Izvor: Unsplash
Izvor: Unsplash

Potreba za istinskom ljubavi

Duhovnost 14. 07. 2020.

“Svjetiljka je Gospodnja duh čovječji…” (Izreke 20,27)

Kalifornijski državni zatvor za narkomane izdaleka je još zadržao izgled lijepog hotelskog zdanja, što je nekada i bio. U tom hotelu okruženom brežuljcima, u blizini grada Corone, svojedobno su se okupljale najodabranije holivudske zvijezde. Nakon nekog vremena zanimanje za taj objekt se smanjilo. Posao je slabo išao pa su ga razočarani vlasnici ubrzo prodali.

Slikovito bistro jezero, okruženo drvećem čije se lišće ocrtavalo u dubokoj sjeni, još je stvaralo ugođaj odmarališta. No, stražari u odorama, bodljikava žica i teška željezna vrata brzo su uvjerili posjetitelja da tamošnji stanovnici ne žive na tom mjestu dragovoljno.

Dok smo prolazili kroz različite odjele i slušali objašnjenja o teorijskim i stvarnim mogućnostima rehabilitacije narkomana, sati su brzo prolazili. Nakon nekog vremena jedan od službenika uprave obavijestio nas je da možemo povesti neformalan razgovor s nekoliko pitomaca toga doma.

Tako sam upoznao Jima. Visok, zgodan muškarac četrdesetih godina, sa srebrnastom kosom na sljepoočnicama, razlikovao se od svih ostalih.

Zamijetio sam tijekom razgovora da Jim šuti, dok su drugi zatvorenici slobodno govorili o sebi i svojim problemima.

Jim nije ništa rekao, sve dok nije saznao da su neki iz naše skupine propovjednici. Kad se tiho nakašljao, kao da pročišćava grlo, svi su ostali zamuknuli. Progovorio je ugodnim glasom:

“Prijatelji, želim vam nešto ispričati! Možda će vam to biti korisno.

Po zanimanju sam liječnik. Imao sam dobro razvijenu privatnu ordinaciju u svojem gradu. Imao sam dobru i odanu suprugu i dva zlatna sina. Uživao sam poštovanje i povjerenje svojih sugrađana i crkve kojoj sam pripadao. U moju ordinaciju dolazilo je sve više pacijenata. Spisak obavljenih pregleda postajao je sve dulji. Sve više vremena provodio sam s pacijentima. Ubrzo za sebe nisam mogao odvojiti ni pola dana u tjednu. Spavao sam na nogama. Izgledalo je kao da nema noći bez hitnog slučaja i potrebe za nekom neodložnom intervencijom.

Na kraju sam, pokušavajući se osloboditi tereta, počeo uzimati pomalo droge. U početku je to bilo doista malo, tek toliko da mi pomogne u lakšem obavljanju svih teških dužnosti koje sam imao tijekom dana. Nisam bio zbog toga nimalo uznemiren. Bio sam siguran da mogu upravljati sobom. Ali prije nego što sam toga postao i svjestan, bio sam u zamci. Više nisam mogao bez droge. Izgledalo mi je da bih se bez nje sasvim slomio. Kad bi mi se to dogodilo, uslijedio bi — mislio sam — kraj.

Vjerovali ili ne, nisam znao što činiti, niti kamo krenuti. Shvatio sam da mi je prijeko potrebna pomoć. Osjećao sam da se ne mogu povjeriti ni jednom drugom liječniku. Bojao sam se da me netko od njih ne oda, pa ću izgubiti dozvolu za rad.”

Jim je zastao. Gledao je u svoje ruke. Za to vrijeme prostorijom je vladala nepomućena tišina. Zatim je nastavio:

“Odrastao sam u kršćanskoj Crkvi. I kao liječnik odlazio sam na bogoslužja kad god bih imao vremena.

Shvatio sam da postoji samo jedan čovjek kojemu mogu povjeriti svoj problem. Bio je to moj propovjednik. Odlučio sam ga posjetiti. Nadao sam se da će me razumjeti. Više od svega čeznuo sam za nekim tko bi mi pomogao da se čvršće povežem s Bogom. Znao sam da je to jedini način da se izvučem.

Ugovorio sam sastanak s propovjednikom i otišao u njegov ured. Bio sam ispunjen osjećajem beznađa. Nisam više htio gubiti vrijeme. Rekao sam mu da uzimam drogu i da sam svjestan da se nalazim u opasnoj neprilici te da ne vidim izlaz iz tog košmara.

Mislim da sam bio previše iskren. Nikada neću zaboraviti njegovu reakciju. Promatrao me je s neizmjernim užasom i zaprepaštenjem. Mrmljao je: ‘Oh, Bože moj! Ne, Jime, ne ti!’

Onda mi je počeo govoriti o tome kako je strašno to što činim svojoj obitelji i Crkvi. Podrobno mi je objašnjavao kakve će to posljedice imati na moj ugled i službu. Završio je podsjećajući me da će tako strašna pogreška nesumnjivo uzrokovati uništenje moje duše u paklu.”

Jim je opet zastao. Kad je nešto kasnije nastavio, glas mu je bio tiši i izgledao je još zamišljeniji nego do sada.

“Nikada se u životu nisam osjećao toliko razočaranim, iznevjerenim, osamljenim. Otišao sam k tom čovjeku u očajničkom traganju za nekim tko će me saslušati, tko će razgovorati sa mnom i tko će mi pomoći.

Bio sam svjestan da to što činim nije dobro. Znao sam da je to u čemu sam se našao zlo i grijeh. Znao sam da s tim treba prestati. Zato sam i otišao k njemu. Nitko me nije trebao podsjećati na ono što sam već i sâm znao.

Ono što se toga dana dogodilo mislim da je znatno pojačalo moje duboko obeshrabrenje i povelo me k još većem razočaranju. Sasvim sam izgubio nadu da ću se ikada izvući iz te strmoglave spirale niz koju sam se spuštao — i našao se ovdje. Molim vas, nemojte me pogrešno razumjeti! Ne pokušavam ikoga okriviti, osim samoga sebe. Ja sam upropastio svoj život. Otkad sam ovdje, naučio sam puno o životu i o sebi. Koliko puta sam poželio da su prilike drukčije nego što jesu. Možda sam ih mogao promijeniti.”

S izrazom boli i razočaranja koje nosi od dana u koji je pošao tražiti pomoć od svog propovjednika, Jim je upro pogled u nas i rekao:

“Želim vam samo nešto reći, prijatelji. Molim vas, ako neki narkoman ili bilo tko drugi kome je doista potrebna vaša pomoć dođe k vama, nemojte mu držati prodike! Saslušajte ga i volite ga takvog kakav jest! Možda mu samo tako možete pomoći.”

Prilike u kojima propustimo pokazati ljubav, premda često prođu a da ih i ne zapazimo, uvijek su tragične. Zašto? Zato što je u srcu kršćanstva Bog ljubavi, koji svoju ljubav želi otkriti u našim međusobnim odnosima. Kad joj nemar, ravnodušnost, predrasude, ili bilo koja druga prepreka ometa put, božanska namjera se ne može ostvariti. A to je, ako se i samo jednom dogodi, previše.

Plan nebeskog Oca jest da stigne do srca svih grešnih, nevoljnih i smrtnih ljudi. Taj plan zasniva se na Njegovoj djeci kao posrednicima kroz koje će se božanska ljubav dijeliti svijetu. U svom najživljem obliku Evanđelje je satkano od stvarne ljubavi među ljudima koja im se pokazuje tamo gdje jesu i takvima kakvi jesu. To je pravi evanđeoski rad u svom najčišćem obliku.

Zanemarivanje ljubavi je ozbiljan problem, jer to znači stavljati na kocku nečiji vječni život. Ono može u cijelosti uništiti priliku koja bi poslužila Bogu da privuče k sebi neko ljudsko biće upravo u trenutku kad mu je to najpotrebnije.

To se zapravo dogodilo Jimu.

Pođemo li od bilo kog primjera, ostaje činjenica da većina ljudi ne može razumjeti niti doživjeti Božju ljubav bez drugih ljudi. Ona se mora prenijeti do njih od zrcala nekog drugog života, prije nego što im postane stvarna i prije nego što budu mogli odgovoriti na nju.

Iz razloga koji su nam nedokučivi, nebeski Otac je odlučio da ovisi o nama, o tome kako ćemo danas u svojim ljudskim mogućnostima pokazati kakav je On i kakva je Njegova ljubav.

Možeš li razumjeti koliko je sudbonosno ne pokazati pravu ljubav prema drugome? Taj propust može učiniti da u očima drugog čovjeka bude umanjena i sama istinitost postojanja Boga i Božje ljubavi.

Douglas Cooper

(tekst je preuzet iz knjige Živjeti Božju ljubav)