„Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.“ (Ivan 17,24)
U svojem radu mi se susrećemo s mnogim obeshrabrenjima. Ali nećemo dobiti ni djelić snage baveći se obeshrabrenjima. Gledanjem se mijenjamo. Dok u vjeri gledamo Isusa, Njegovo obličje urezuje nam se u srce. Naš se karakter preobražava. (Letter 134, 1903.)
Mnogi gube iz vida živu snagu Spasiteljeva primjera zato što mnogo polažu u teoriju. Njega više nema u njihovim očima kao skromnog, samopožrtvovnog djelatnika. Oni trebaju gledati na Isusa. Nama svakoga dana treba nova, svježa objava Njegove prisutnosti. (Služba liječenja, str. 289,290)
Kad upoznamo savršenstvo Spasiteljevog karaktera, zaželjet ćemo potpuno se preobraziti i obnoviti po uzoru na Njegovu neporočnost. Što više doznajemo o Bogu, to će uzvišeniji biti naš ideal karaktera i usrdnija naša čežnja da odražavamo Božji lik. Kada duša teži za Bogom, božansko se spaja s ljudskim. (Misli s Gore blaženstava, str. 24)
Kad se netko upozna s Otkupiteljevom poviješću, otkriva u sebi ozbiljne nedostatke. … On poprima izgled i duh svojega ljubljenog Učitelja. … Mi počinjemo oponašati Isusov život ne tako što skrećemo svoj pogled s Njega, već razgovarajući o Njemu, baveći se Njegovim savršenstvom, oplemenjujući svoj ukus i uzdižući karakter, približavajući se u vjeri i u ljubavi, ozbiljnim, ustrajnim naporima savršenom Uzoru. Prikupljajući znanje o Isusu – Njegovim riječima, Njegovim običajima, Njegovim poukama i savjetima – mi usvajamo vrline karaktera koji smo tako pozorno proučavali i postajemo nadahnuti duhom kojem smo se toliko divili. Isus nam postaje kao „Zastavnik između deset tisuća“ i „sav ljubak“. (Pjesma 5,10.16 – DK) (Review and Herald, 15. ožujka 1887.)
Preporučujemo:
