Pravo posvećenje

20. 04. 2019.

“A sad vas preporučujem Bogu i riječi — njegovoj milosti, njemu koji može sagraditi i dati vam baštinu među svima posvećenima.” (Djela 20,32)

Što je pravo posvećenje? Čitajte 31. poglavlje Izlaska. Na osnovi tog poglavlja trebali bismo razumjeti taj izraz, jer ga je tu Bog osobno definirao. Gospodin Isus dao je posebne upute za gradnju Šatora sastanka. Pošto su djeca Izraelova bila prisiljena raditi subotom, svetost tog dana nije se očuvala. Kao robovi u Egiptu, oni su uvelike izgubili znanje o suboti. Zato su Božje zapovijedi bile dane u strašnoj veličanstvenosti na gori Sinaju. Gospodin je posebno želio sačuvati svoju subotu, a znao je da će ljudi zaboraviti zapovijed o suboti i da će radnici u svojoj revnosti govoriti: “Ovo je Božje djelo i ako radimo pod Njegovim nadzorom, ne moramo držati subotu…”. Zato je sedmi dan izdvojen kao Božji spomenik i trebalo ga je svetkovati da “budete svjesni da vas ja, Jahve, posvećujem” (Izlazak 31,13). To je pravo posvećenje. …

Ali djelo koje se mora obaviti treba ići više u dubinu, preuzeti stroži nadzor nad životom i karakterom. Neki su pomislili da je lako uvjeriti grešnika da se odrekne svojih idola, da vrši Božje zapovijedi, da povjeruje da će Isus uskoro doći s Neba na oblacima. Kad ne uspiju probuditi zanimanje ni želju za istraživanjem Pisma da bi se vidjelo je li doista tako, kad ne vide nikakvo pouzdano osvjedočenje u umovima onih koji prestupaju Božji zakon, kad često nailaze na neosnovane izgovore, na ravnodušnost ili odlučno protivljenje i podsmijeh, kad se njihovi slušatelji odvraćaju obasipajući prijezirom Božji sveti Zakon, oni bivaju obeshrabreni. Tamo gdje su očekivali uspjeh, doživljavaju poraz. …

O, kako će mnogo pouka ti mladi u vjeri morati svladati da bi naučili zadobivati duše za Krista! Neki će zahvaljujući porazu i neuspjehu naučiti nešto što u protivnom ne bi naučili, ali odbijanje i samo nekolicine stvara u njima osjećaj hladnoće, tako da se iskra milosti skoro gasi u njihovoj duši te pomišljaju da se ne isplati ulagati napore u spasenje drugih i prestaju biti svjetlo svijetu. Misao o vraćanju duša s njihovih pogrešnih putova, osjećaj odgovornosti nošenja drugima dragocjenog svjetla istine zamire i oni ne čine ništa. …

S tim teškoćama, protivljenjem, razočaranjima i obeshrabrenjima morat će se suočiti ponovno i to na mnogo odlučniji i žešći način, ali moraju biti čvrsti kao stijena kada je riječ o načelima. Ako smo kršćani, moramo ličiti na Krista, moramo odražavati svjetlo. (Letter 19c, 20. travnja 1874. — Pismo W. C. Whiteu)