“Dvadeset i četiri starješine padoše pred Jaganjca. U svakoga bijahu citre i zlatne čaše pune kâda. A to su molitve svetih.” (Otkrivenje 5,8)
Do tada učenici nisu poznavali Spasiteljeve neograničene izvore pomoći i sile. Rekao im je: “Do sada niste ništa u moje ime molili.” (Ivan 16,24) Objasnio je da je tajna njihovog uspjeha u traženju sile i milosrđa u Njegovo ime. On će biti prisutan pred Ocem da se moli za njih. Molitvu poniznog molitelja Isus predstavlja kao svoju osobnu želju za tu dušu. Svaka iskrena molitva čuje se na Nebu. Možda neće biti izražena tečno; ali ako je od srca, uzdići će se do Svetišta u kojemu Isus služi, i On će je prinijeti Ocu savršenim riječima, divnu i mirisnu od kâda Njegova osobnog savršenstva.
Staza iskrenosti i čestitosti nije staza bez prepreka, ali zato u svakoj poteškoći trebamo vidjeti poziv na molitvu. Ne postoji nijedno biće koje ima neku moć a da je nije primilo od Boga, i da izvor iz kojega ona potječe nije dostupan i najslabijem ljudskom biću. “I što god zamolite u moje ime,” kaže Isus “učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. Ma što me zamolili u moje ime, ja ću to učiniti.”
Krist je nalogom — “u moje ime” — pokazao svojim učenicima kako moliti. U Kristovo ime Njegovi sljedbenici trebaju stajati pred Bogom. U Gospodnjim očima oni imaju vrijednost kroz vrijednost žrtve koja je učinjena za njih. Oni su dragocjeni zbog Kristove pravednosti koja im je uračunata. Zbog Krista Gospodin oprašta onima koji Ga se boje. On u njima ne gleda zloću grešnika; u njima prepoznaje sličnost sa svojim Sinom u kojega vjeruju.
Gospodin je razočaran kad se Njegova djeca malo cijene. On želi da Njegovo izabrano nasljedstvo cijeni sebe prema cijeni kojom ih je On procijenio. Bog ih je želio, inače ne bi poslao svojega Sina da ih otkupi u tako skupom pothvatu. On ima određenu zadaću za njih i vrlo je zadovoljan kad od Njega traže najviše prednosti u želji da proslave Njegovo ime. Oni mogu očekivati puno ako imaju vjeru u Njegova obećanja. (Isusov život, str. 553,554)