Jutarnji stih

Pred puščanim cijevima (1)

“Jer on štiti staze pravde i čuva pute svojih pobožnika.” (Izreke 2,8)

Kao osamnaestogodišnji brucoš odlučio sam svoje proljetne školske praznike posvetiti širenju Evanđelja putem literarnog evangelizma. Dogodilo se da je jedna skupina odlazila baš u grad u kojem sam proveo rano djetinjstvo, pa sam joj se odmah priključio uzbuđen što ću imati priliku objavljivati Krista na području na kojem sam proveo djetinjstvo.
Naš tim od osam članova dočekalo je vrlo hladno vrijeme s temperaturama koje su dopirale i do minus sedam stupnjeva. Nudili smo knjige u tisućama domova dok su snježne pahuljice polako padale na zemlju. Međutim, Bog nas je blagoslovio kao što to uvijek čini. Svaki član naše skupine postigao je rekordnu prodaju. Kutije s knjigama koje smo ponijeli sa sobom ubrzo su bile prazne tako da smo morali nazvati našu školu i zatražiti da nam donesu još knjiga.
Grad u kojem smo kolportirali bio je jedan od 25 najopasnijih gradova za život u Sjedinjenim Američkim Državama, ali zbog svoje mladosti i potpunog povjerenja u božansku zaštitu, bio sam nesvjestan bilo kakvih opasnosti. Pred kraj proljetnih školskih praznika obilazio sam baš dio grada koji je bio poznat po nasilju i kriminalu. Napunio sam torbu knjigama Isusov život i Put Kristu. To nije bilo područje na kojem bi se prodavale kuharice i knjige o zdravlju. Ovaj dio grada obilazio sam prilično brzim tempom, nailazeći tu i tamo na poneki uspjeh i mnoga odbijanja.
Do poslijepodneva sam već pokucao na stotine vrata. Došao sam do posljednjeg reda kuća koje su se nalazile na rubu ovog oronulog dijela grada i izgledale toliko zapuštene i oštećene kao da su stradale u ratnim operacijama. Grabio sam brzo naprijed kroz hladnoću, tako pocrvenjelih i utrnulih zglobova na šakama od kucanja na vratima da sam već počeo kucati i dlanovima. Kad sam već prošao polovinu zgrada u ovom posljednjem redu kuća, zakucao sam, ili možda lagano udario, po jednim vratima.
“Tko je?” upitao je iznutra grubi i hrapavi glas. “Benjamin”, odgovorio sam.
“Što hoćeš?” glas je zvučao nestrpljivo. “Želim vam nešto pokazati”, doviknuo sam. (Literarni evanđelisti znaju da će osoba s druge strane pomisliti da tražimo novac i neće nas pustiti unutra ako otkriju svrhu našeg posjeta prije nego što se vrata otvore. Dakle, mi ne govorimo da bilo što prodajemo, već se ponašamo pomalo tajanstveno.)
A onda su se vrata odjednom otvorila i ja sam se suočio s dva otvora dugih cijevi na lovačkoj pušci sačmarici!
Benjamin Baker, Sjedinjene Američke Države


Komentiraj