Priprema za rad

23. 11. 2022.

“Zatim ih povede u blizinu Betanije, podiže ruke pa ih blagoslovi. I dok ih je blagoslivljao, rastade se od njih: bi uznesen na nebo. Oni padoše ničice pred njim pa se zatim s velikim veseljem vratiše u Jeruzalem, gdje su sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga.” (Luka 24,50-53)

Ovo je Lukin drugi izvještaj o uzašašću. Isus je nakon križa proveo sa svojim sljedbenicima četrdeset dana — “pružio im je mnoge dokaze … ukazivao im se … i govorio im o kraljevstvu Božjem” (Djela 1,3).

I sada je odlazio dok su učenici stajali zapanjeni gledajući dok nije uzašao na Nebo. Međutim, anđeli su ih uvjeravali da će se vratiti po njih isto tako javno kao što su vidjeli da odlazi (redak 11).

Kristovo uzašašće podijelilo je njihov život na dva dijela. Označilo je kraj njihovog učenja, kada ih je svakodnevno poučavao utjelovljeni Isus. A obilježilo je i početak, kada će biti ostavljeni da vode i čuvaju Crkvu svojega uskrsloga Gospodina.

U Luki 24,53 čitamo da su svjedoci uzašašća “sve vrijeme bili u hramu hvaleći Boga”. Ovo je vjerojatno suženi izvještaj. Pretpostavljam da su apostoli i njihovi prijatelji poskakivali cijelim putem do Jeruzalema, glasno međusobno razgovarajući dok su se prisjećali događaja od proteklih nekoliko tjedana. Imali su mnogo razloga da se raduju. Bez i najmanje sjenke sumnje znali su da imaju prijatelja na Nebu. I nisu mogli šutjeti.

Međutim, trebali su se pobrinuti i za ostalo. Uzašašće se dogodilo četrdeset dana nakon Pashe. A Pedesetnica na pedeseti dan. U međuvremenu Isus im je zapovjedio da ne napuštaju Jeruzalem, već da čekaju obećanu silu Duha Svetoga.

U Djelima apostolskim zabilježeno je da su, vrativši se u Jeruzalem, otišli “u gornju sobu gdje su redovito boravili”. Tada, nakon nabrajanja učenika, Luka kaže: “Svi su ovi bili jednodušno ustrajni u molitvi zajedno s nekim ženama, Isusovom majkom Marijom i braćom njegovom.” (Djela 1,12-14)

Kršćanstvo se ne sastoji samo od javnog radovanja u hramu. Ono uključuje upućivanje molitve Bogu u našoj gornjoj sobi dok tražimo od Njega silu da uspješnije svjedočimo drugim vjernicima i svijetu oko nas.

Istina je da nam na duge staze trebaju mirni trenuci s Bogom kako bi naš javni rad za Njega bio vjerodostojan i silan.