“Čisto srce stvori mi, Bože!” (Psalam 51,12)
Ali kad se srce pokori utjecaju Božjeg duha, savjest se budi i grešnik razaznaje ponešto od dubine i svetosti Božjeg svetog Zakona, temelja Njegove vladavine i na Nebu i na Zemlji. Tako “Svjetlo istinito, koje rasvjetljuje svakoga čovjeka, dođe na ovaj svijet” (Ivan 1,9) te rasvjetljuje tajne duše pa skrivena djela tame izlaze na vidjelo. Osvjedočenost obuzima um i srce. Grešnik postaje svjestan Božje pravednosti i osjeća stravu da se pod teretom krivnje i poročnosti pojavi pred Onim koji ispituje srca. On vidi Božju ljubav, ljepotu svetosti, radost čistoće, i čezne da se očisti i postane dostojan veze s Nebom.
Davidova molitva nakon njegova pada pokazuje kako izgleda pravo žaljenje zbog grijeha. Njegovo je kajanje bilo iskreno i duboko. U molitvi se nije trudio umanjiti svoju krivnju i nije izražavao želju za izbjegavanjem kazne koja mu je prijetila. David je uvidio veličinu svojega prijestupa, shvatio je da je ukaljao svoju dušu, gnušao se svojega grijeha. Nije se molio samo za oprost, već i za očišćenje srca. Čeznuo je za radošću svetosti, za obnavljanjem sklada i zajednice s Bogom. …
Ovakvo kajanje nadmašuje našu snagu; mi ga ne možemo postići, već dobiti jedino od Krista koji se uzdignuo u visine i dao darove ljudima. …
Biblija ne naučava da se grešnik mora pokajati prije no što posluša Kristov poziv: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Matej 11,28) Sila koja dolazi od Krista vodi k pravom pokajanju. Petar je objasnio Izraelcima: “Njega je Bog desnicom svojom uzvisio za Vođu i Spasitelja, da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha.” (Djela 5,31) Bez Kristovog Duha koji budi našu savjest mi se ne možemo pokajati, kao što bez Krista ne možemo dobiti ni oprost.
Krist je izvor svake dobre pobude. Jedino On može usaditi u srce neprijateljstvo prema grijehu. Svaka želja za istinom i čistoćom, svako osvjedočenje u našu vlastitu grešnost dokaz je da Njegov Duh djeluje na naša srca. (Put Kristu, str. 23—25)