Kao ljudska bića stvoreni smo za priče, a pričanje naših životnih priča, uključujući naša iskustva boli i traume, može biti moćno oruđe za iscjeljenje i iskupljenje, rekao je 28. kolovoza Marko Zeko, pastor crkve u Splitu u Hrvatskoj. Njegovi komentari bili su dio izlaganja tijekom Europskog pastorskog savjetovanja (EPC) 2024. u Beogradu u Srbiji.
Događaj koji se održao od 27. do 31. kolovoza pod temom “Uključeni u misiji”, okupio je više od tisuću adventističkih pastora iz dvadeset i dvije zemlje Transeuropske divizije (TED) te regionalne i svjetske crkvene vođe na bogoslužjima, učenju i druženjima. Uključivao je zajednička bogoslužja i predavanja, te desetine radionica o teologiji, psihologiji, savjetovanju, brizi za crkve, o širenju Radosne vijesti i misiji. Zeko je u svojoj prezentaciji pozvao sudionike da budu svjesni vlastitih životnih priča i da iskoriste ono što je on nazvao “iskupljujućom snagom privlačne priče”.
Uloga životnih iskustava
Pripovijedanje je ugrađeno u našu ljudsku narav, podsjetio je pastor Zeko. To stvara vezu između drugih ljudi i nas. U tom kontekstu, naše najranije životne priče, uključujući naše priče o boli i traumi, imaju moć oblikovanja onoga što jesmo. One utječu čak i na razvoj našeg mozga, rekao je navodeći američkog psihijatra Brucea D. Perryja. “Naša životna iskustva oblikuju način na koji se ključni sustavi u našem mozgu organiziraju i funkcioniraju.” naveo je Zeko.
Za adventiste sedmog dana, rekao je, ključno je biti svjestan da “odnosi utječu na naš mozak više nego išta drugo — više od tjelovježbe, više od prehrane, više od vjerskih iskustava.” Istodobno, naša najranija životna iskustva mnogo su značajnija za razvoj našeg mozga nego naša kasnija iskustva. To je razlog zašto se psiholozi slažu da su najranija iskustva s našim roditeljima i skrbnicima presudna u oblikovanju onoga što jesmo.
U tom kontekstu, naša prošla iskustva mogu biti temeljna značajka za razumijevanje tko smo u sadašnjosti. Još jednom je Zeko naveo Perryja: “Tvoja prošlost nije isprika. Ali to je objašnjenje i nudi uvid u pitanja koja si mnogi od nas postavljaju: Zašto se ponašam tako kako se ponašam? Zašto se osjećam tako kako se osjećam? Za mene nema sumnje da su naše snage, naše ranjivosti i jedinstveni odgovori izraz onoga što nam se dogodilo.”
Integracija nasuprot fragmentaciji
Objasnio je da, kad kao adventisti čitamo u Rimljanima 8,22 o uzdisanju stvaranja, obično pomislimo na znakove drugog dolaska. Ali biblijski redak također govori o raspadu, rascjepkanosti koja je posljedica grijeha, a koje utječe na obitelji i crkve, i o tome tko je otac tog raspadanja. Trebali bismo se zapitati: “Kako je taj raspad utjecao na moj brak, obitelj, crkvu i priče koje me oblikuju?” Dodao je: “Vjerujem da je došlo vrijeme da postanemo svjesniji onoga što se dogodilo Božjem stvorenju, a ne samo onoga što nije u redu s Božjim stvorenjem.”
U pastoralnom kontekstu, često se moramo usmjeriti na ono što nije u redu s Božjim stvorenjem (primjerice, crkvena disciplina). Međutim, pastorima i drugim ljudima vjere dobro bi bilo uobličiti raspravu o tome što se dogodilo Božjem stvorenju. “Zašto se osoba tako ponaša? Što se dogodilo u njihovom iskustvu da to oblikuje njihove odluke i ponašanje?” Dakle, pastori bi bili spremniji saznati i poslušati životne priče ljudi, pitajući ih što se njima dogodilo. “To je vrlo teško učiniti i zahtijeva više vremena, truda i empatije… više ljubavi prema ljudima,” rekao je Zeko.
Takav pristup može pomoći pastorima i drugim vođama da bolje razumiju kako se ljudi u crkvi ponašaju, kako oblikuju svoju teologiju, kako razumiju Boga. “Što su ljudi u našim crkvama više dezintegrirani, to će se više držati teologije koja nije sto posto Radosna vijest.” — rekao je.
Zeko je ispričao slučaj zrele žene koja se zanima za adventističku poruku, koja je prošla biblijske studije, ali se još uvijek ne može odlučiti potpuno predati Bogu. “Njezina prošla životna iskustva bila su toliko teška da se sada bori s dva osnovna pitanja: ‘Jesam li sigurna? Jesam li voljena?’ Budući da ne može pozitivno odgovoriti na ta pitanja, teško donosi odluku.” ispričao je Zeko.
Moć naše prošlosti
U sljedećem dijelu svojeg izlaganja pastor Zeko je pozvao adventističke pastore, vođe i članove da prigrle svoje prošle životne priče, uključujući traumatska iskustva, te da ih koriste kao pomagalo za rast i povezivanje s drugima. Upozorio je da je to dug, spor i mukotrpan postupak, ali nagrađujući. “To je postupak koji zahtijeva izgradnju snošljivosti prema emocionalnoj nelagodi.” rekao je. “Kad sam se na skupnoj terapiji suočio sa svojom traumom, iskustvima iz djetinjstva, bilo je tako neugodno. Htio sam pobjeći.” priznao je Zeko.
Pozvao je crkvene djelatnike da razumiju kako obraćenje ne znači da su sva naša pitanja iz prošlosti riješena. Koristeći vlastitu životnu priču, podijelio je kako čak i nakon što se obratio i prihvatio Boga u svojem životu, nije bio svjestan koliko povijesne i međugeneracijske traume utječu na njegovo iskustvo. U njegovom slučaju bila mu je potrebna terapija, podrška supruge i drugih ljudi kako bi postao svjesniji vlastite priče, a ona je razotkrila što je on i kako se ponaša.
Naglasio je: “Mi smo ranjivi, mi smo ranjeni, ali smo u isto vrijeme lijepi. A kad uđeš u svoju priču, u svoju traumu, doživiš da te Bog sve više i više prihvaća.”
Značenje za pastore
Ovakva nova svijest doprinijet će i utjecati čak i na to kako adventistički pastor pristupa svojoj ulozi, rekao je Zeko. Naveo je profesora i teologa Henrija Nouwena, koji je napisao da je “kršćanski vođa budućnosti pozvan biti potpuno nebitan, i stajati u ovom svijetu bez ičega za ponuditi osim vlastitog ranjivog ja. To je način na koji je Isus došao otkriti Božju ljubav… Misterij službe je da smo odabrani da našu vlastitu ograničenu i vrlo uvjetovanu ljubav učinimo vratima za neograničenu i bezuvjetnu Božju ljubav.”
Zeko je pozvao adventističke pastore da u pastoralnoj praksi uključe životne priče ljudi u svoje crkve, da “uključe proživljene priče ljudi i dovedu te priče u dijalog s njihovim biblijskim pripovijestima”, rekao je, navodeći konzultante Alana Roxburgha i Freda Romanuka. Ispričao je kako je osnovao dvije male usporedne skupine za pripovijedanje u sklopu projekta vođenja. “Jedna skupina se sastojala od članova crkve, a druga je bila oblikovana od nečlanova”, rekao je. “Članovi crkve su se teže povezivali sa svojom prošlošću i svojim pričama.” izvijestio je.
To ima snažan utjecaj na pastoralnu praksu, naglasio je Zeko. “Zamislite što bi se dogodilo kad bismo u našim crkvama, osim bavljenja biblijskim ulomcima, počeli u malim povjerljivim skupinama dijeliti svoje životne priče”, rekao je. “I ako mislite da je to preteško za provesti, počnite barem razmišljati o svojoj životnoj priči. Za početak, počnite slušati svojeg supružnika… U mojoj priči, Bog je upotrijebio moju ženu da dopre do mene i spasi me od mojeg raspada.”
Cilj je, rekao je Zeko, doći do mjesta gdje ne samo da možemo naći sebe, nego i Boga. “Krajnji cilj je pronalaženje pravog šaloma — mira.” rekao je.
Marcos Paseggi, tedNEWS i Adventist Review