Ujedinjeni u molitvi
U sklopu inicijative Vjerujte Njegovim prorocima danas čitamo Postanak 8.
1 Tada se Bog spomenu Noe i sve zvjeradi i sve stoke što bijaše s njim u korablji. I pokrenu Bog vjetar nad zemljom, i vode se sniziše. 2 Zatvoriše se i izvori bezdanu i okna nebeska, i dažd s neba prestade. 3 I vode su se neprestance povlačile sa zemlje te su po isteku stotinu i pedeset dana jenjale. 4 Tada korablja — sedmoga mjeseca, sedamnaestoga dana u mjesecu — počinu na gorju Ararata. 5 A vode su neprestance opadale do desetoga mjeseca. U desetome mjesecu, prvoga dana u mjesecu, pokazaše se gorski vrhunci. 6 I dogodi se, po isteku četrdeset dana, da Noa otvori prozor na korablji što ga bijaše načinio, 7 te odasla gavrana, a onsvejednako odlijetaše i dolijetaše dok se vode sa zemlje nisu isušile. 8 Odasla i golubicu od sebe da vidi je li se voda povukla s lica zemlje. 9 Ali golubica ne nađe počivališta stopalu noge svoje te se vrati k njemu u korablju, jer vode bijahu po svem površju zemaljskome. Tad ispruži ruku svoju i uhvati je, pa je unese k sebi u korablju. 10 I počeka još drugih sedam dana pa opet odasla golubicu iz korablje. 11 A golubica dođe k njemu o večeri, i gle — u kljunu joj svjež maslinov list. Tako je Noa doznao da su se povukle vode sa zemlje. 12 I pričeka još drugih sedam dana pa odasla golubicu; a ona mu se više ne vrati. 13 I dogodi se — šest stotina i prve godine, prvoga mjeseca, prvoga dana u mjesecu — da se isušiše vode sa zemlje. I Noa ukloni pokrov s korablje te pogleda; i gle, isušilo se lice zemlje. 14 A drugoga mjeseca, dvadeset i sedmoga dana u mjesecu, zemlja bijaše suha. 15 Tada Bog prozbori Noi govoreći: 16 »Izađi iz korablje, ti i žena tvoja i sinovi tvoji i žene tvojih sinova s tobom. 17 Sa sobom izvedi sve živo što je s tobom, od svakoga tijela, ptice i stoku i sve gmazove što gmižu po zemlji, da provrve zemljom i plode se i množe se na zemlji.« 18 I Noa izađe, a s njim sinovi njegovi i žena njegova i žene sinova njegovih. 19 Sva zvjerad, svi gmazovi, sve ptice i sve što gmiže po zemlji, prema njihovim rodovima, izađoše iz korablje. 20 Tada Noa sagradi žrtvenik Gospodu pa uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica te na žrtveniku prinese paljenice. 21 A Gospod omirisa miris ugodni pa reče Gospod u srcu svojemu: »Nikada više neću prokleti zemlju zbog čovjeka, premda je namisao srca čovječjega od mladosti njegove zlo; niti ću ikada više uništiti sve živo kao što sam bio učinio. 22 Sve dok zemlje bude, ni sjetva ni žetva, ni studen ni vrućina, ni ljeto ni zima, ni dan ni noć prestajati neće.«