Teška tišina spustila se na usamljene staze u prašumi, a dan je polako nestajao osvjetljavajući posljednjim sunčanim zrakama vrhove stabala i daleke planinske vrhove. Dnevna prašuma prepuštala je mjesto noćnoj. U gustom raslinju odvila se smrtonosna kobra i počela kliziti tiho, nevidljivo. Gmaz je pošao na svoj put…
Tisućama kilometara daleko jedna je mlada žena prošla kroz vrt i ušla u kuhinju. Odmaknula je pramen kose s čela i počela raspoređivati cvijeće koje je unijela. Nije joj palo na um da bi mogla biti umiješana u događaj koji će imati veze s kobrom.
Istoga dana jedan je mladi čovjek iz lisnice izvadio karticu i zadovoljno je promatrao. San mu se ostvario. Pred njim je budućnost fotografa izvjestitelja. Da je mogao vidjeti što ga čeka, okrenuo bi se i izabrao drugi put. Ali nije mogao vidjeti budućnost pa je pošao putom s kojega nema povratka.
Otad je prošlo nekoliko mjeseci. Toga jutra nad gradom je lebdjela magla. Burt Hunter je stigao automobilom pred zgradu velike nakladničke kuće, uzeo svoje fotoaparate i upravo htio krenuti, kad ga je pozvao urednik, inače njegov prijatelj.
Pet minuta poslije dobio je zadatak kojemu se nije nimalo obradovao. U predgrađu je trebao intervjuirati i fotografirati neku ženu koja je krotila životinje.
“Vrlo je poznata”, upozorio ga je urednik. “Održala je niz predavanja.”
“Možda traži da joj pomognem držati njezine ljubimce”, narugao se Hunter.
“Ne, kolega! Njezini ljubimci su male, ali opasne kobre. Ona ih kroti. Evo ti njezine adrese.”
Hunter se srdio što je dobio takav zadatak. No raspoloženje mu se popravilo kad je sunce probilo maglu. Pjevušio je vozeći se k njezinoj kući. Onda je prestao pjevušiti. Kuće su bile slične vilama. Zar ta žena stanuje ovdje? Stao je na označenoj adresi i prišao vratima. Pozvonio je.
Otvorila mu je mlada žena, elegantno odjevena. Mislio je da se zabunio. Ispričavajući se, objasnio je razlog svojega posjeta.
“Na pravom ste mjestu”, rekla je. “Čudite se? Vidite, ne radim taj posao iz zabave. To je znanstveni eksperiment. Kobre nisu opasne ako znate s njima postupati. Razumijem ih, ali sam uvijek vrlo oprezna. Znate i sami da im je ugriz smrtonosan.”
“Da, poznato mi je”, odgovorio je Hunter. “Ne mogu zamisliti da se osoba kao vi bavi kobrama. To vam nije potrebno!”
“I jest i nije. Osjećaj da rukujete smrću nije mala stvar.”
“Uvjeren sam da bi štošta drugo zahtijevalo istu spretnost, a bilo bi manje opasno. Ako nastavite, sigurno će se dogoditi nesreća. Poznat vam je zakon vjerojatnsti!”
“Kao da ste zabrinuti za mene”, nasmiješila se i dodala: “Uskoro ću prestati s tim poslom. Cvijeće je moja velika ljubav. Imam prekrasan cvijetnjak i volim ga njegovati.”
Zastala je, a onda, sjetivši se razloga novinarovog posjeta, nastavila:
“Htjeli ste snimati. Sjednite tamo, a ja ću biti ovdje, na suncu. Ne smijete uporabiti bljeskalicu jer bi se zmije uznemirile.”
Hunter je već postavljao kamere, ali kad je čuo posljednje riječi, okrenuo se i pitao:
“Valjda ih ne vadite iz košara?”
“Kakva bih ja bila krotiteljica kad to ne bih učinila? Ali bez brige, oprezna sam. Možda će vam biti nelagodno, ali radite kako vam kažem pa se ne trebate bojati.”
Okrenula se i otišla po svoje ljubimce.
Hunter je obrisao rupčićem lice. Pogledao je oko sebe. Nije mogao shvatiti: lijep i skup namještaj, prekrasni orijentalni tepisi i — kobre! Trgnuo se kad je začuo njezin glas:
“Gospodine Hunter, odsad uspjeh uvelike ovisi o vama. Ne smijete učiniti nikakav nagao pokret. Ako nešto ispustite iz ruke, ostavite da leži neko vrijeme, a onda se polako sagnite. Govorite mirno i polako… Jeste li spremni?”
Hunter je klimnuo glavom. Osjetio je kako mu trnci prolaze tijelom. Na stol obasjan suncem stavila je tri košare i iz jedne počela vaditi zmiju. Hunter je snimao i čudio se njezinoj mirnoći… I onda je trebao snimiti posljednju zmiju.
Vidio je kroz kameru kako je nova kobra podignula glavu i blago je zanjihala. Odjednom je primijetio kako se ženino lice zgrčilo. Stegnula je ruke. Sekunde su se pretvorile u vječnost. Onda je začuo njezin glas:
“Ne govorite i ne mičite se. Nešto nije u redu!”
Dok je govorila, polako je zatvorila druge dvije košare, zatim primaknula treću i u nju polako spustila zmiju. U trenutku kad je povlačila ruku, zmija se munjevito pokrenula i ugrizla je za ručni zglob.
Burt Hunter je osjetio šok kao da je ugrizla njega samoga. Žena se oslobodila zmije i zatvorila košaru. Čvrsto je stezala zglob.
“Slušajte”, rekla je, “idite gore u sobu. Tamo je ormarić sa serumom. Brzo!”
Hunter je bio brz. Ona je i dalje govorila kako treba uzeti špricu i gurnuti iglu kroz gumeni čep. Hunter se mučio s nečim što nikad u životu nije radio. Ruke su mu se tresle, ali je stiskao zube i pokušavao ugurati iglu u ampulu. Nije išlo. Pokušao je drugi put. I onda je odjednom osjetio kako mu je ampula rasprsnula; užasnuto je gledao kako serum curi kroz prste na tepih. Dah mu je stao. Podignuo je glavu i sreo njezin pogled.
Što može reći netko tko je svojim rukama zdrobio tuđi život? Hunterove usne su se dvaput pomaknule prije nego što je uspio progovoriti. Bile su to tek tri kratke riječi, ali su toliko tražile:
“Gospođo, oprostite mi!”
A ona je vrlo tiho odgovorila: “Da, svakako!”
Pet minuta poslije oglasio se zvuk vozila hitne pomoći. Prebacili su ženu u bolnicu. Liječnici su se trudili, ali je nisu uspjeli spasiti.
Hunter neće nikad zaboraviti tu ženu. I, iskreno rečeno, ne mogu niti ja. Igrala se s otrovnicama. To me podsjeća kako se ponekad igramo s grijehom. Svjesni smo posljedica, pa ipak… Ta žena je bila uvjerena da može vladati zmijama, namjeravala je prestati baviti se njima, ali nije prestala dovoljno brzo.
Kad govori o alkoholnom piću, Biblija kaže: “A na kraju ujeda kao zmija i žaca kao guja ljutica.” (Izreke 23,32) Te riječi možemo slobodno primijeniti na grijeh. On na kraju uvijek ujeda kao guja, kao kobra.
Pogledaj se, djevojko, mladiću! Što vidiš u sebi? Za čime ti srce teži? Kamo te vode oči? Kamo su usmjerene tvoje želje? Kakav je kraj puta koji si izabrao? Dobro znaš što te čeka…
Nitko ne kupuje smrt osim kad je đavao oblači i ukrašava da izgleda kao život, blještav, uzbudljiv, fascinantan život! Sotona nudi grijeh na tržnici života. Posao mu je prodati ga što brže može. Svaki njegov proizvod je primamljiv i naizgled nedužan. Ali ako bolje pogledaš i promisliš, shvatit ćeš da kupuješ smrt.
Američki slikar William Leigh naslikao je sliku kojoj je dao naziv “Otrovna lokva”. Njezina reprodukcija trebala bi krasiti sobu svakog mladića i djevojke.
Slika prikazuje pustinju u Arizoni. Nasred slike je lokva vode, ali ona nije za piće, jer je zasićena arsenom. Oko lokve nema zelenila, ali se zato vide izbijeljene životinjske i ljudske kosti osušene na žarkom pustinjskom suncu. One su upozorenje žednima.
To mjesto u Arizoni nije jedino u kojemu postoje otrovne lokve, niti su kopači zlata i pustolovi bili jedine žrtve žeđi. U gradovima, mjestima i selima cijeloga svijeta mnogo je takvih lokava sa zatrovanom vodom, a malo je onih koji zastaju upozoreni unaokolo rasutim bijelim kostima. Oni nisu svjesni Božjeg upozorenja: “Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu.” (Jeremija 2,13) Kako je bezumno prezreti izvor žive vode i tražiti vodu u napuknutoj nakapnici!
Bog želi da pijemo iz Izvora žive vode. Ali mnogi odlaze i piju iz otrovnih lokava. Piju bez razmišljanja, ne mareći što ih na kraju čeka smrt.
Opasnosti koje danas prijete mladima veće su od opasnosti svih mogućih bolesti. Danas se mladež suočava s otrovnim lokvama apetita, lošeg društva, nerazumnog izbora štiva, raskalašenih zabava. One obećavaju zadovoljenje svake, pa i najmanje želje za uživanjem i zabavom, ali su otrovne kao ona lokva u pustinji.
Kako ćeš postupiti? Hoćeš li piti s izvora žive vode ili iz lokve smrti? “Dječaci, pišem vama jer ste upoznali Oca. Oci, pišem vama jer ste upoznali onoga koji je od početka. Mladići, pišem vama jer ste jaki, jer je u vama riječ Božja i jer ste pobijedili Zloga.” (1. Ivanova 2,14) Bog se u svojoj Riječi obraća svima, mladima i starima.
Možemo pobijediti grijeh, možemo se spasiti od ugriza otrovne kobre. Još uvijek postoji ampula Spasiteljevog seruma protiv ugriza stare Zmije: dragocjena Kristova krv prolivena za mene i tebe. No doći će dan kad taj protuotrov više neće moći djelovati.
Što kaniš učiniti? Odlučuješ li ostaviti otrovne lokve i poigravanje s grijehom?
“Božji anđeli čekaju kako bi ti pokazali put života. … Odluči sada … da ćeš izabrati put pravednosti, da ćeš biti marljiv, iskrena srca i da se život s tobom neće pokazati pogreškom. Idi naprijed vođen nebeskim anđelima, budi hrabar i poduzetan, neka tvoja svjetlost svijetli…” (Ellen G. White, Moj život danas, str. 9)
Među nama ima onih koji su svjesni da ih je ugrizla zmija. Znaju da nisu uvijek živjeli onako kako je Bog od njih očekivao. Hoćete li se Spasiteljevom krvlju ponovno posvetiti Bogu?
Uvjeren sam da među nama ima i onih koji su tijekom ovoga razmišljanja osjetili da ih Sveti Duh poziva na odluku. Postali su svjesni da je njihov životni put bio bez cilja, a kraj smrt. Hoćeš li odlučiti poći Božjim putom, spreman izvršavati Njegovu volju?
A ti, koji već dugo ideš za Gospodinom, želiš li ponovno potvrditi odluku da ćeš Ga i dalje vjerno slijediti?
Ako smo donijeli te odluke, kleknimo i u molitvi se predajmo našemu Gospodinu Isusu Kristu!
Molitva
“Nebeski Oče, želim Te upoznati, ali se moje kukavičko srce boji odreći svojih igračaka. Ne mogu se odvojiti od njih a da ne dođe do unutarnjeg krvarenja; ne pokušavam pred Tobom skriti užas koji me obuzima pri pomisli da ih moram ostaviti. Dolazim dršćući, ali dolazim. Molim Te, iskorijeni iz mojega srca sve što sam tako dugo njegovao i što je postalo dio mojega života, tako da bi Ti mogao ući i živjeti u njemu bez suparnika. Tada ćeš učiniti slavnim mjesto boravka svojih nogu. Mojemu srcu neće trebati sunca da ga obasjava, jer ćeš Ti biti njegovo svjetlo i u njemu neće biti noći. To Te molim u Isusovo ime. Amen.” (A. W. Tozer, Blessedness of Possessing Nothing, pogl. 2, Epilog)
Hinko Pleško