Primjer pravog posvećenja

30. 03. 2024.

“Tko god je položio ovu nadu u njega, čisti se od grijeha kao što je on čist.” (1. Ivanova, 3,3)

U životu učenika Ivana vidimo primjer pravog posvećenja. U godinama prisnog druženja s Kristom Spasitelj mu je često upućivao opomene i upozorenja, a on je te ukore primao. Kako mu se otkrivao karakter božanskog Sina, Ivan je vidio vlastite nedostatke i ta ga je spoznaja učinila poniznim. Dan za danom, kao suprotnost svojem nasilnom duhu promatrao je Isusovu nježnost i podnošenje, i slušao Njegove pouke o poniznosti i strpljivosti. Njegovo je srce dan za danom privlačio Krist dok u ljubavi prema svojem Učitelju nije iz vida izgubio sebe. Moć i nježnost, veličanstvenost i krotkost, snaga i strpljivost koju je svakog dana vidio u životu Božjeg Sina, ispunili su njegovu dušu divljenjem. Svoju uvredljivu, častohlepnu ćud pokorio je preobražavajućoj Kristovoj snazi i božanska je ljubav preobrazila njegov karakter. …

Preobrazba karaktera koja se vidi u Ivanovu životu uvijek je posljedica zajedništva s Kristom. U karakteru pojedinca mogu postojati značajni nedostaci, ali kad postane pravi Kristov učenik, sila božanske milosti vrši preobraženje i posvećenje. Gledajući kao kroz staklo Gospodnju slavu, on se mijenja iz slave u slavu dok ne postane sličan Onomu koga obožava.

Ivan je bio učitelj svetosti i u svojim je pismima Crkvi iznio nepogrešiva pravila za ponašanje kršćana. “Tko god je položio ovu nadu u njega,” pisao je, “čisti se od grijeha kao što je on čist.” “Tko tvrdi da ostaje u njemu, taj mora tako živjeti kako je on živio.” (1. Ivanova 3,3; 2,6) Ivan je naučavao da kršćanin mora uvijek biti čistog srca i života. Kao što je Bog svet u svojem okruženju, tako i pali čovjek, vjerom u Krista, treba biti svet u svojem.

“Ovo je, naime, volja Božja”, pisao je apostol Pavao, “vaše posvećenje.“ (1. Solunjanima 4,3) Posvećenje Crkve Božji je cilj u Njegovom cjelokupnom postupanju s pripadnicima svojeg naroda. On ih je izabrao od vječnosti da bi mogli biti sveti. On je dao svojeg Sina da umre za njih da bi se mogli posvetiti poslušnošću istini, oslobođeni svake sebičnosti. Od njih zahtijeva osobni rad, osobnu predaju. (Djela apostolska, str. 351,352)