Prava poniznost

“Jer ovako veli Višnji i Uzvišeni, koji prebiva u vječnosti a ime mu je Sveti: Prebivam na visoku i svetu mjestu, te s onim koji je skrušena i ponizna duha, da oživim duh poniznih i da oživim srce skrušenih.” (Izaija 57,15 — Varaždinska Biblija)
Svatko tko zaziva Kristovo ime trebao bi cijeniti istinsku poniznost jer u Božjem djelu ne može biti samouzvisivanja. Oni koji žele surađivati s Gospodinom nad vojskama, moraju se svakog dana razapinjati ostavljajući iza sebe želje ovoga svijeta. Oni moraju biti strpljivi i ljubazni, puni milosti i nježnosti prema onima koji ih okružuju. … Prava poniznost dokaz je da gledamo u Boga i da imamo zajednicu s Isusom Kristom. Ako nismo pokorni i skromni, ne možemo tvrditi da imamo ispravno razumijevanje Božjeg karaktera. Ljudi mogu misliti da vjerno služe Bogu; njihovi talenti, naobrazba, rječitost ili strast mogu zamazati oči, izazvati simpatije i probuditi divljenje kod onih koji ne vide ispod površine, ali ako ove odlike ne posvete ponizno Bogu … njih Bog smatra nevjernim slugama. (Review and Herald, 11. svibnja 1897.) Bog je dugo čekao da Njegovi sljedbenici pokažu pravu poniznost kako bi na njih mogao izliti bogate blagoslove. Oni koji Mu ponude žrtvu koja se sastoji od slomljenog i pokajničkog duha, bit će skriveni u pukotini stijene i vidjet će Jaganjca Božjeg koji je uzeo grijeh svijeta. Kako jasnije vide Isusa koji je ponio naše grijehe, Žrtvu za sva vremena, njihove usne izgovaraju najuzvišeniju hvalu. Što više promatraju Kristov karakter, postaju ponizniji, a mišljenje o sebi umanjuju. … U svojem umu svjesni su vlastite nedostojnosti i Božje predivne slave. … Oni koji cijene sveti i sretni hod s Bogom, koji cijene snagu koju donosi znanje o Njemu, neće ostaviti ništa nedovršeno samo da bi mogli gledati Boga. Oni će njegovati duh koji je ushićen Njegovom riječju i na svakom će se mjestu i u svim okolnostima moliti da promatraju Njegovu slavu. (Isto)