Pozivanje učenika na Kristov način

Duhovnost 18. 07. 2020.

Kad je sjeo da se odmori kod Jakovljeva zdenca, Isus je dolazio iz Judeje, u kojoj je Njegov rad imao malo ploda. Odbacili su Ga svećenici i rabini; pa čak i ljudi koji su tvrdili da su Njegovi učenici nisu uspjeli shvatiti Njegov božanski karakter. Bio je malaksao i umoran, a ipak nije zanemario priliku da progovori ženi koja je bila tuđinka, odvojena od Izraela, i živjela u otvorenom grijehu.

Spasitelj nije čekao da se okupi mnoštvo. Svoje pouke često je otpočinjao za nekolicinu ljudi okupljenih oko sebe, ali prolaznici, jedan po jedan, zastajali su da čuju dok veliki broj nije s divljenjem i strahopoštovanjem slušao Božje riječi preko Učitelja poslanog s Neba. Djelatnik za Krista ne treba misliti da ne može istom ozbiljnošću govoriti nekolici slušatelja kao i većem skupu. Može biti da je tu prisutan samo jedan koji sluša vijest, ali tko može reći koliko će dalekosežan biti njezin utjecaj? Čak i Njegovim učenicima činilo se nevažnim da Spasitelj svoje vrijeme posveti Samarijanki. Međutim, On je ozbiljnije i rječitije razgovarao s njom nego s kraljevima, velikodostojnicima i velikim svećenicima. Pouke što ih je dao ovoj ženi ponavljaju se do najudaljenijih krajeva Zemlje.

Čim je našla Spasitelja, Samarijanka je dovela druge k Njemu. Dokazala je da je puno uspješniji misionar od Njegovih učenika. Učenici nisu vidjeli u Samariji ništa što bi im pokazalo da je to polje koje obećava. Njihove misli bile su usmjerene na veliko djelo koje treba izvršiti u budućnosti. Nisu vidjeli da se upravo oko njih nalazi žetva koju treba sabrati. Ali preko žene koju su prezirali, sav je grad doveden da sluša Spasitelja. Ona je odmah odnijela svjetlost svojim sunarodnjacima.

Samarijanka nam predstavlja kako djeluje stvarna vjera u Krista. Svaki istinski učenik rađa se u Božje kraljevstvo kao misionar. Onaj koji pije vode, postaje izvorom života. Primatelj postaje onaj koji daje. Kristova milost u duši je kao vrelo u pustinji koje izvire da osvježi sve i učini one koji su blizu smrti željnima da piju vode života.

Ellen G. White

(tekst je preuzet iz knjige Isusov život, str. 144.145)