, samo Isus! On je sve što imamo u ovom životu i On će biti sve što ćemo željeti u životu koji će doći. On je naš Spasitelj, Gospodin, Prijatelj, Kralj koji dolazi – i Posrednik.

William G. Johnsson