“Reknem li bezbožniku: ‘Bezbožniče, umrijet ćeš!’ — a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.” (Ezekiel 33,8)
Svako ponižavanje, ukor i okrutnost, sve na što je Sotona mogao navesti ljudsko srce da izmisli, sve je okušano na Kristovim sljedbenicima. I to će se ponovno ispuniti na izrazit način jer je tjelesno srce i sada u neprijateljstvu s Božjim zakonom, i ne može se pokoriti Njegovim zapovijedima. Imamo veliku prednost što živimo pod vladavinom gdje možemo obožavati Boga prema nalozima savjesti. Međutim, ljudska narav danas nije u većem skladu s Kristovim načelima nego što je bila u proteklim vjekovima. Svijet je i dalje u neprijateljstvu s Isusom. Ista mržnja koja je izazvala povik: “Raspni ga, raspni!” i dalje djeluje u djeci neposlušnosti. Isti sotonski duh koji je u mračnom Srednjem vijeku slao ljude u tamnice, u progonstva i na lomače, koji je izmislio inkvizicijska mučenja, koji je izvršio pokolj u Bartolomejskoj noći, koji je zapalio vatre Smithfielda, i dalje radi sa zlokobnom energijom u nepreporođenim srcima.
Iako se od nas očekuje da se u postupanju prema svojim neprijateljima ugledamo na Krista, da bismo sačuvali mir, mi ne smijemo zataškavati mane onih za koje vidimo da griješe. Isus, Spasitelj svijeta, nikad nije postizao mir zataškavanjem bezakonja niti bilo čime što bi podsjećalo na kompromis. Premda je Njegovo srce uvijek bilo preplavljeno ljubavlju prema svim ljudima, nikada nije bio popustljiv prema njihovim grijesima. Bio je prijatelj grešnika i nije šutio dok su slijedili pravac koji je donosio propast njihovoj duši — duši koju je On otkupio svojom krvlju. Strogo je ukoravao svaki porok. Zalagao se da čovjek bude iskren prema sebi time što će postati sve što Bog od njega traži, vjeran svojim višim i vječnim interesima. Dok je živio u svijetu oštećenom i žigosanom kletvom koju je donijela neposlušnost, On nije mogao biti u miru s tim svijetom a da ga ne upozori, ne pouči i ne ukori. To bi značilo postizati mir po cijenu zanemarivanja dužnosti. Njegov mir sastojao se u svijesti da je izvršio volju svojega Oca, a ne u stanju stvari nastalom kao rezultat nevršenja svoje dužnosti. (Review and Herald, 16. siječnja 1900.)
Za razmišljanje: Kako se ja odnosim prema ljudima koji otvoreno čine grijeh?