“A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu.” (Djela 2,47)
Prvoj Crkvi bilo je povjereno djelo koje se neprekidno širilo 243 — djelo osnivanja centara svjetla i blagoslova gdje god su iskrene duše bile spremne stupiti u Kristovu službu. Naviještanje Evanđelja trebalo je obuhvatiti cijeli svijet i vjesnici križa se nisu mogli nadati da će ovu važnu zadaću ostvariti ako ne ostanu sjedinjeni vezama kršćanskog jedinstva i tako pokažu svijetu da su jedno s Kristom u Bogu. Zar se njihov božanski Vođa nije molio Ocu: “Čuvaj u svome imenu one koji si mi dao, da budu jedno kao mi”? Nije li rekao svojim učenicima: “I svijet ih zamrzi, jer više ne pripadaju svijetu”? Nije li molio Oca da “postanu potpuno jedno”, “da svijet vjeruje da si me ti poslao” (Ivan 17,11. 14.23.21)? Njihov duhovni život i sila ovisili su o tijesnoj vezi s Onim koji im je naložio da propovijedaju Evanđelje.
Učenici su se samo ujedinjeni s Kristom mogli nadati snazi Duha Svetoga i suradnji nebeskih anđela. Uz pomoć ovih nebeskih sredstava oni će pred svijetom pokazati da su jedinstveni i bit će pobjednici u sukobu koji su bili prisiljeni stalno voditi protiv sila tame. Kako budu ujedinjeni nastavili raditi, nebeski će vjesnici poći pred njima otvarajući put; srca će biti pripravljena za prihvaćanje istine i mnogi će biti zadobiveni za Krista. Dokle god ostanu ujedinjeni, Crkva će napredovati “lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, strašna kao vojska pod zastavama” (Pjesma 6,10). Ništa se neće moći usprotiviti njezinu napredovanju. Crkva će ići iz pobjede u pobjedu, slavno ostvarujući svoju božansku zadaću naviještanja Evanđelja svijetu.
Organizacija Crkve u Jeruzalemu trebala je služiti kao model za organizaciju crkava u svakom drugom mjestu gdje će vjernici istine zadobiti obraćenike na Evanđelje. Oni koji su dobili odgovornost općeg nadzora nad Crkvom nisu smjeli gospodariti nad Gospodnjom baštinom, već su kao mudri pastiri trebali pasti “stado Božje” (1. Petrova 5,2). (Djela apostolska, str. 57)