“Nemojte ljubiti ni svijeta ni onoga što je u svijetu!” (1. Ivanova 2,15)
Krist nije rekao da čovjek neće htjeti ili da neće smjeti, već da neće moći služiti dvojici gospodara. Božji i Sotonini interesi nemaju nikakvog zajedništva ni srodnosti. Onda gdje savjest opominje kršćanina da se suzdrži, odrekne sebe i zastane, tjelesan čovjek prekoračuje granice da bi popustio svojim sebičnim sklonostima. S jedne strane granice stoji Kristov samoprijegorni sljedbenik, a s druge strane ljubitelj svijeta koji ugađa svojim sklonostima, povodi se za modom, ponaša se lakomisleno i srlja u zabranjena zadovoljstva. Na tu stranu granice kršćanin ne može prijeći.
Nitko ne može zastupati neutralno gledište. Ne postoji srednja vrsta ljudi koja ne ljubi Boga, ali ne služi ni neprijatelju pravednosti. Krist treba živjeti u ljudskim oruđima, služiti se njihovim darovima i koristiti se njihovim sposobnostima. Njihova volja mora biti podčinjena Njegovoj volji, a oni moraju raditi u Njegovu duhu. Tada više i ne žive, nego u njima živi Krist. Onaj tko se potpuno ne preda Bogu, pod vlasti je druge sile i sluša glas čiji su savjeti sasvim drukčije naravi. Polovična služba stavlja ljudsko oruđe na neprijateljevu stranu i čini ga uspješnim saveznikom četa tame. Kad ljudi koji tvrde da su Kristovi borci stupe na stranu Sotoninog saveza i pomažu toj strani, dokazuju da su Kristovi neprijatelji. Iznevjerili su sveto povjerenje. Postali su spona između Sotone i pravih boraca i preko njih neprijatelj stalno nastoji zavesti srca Kristovih ratnika.
Najsnažnije uporište poroka na ovome svijetu nije razvratan život pokvarenog grešnika ili prezrene propalice. To je život koji inače izgleda besprijekoran, častan i plemenit, a u njemu se gaji neki grijeh, popušta se nekom poroku! Za dušu koja se u tajnosti bori protiv neke velike kušnje i dršće na samom rubu ponora, takav primjer je jedan od najsnažnijih shvaćanja o životu, istini i časti, a ipak namjerno prestupa jedan propis svetog Božjeg zakona, izopačuje sve plemenite darove koje je primio od Boga i pretvara ih u mamac grijeha. Genijalnost, darovitost, suosjećajnost, čak i velikodušnost i ljubazno postupanje mogu postati Sotonin mamac da i druge duše gurne u ponor propasti za ovaj i za budući život. (Misli s Gore blaženstava, str. 81,82)