“Prepusti Jahvi putove svoje, u njega se udaj, i on će sve voditi.” (Psalam 37,5)
U ljudskom rodu postoji sebičnost, ambicija koja šteti Božjem djelu. Vlastiti probitak mora se izgubiti iz vida. Ničiji cilj ne smije biti da bude prvi, nema stajanja po strani od Božjih radnika, ne smije se govoriti i pisati licemjerno o onome što prije nije bilo kritički i s molitvom ispitano i ponizno izneseno pred odbor.
Budući svijet je blizu sa svojim nepromjenjivim i važnim sadržajima — tako blizu, tako jako blizu, a tako veliko djelo treba obaviti, tolike važne odluke donijeti. Ali u naše su se odbore uvukla i dopušteno im je da utječu unaprijed stvorena mišljenja, sebične ideje i planovi, loše karakterne crte usvojene rođenjem. Uvijek trebate osjećati da je grijeh kretati se na impuls. Ne zloupotrebljavajte svoju moć provodeći vlastite odluke bez obzira na posljedice po druge zato što vam vaš položaj to omogućuje. Vi trebate koristiti moć koja vam je dana kao sveto, svečano povjerenje držeći na umu da ste sluge svemogućega Boga i da ćete se na sudu morati suočiti sa svakom odlukom koju ste donijeli. Ako su vaša djela nesebična i na slavu Bogu, ona će podnijeti ispit. Ambicioznost je smrt za duhovni napredak, genijalnost je pogrešiva, lijeni nemar je zločin, a život u kojemu je svako pravedno načelo poštovano, mora biti uspješan. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 5, str. 367,368)
Kada dijete krene na to putovanje, na kojemu prije ili poslije mora samo izabrati smjer i odlučiti o svojoj vječnoj sudbini, iskreno bismo ga trebali uputiti da svoje povjerenje pokloni sigurnom Vodiču i Pomoćniku! (Odgoj, str. 211)