“Pristupajmo k njemu iskrena srca i sa sigurnim uvjerenjem.” (Hebrejima 10,22)
Nema istinske molitve bez istinske vjere. Jer “bez vjere nemoguće mu je ugoditi” (Hebrejima 11,6). Molitva i vjera su ruke kojima duša pada oko vrata beskonačne ljubavi i hvata se za mišicu bezgranične sile. Što se tiče iskustva u Njegovoj istini, Bog ne priznaje nijemu djecu. Vjera je aktivna, djelotvorna sila. Novorođena vjera u Krista otkriva se preko molitve i proslavljanja. Molitva pruža olakšanje i utjehu uznemirenoj duši. Iskren, ponizan molitelj pred prijestoljem milosti svjestan je da stupa u prisan razgovor s Bogom na način koji je On odobrio, i da je u velikoj prednosti zato što razumije koliko Bog znači duši koja vjeruje. Mi moramo biti svjesni svojih potreba. Moramo biti gladni i žedni života u Kristu i po Kristu. Tada ćemo izlaziti pred Njega u poniznosti i iskrenosti, a On će nam davati vjeru koja radi po ljubavi i čisti dušu. …
Krist se dragovoljno i radosno pokoravao Božjoj volji. Tako je “ponizio sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu” (Filipljanima 2,8). S obzirom na sve što je On učinio, treba li nama biti teško odreći se sebe? Hoćemo li ustuknuti kad trebamo uzeti udjela u Kristovim stradanjima? Njegova smrt trebala bi pokrenuti svako vlakno našeg bića čineći nas spremnim da sve što imamo i što jesmo posvetimo Njegovom djelu.
Kad pomislimo što je On učinio za nas, naše srce treba se ispuniti zahvalnošću i ljubavlju, a mi se odreći svake sebičnosti i grijeha. Koju bi dužnost srce moglo odbiti pod neodoljivim utjecajem Božje i Kristove ljubavi? “S Kristom sam razapet”, izjavio je apostol Pavao. “Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,19.20)
Povežimo se, dakle, s Bogom nesebičnom, samopožrtvovnom poslušnošću. Vjera u Krista uvijek vodi k dragovoljnoj, radosnoj poslušnosti. On je umro da bi nas izbavio od svakog bezakonja i da bi očistio sebi poseban narod koji revnosno čini dobra djela. Treba postojati savršena usklađenost s Božjom voljom — u misli, riječi i djelu. Nebo je samo za one koji su očistili svoje duše poslušnošću prema istini. (Letter 301, 2. studenoga 1904., starješini S. N. Haskellu i njegovoj supruzi)