Torbe su spakirane i složene u automobilu. Još nekoliko oproštajnih riječi i krećemo kući. U duhu smo već na putu. Tako nam se često događa kad smo neko vrijeme odsutni — primjerice, na nekom zasjedanju. Kao adventisti sedmoga dana čeznemo za našim nebeskim domom, za mjestom gdje ćemo boraviti zauvijek. To već stotinu i pedeset godina izjavljujemo svojim imenom.
Pa ipak, jesmo li spremni za susret s našim Bogom? Kad treba putovati, pripremam popis onoga što još moram obaviti. Postoji li takav popis za pripremu našeg velikog međuplanetarnog putovanja? Ako postoji, jesmo li ga načinili sami, ili nam ga je predložio Bog? Možda se prisjećamo nekih odgovarajućih biblijskih redaka kao što su: “Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno…” (Psalam 24,4) “… Te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu — na slavu i hvalu Božju.” (Filipljanima 1,10.11) “Zato, ljubljeni, dok to iščekujete, uznastojte da mu budete neokaljani i besprijekorni, u miru.” (2. Petrova 3,14) “Ljubljeni, sad smo djeca Božja i još se ne očitova što ćemo biti. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kao što jest. I tko god ima tu nadu u njemu, čisti se kao što je on čist.” (1. Ivanova 3,2.3) “Na ustima se njihovim laž ne nađe, neporočni su.” (Otkrivenje 14,5)
Čitajući ove rečenice u iskušenju smo da kažemo: “Čekaj, ovo je dovoljno! Takve izjave nas ‘ubijaju’. Pa takvi ne možemo biti!” Ali, kaže li Bog nešto samo tako, a u biti to ne misli? Možemo li malo spustiti mjerilo? S druge strane: može li neki sportaš dobiti pravo da se natječe na olimpijadi, ako se samo ozbiljno trudi, ali nije ostvario potreban cilj: olimpijsku razinu? Ipak, ako Isus pobjednicima iz Laodiceje obećava da će sjediti s Njim na prijestolju, onda to mora biti i ostvarivo!
Kakvi smo zapravo? Isus kaže: “I anđelu Crkve u Laodiceji napiši: ‘Ovo govori Amen, Svjedok vjerni i istiniti, Početak Božjeg stvorenja: Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta. Govoriš: Bogat sam, obogatih se, ništa mi ne treba! A ne znaš da si nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol.’” (Otkrivenje 3,14-17)
On nas poznaje bolje nego mi sami sebe. Mi možemo misliti da smo u svemu ispravni. Ne želimo se isticati, biti “fundamentalisti” — ali ne i “nevjernici”. Mi smo kršćani — ali u duhu vremena: ne odlučno vjerni, ne “ekstremni”, već slobodoumni i ekumenski nastrojeni. A upravo takvi jesmo — “ni studen ni vruć”. I bogati smo: “Imamo istinu.” Ili smo ipak izopačeni, zastarjeli, ostali na razini devetnaestog stoljeća? Pa mi pomažemo preko ADRA-e, surađujemo s velikanima ovog svijeta, imamo ugled. Odrasli smo. Imamo obrazovanje i znanje: stalno nastaju nova adventistička sveučilišta. Sve je to dobro. Neobično je samo što nam Isus kaže: “A ne znaš!” Što ne znamo? Kakvi smo stvarno, naime sasvim suprotno od onoga što mislimo — “nevolja i bijeda, i ubog, i slijep, i gol”. I kako se očituje ta samoobmana? Isus kaže: Ako sve tako ostane, morat ću te ispljunuti. Ne samo za ovaj svijet “dođe čas suda njegova!”1 Ovaj istražni sud je više sud nad crkvom i za crkvu.2 Isus za nju vrši u nebeskom Svetištu posebno djelo. On je čisti.3 On za nju čini sve kako bi je spasio i pripremio za susret s Njim. Trebamo li činiti više da bismo bili spremni, imati čišće učenje, čišće crkve, čišća srca? Kako ćemo i kakvi trebamo biti da se uklopimo u Njegovo kraljevstvo? Što nam Isus savjetuje?
Kome se prvom Isus obraća svojom porukom? On započinje riječima: “I anđelu Crkve u Laodiceji napiši …” Tko je to? Sedam anđela ili vjesnika su sedam crkava koje su prema Otkrivenju 1,20 “sedam zvijezda“ u desnici veličanstvenog Velikog svećenika Isusa; to su starješine, propovjednici, odgovorne osobe u crkvi. Kakva ohrabrujuća slika: nalazimo se u Njegovoj desnici. Mi smo pod Njegovog posebnom zaštitom, opunomoćeni da širimo Njegovu Riječ. Mi trebamo postupati prema Njegovom nalogu i objavljivati Njegovu Riječ neiskrivljenu.
Nama je jasno da su sedam pisama zapravo Isusove poruke upućene Njegovoj crkvi u sedam različitih razdoblja crkvene povijesti 4 — a ona upućena Laodiceji poruka je crkvi posljednjeg vremena. Naša je zadaća tu poruku objavljivati drugima. “Propovjednici koji propovijedaju istinu za sadašnje vrijeme ne bi trebali zanemariti svečanu vijest upućenu Laodicejcima.” (Ellen G. White, Svjedočanstva za Crkvu, sv. 3, str. 226, izvornik 257) Već je u prvim godinama Elleni G. White u jednom viđenju pokazano da je poruka upućena Laodiceji vijest o duhovnom buđenju i rešetanju, i njezino prihvaćanje uvjet je za primanje kasne kiše.
Isus nas već u uvodu podsjeća da nas samo On može promijeniti, jer se predstavlja kao “početak stvaranja Božjeg”, kao Izvor stvaranja ili Stvoritelj čija riječ ima silu. Time ne samo što proturiječi svakoj teoriji o razvitku svijeta, nego i svakoj zamisli za duhovni i karakterni samorazvoj do savršenstva.
Na vrhuncu svoje poruke jamči nam svoju ljubav i poziva nas na pokajanje (redak 19): “Ja korim i odgajam one koje ljubim. Revan budi i obrati se!” To je Njegov poziv na duhovno buđenje i obnovu.
Budući da bolujemo od bolesti višestrukog nedostatka, savjetuje nam da sve što manjka našem nedostatku “kupimo” kod Njega. Ali čime da “prosjak” kupi? Zar Isus ne očekuje da nešto učinimo? Ne! Zapravo trebamo učiniti ono što je učinio trgovac u usporedbi o skupocjenom biseru: dao je “sve što ima” (Matej 13,44-46). To znači samopredaju Njemu. Tek onda postajemo podatni kao ilovača u Njegovoj ruci (Jeremija 18,6).
Pravi lijek je kupnja “zlata u vatri žežena”. Kod “običnog” ili “tjelesnog” čovjeka sve se vrti oko vlastitog “ja”: svi osjećaji, razmišljanja, govori i djelovanje zaraženi su sebičnošću. To truje svaki odnos, i onaj s Isusom. Ali kad se predamo Kristu, On može postati središte našeg postojanja i odrediti i ispuniti naše osjećaje, razmišljanja, govore i postupanje.
“Bijele haljine” predstavljaju opravdanja vjerom. S tim u vezi pisac Dennis Smith nas podsjeća na veliku borbu u svemiru: Sotona je htio postati kao Bog, i taj je cilj ubacio i u čovjekove misli. A Isusovim sljedbenicima šapće da mogu postati kao Isus samo ako se dovoljno potrude. Onima koji primjećuju da to ne ide, daje zamisao da su spašeni vjerom — bez obzira kako živjeli: vjeru ne možemo vidjeti, a Božje zapovijedi su i onako ukinute.
Oslobađajuća evanđeoska poruka glasi: Krist je kao nevin okajao naš grijeh; On je smrtnu kaznu koju Zakon traži ponio umjesto prijestupnika i ispunio zahtjeve Zakona. Time je otvorio “tekući račun” za krivnju cijelog svijeta. S tog “računa” može uzimati svatko tko dopusti Svetome Duhu da mu pokloni svijest o spoznaji grijeha i pokajanju — i biti slobodan. Nakon toga čovjek želi biti sve sličniji Kristu i vršiti Božje zapovijedi. Obilježja posljednje crkve povezuju vjeru i poslušnost (vidi Otkrivenje 12,17; 13,10; 14,12). Krist stvara u nama poslušnost, i to zahvaljujući Svetome Duhu. Pavao poziva kršćane: “Kao što primiste Krista Isusa, Gospodina, tako u njemu živite.” (Kološanima 2,6)
Kako smo prihvatili Isusa? Vjerom! Onda isto tako možemo biti poslušni samo vjerom. Znamo da nam se uračunava Njegova pravednost i da On ima moć održati svoje obećanje da će u nama ostvariti poslušnost. Ako smo u Kristu, i bez mane, spremni smo za susret s Njime.
Kad bi nam u Boliviji netko rekao: “Doći ćete kući samo ako letite na visini od 10.000 metara brzinom od 1.000 kilometara na sat — bez zrakoplova.” Ne bismo li rekli: “To je nemoguće!” Iza toga bismo opušteno ušli u zrakoplov i brzinom od 1.000 kilometara na sat, na visini od 10.000 metara poletjeli kući — bez ikakvog napora. Ipak, uvjet je da ostanemo u zrakoplovu. Izići iz njega značilo bi trenutnu smrt. Tako je i s Kristovim ponovnim dolaskom zbog odlaska kući. Moramo se sasvim prepustiti Isusu i uzeti Njegovo “zlato vjere i ljubavi” te obući i zadržati na sebi “bijelu haljinu” Njegove savršene pravednosti.
Ujedno trebamo “kupiti mast za oči”, Svetoga Duha. Isus kaže da patimo od bolesti višestrukog nedostatka. Doista je posebno jasno vidljiv nedostatak Svetoga Duha: u našem osobnom životu, u crkvi i misiji, u obiteljima — jednostavno posvuda. Mi očekujemo djelovanje Svetoga Duha u kasnoj kiši. Tada će, kako su mnogi uvjereni, Sveti Duh u nama izazvati potrebnu karakternu zrelost. Ali čije “tlo srca” nije omekšano ranom kišom, nikad neće prepoznati kasnu kišu. Jer, Sveti Duh “pokazat će svijetu što je grijeh, što li pravednost, a što osuda” (Ivan 16,8). I na kraju, zapečatit će one u kojima je mogao dovršiti svoje djelo (usporedi Otkrivenje 7,1 i dalje; Efežanima 4,30). Time ih označava kao Božje vlasništvo i provodi ih neoštećene kroz posljednje ispite da bi mogli susresti Isusa.
Kad pažljivo razmotrimo djelovanje Isusove poruke na nas, primijetit ćemo da Mu je uvijek stalo do odnosa s nama. Zato sasvim otvoreno kaže: “Evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom.” (Otkrivenje 3,20)
Može li stvarno biti naš najveći nedostatak to što Isus stoji pred vratima? Da, On će uskoro doći, On već stoji pred vratima. Ali stoji li On pred vratima svojih voljenih, koje će uskoro povesti kući? Upravo je posljednjem naraštaju vjernih potrebna takva prisna veza s Isusom, kao nikome prije toga, kako bismo u vrijeme nevolje mogli ostati čvrsti i opstati pred Isusom. Isus želi da Ga pustimo da uđe u sve prostore našeg života.
Ovako pripremljen narod ima još neka obilježja:
a) Primjerice, ustrajnost, “trpljenje svetih”. Nama adventistima poznato je da su Knjiga proroka Daniela i Otkrivenje napisane za razdoblje kraja, i da nam posebno događaji iz Daniela pokazuju kakvi moramo biti da opstanemo u vrijeme svršetka. Moramo odlučiti da ćemo, bez obzira na okolnosti, ostati vjerni i onda kad moćni vladari budu izdali zakone koji će nas uz prijetnju smrtnom kaznom nastojati prisiliti da prekršimo Božje zapovijedi.
b) Da bi se za to izvježbala, Božja djeca će čak — kako to Pavao kaže u 2. Korinćanima 12 — biti zahvalna za koji “trn u tijelu”. To mogu biti bolesti, nevolje, napadaji, gubici i drugo. Bog nam ih ne oduzima, već kaže: “Dosta ti je moja milost” — i mi počinjemo učiti: “Jer kad sam slab, onda sam jak.” (2. Korinćanima 12,7-10) Tako vjera razvija ustrajnost, koja vodi do toga da Krist u nama potpuno otkriva svoje Biće i pripremi nas za svoj dolazak.
c) Da bismo bili spremni, potrebna je i “ljubav prema istini”: Bezakonik “djelovanjem Sotoninim dolazi sa svom silom, lažnim znamenjima i čudesima i sa svim nepravednim zavaravanjem onih koji propadaju poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini da bi se spasili” (2. Solunjanima 2,9.10). Zašto ljudi gube spasenje? “Poradi toga što ne prihvatiše ljubavi prema istini.” Bog nikome ne predbacuje da nije upoznao svu istinu, nego da istinu nije volio, da mu do nje nije stalo. Bojao se posljedica ako bude postupao prema istini. Neki istinu ne smatraju vrijednom. Kažu: “Apsolutne istine ionako nema.” Navode: “Učenje razdvaja, a Krist ujedinjuje.” A drugi opet misle da je samo pristanak uz pravu istinu dostatan za spasenje. Ni jedno ni drugo nije dostatno. Isus kaže: “Ja sam istina!” “Riječ je tvoja istina!” (Ivan 14,6; 17,17) On šalje “Duha istine” koji će Njegove sljedbenike “upućivati u svu istinu” (Ivan 16,13). Tko odbija istinu, odbija Isusa, Svetoga Duha i Njegovu Riječ. Takav više nema nikakvo mjerilo. “Ljubav prema istini” je ljubav prema Kristu, a ljubav prema Kristu je poslušnost Njegovim Zapovijedima.
S druge strane: istina bez ljubavi čini čovjeka tvrdim, odbojnim. Istina mora uvijek biti zastupana u ljubavi. Mi se ne možemo odreći istine. Isus i Pavao govore o znakovima i čudima koja će prevariti ljude — one koji nisu prihvatili ljubav prema istini.
d) Božji narod ostatka čine i ljudi koji se mole i poste. Dennis Smith podsjeća da se Isus poslije svojega krštenja molio. Nakon toga je Sveti Duh sišao na Njega u vidljivom obliku. Pa ipak je još četrdeset dana boravio u pustinji da se moli i posti i pripremi za svoju zadaću. Možemo li se mi odreći posta i molitve?
e) I, na kraju, Božji narod je narod Riječi. Svatko tko će se naći među pobjednicima, svakodnevno će se hraniti manom Božje riječi i od nje živjeti. Tako ima orijentaciju, putokaz i izvor snage. Pobjednici su ljudi koji odgovaraju kušaču sa “Stoji napisano.” Oni poznaju Božju riječ i ona je postala dio njih. Samo ih ona može sačuvati od Sotoninih obmana. Božja riječ mijenja ljude i čini da su slični Stvoritelju.
Mi smo u duhu odlaska — i duhovno. Čeznemo za našim nebeskim domom i našim voljenima koje smo ovdje izgubili, a tamo ćemo ih opet sresti. Ali čeznemo li doista za Isusom, našim Izbaviteljem i Gospodinom, našim Bogom i Ocem? Jesmo li spremni za susret s Njim? Isus se pobrinuo za sve. On nam nudi sve što je potrebno za naš popis potrebnih stvari. On djeluje preko svojeg Svetog Duha da nas pripremi za Njegov dolazak. Ostanimo odlučno i radosno u Kristu, i On će održati svoju riječ i sigurno nas dovesti kući.
Mi si želimo da Isus uskoro dođe i da nas zajedno s našim voljenima odvede kući. Neka se na nama ostvari želja apostola Jude, izrečena na kraju njegovog pisma: “Onomu koji vas može očuvati od pada i besprijekorne postaviti pred svoju Slavu u klicanju — jedinomu Bogu, Spasitelju našemu, po Isusu Kristu, Gospodinu našemu: slava, veličanstvo, vlast i moć i prije svakoga vijeka, i sada, i u sve vijeke. Amen.” (Juda 24.25)
Erhard Müller