„Lisice imaju jame i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje da nasloni glavu.“ (Matej 8,20)
Krist je došao na ovaj svijet i živio životom savršene poslušnosti zakonima Božjeg kraljevstva. On je došao uzdići i oplemeniti ljudska bića, ostvariti trajnu pravednost za njih. Došao je kao posrednik preko kojega treba priopćiti istinu. U Njemu se nalaze sve vrline koje su potrebne za apsolutno savršenstvo karaktera. …
Krist se odrekao svojeg visokog položaja u nebeskim dvorima, skinuo je svoje kraljevsko ruho i krunu; odjenuo je svoju božansku narav u ljudsku. Radi nas postao je siromašan zemaljskim dobrima i prednostima kako bi se ljudska bića obogatila vječnom slavom. Zauzeo je svoje mjesto na čelu ljudskog roda, radi nas je pristao pretrpjeti nevolje i kušnje koje je grijeh donio. Mogao je doći u sili i s velikom slavom, praćen mnoštvom nebeskih anđela, ali ne, došao je u poniznosti, iz neugledne obitelji. Odrastao je u zabačenom i prezrenom selu. Živio je životom siromaha i često trpio odricanja i glad. Sve to je učinio da pokaže kako zemaljsko bogatstvo i visok položaj ne povećavaju vrijednost duše u Božjim očima. Nije nam dao nikakvog povoda za pomisao da bogatstvo čini bilo koga dostojnim vječnog života. Oni vjernici u crkvi koji, kada neki brat osiromaši, postupaju prema njemu kao da nije dostojan njihove pozornosti, sigurno to nisu naučili od Krista. …
Upravo je podložnost grijehu donijela veliku nesreću duši. Nije siromaštvo, već neposlušnost umanjila našu nadu da ćemo steći vječni život koji nam je Spasitelj donio. Istinsko bogatstvo, istinski mir, istinsko zadovoljstvo, trajna sreća – ovo se nalazi jedino u potpunoj predaji Bogu, u potpunom pomirenju s Njegovom voljom.
Krist je došao na ovaj naš svijet živjeti životom neokaljane neporočnosti i tako pokazati grešnicima da u Njegovoj snazi i oni mogu slušati Božje svete propise, zakone Njegovog kraljevstva. On je došao uzveličati Zakon i učiniti ga slavnim time što će se savršeno uskladiti s njegovim načelima. On je sjedinio ljudsko s božanskim kako bi grešna ljudska bića mogla postati dionici božanske naravi i tako izbjeći pokvarenost koju su u svijet unijele strasti. …
Upravo je od Oca Krist neprestano dobivao snagu koja Ga je osposobljavala da svoj život drži daleko od svake mrlje ili prljavštine grijeha. (Review and Herald, 4. srpnja 1912.)