“Jahve je dobar onima koji se u njeg uzdaju, on je okrilje u dan nevolje.” (Nahum 1,7)
Uskoro će nastupiti “vrijeme tjeskobe kakve ne bijaše otkako je ljudi” i bit će nam potrebno iskustvo koje sad nemamo, a koje mnogi zanemaruju steći. Često se dogodi da nam se nevolja koju očekujemo čini većom no što zapravo jest, ali to nije slučaj s krizom koja je pred nama. Ni najživlji prikaz ne može predočiti veličinu ove kušnje. U to vrijeme nevolje svaka duša mora stajati pred Bogom za sebe. Ako bi u zemlji preostali samo “Noa, Daniel i Job, života mi moga — riječ je Jahve Gospoda — oni neće spasiti ni sinova ni kćeri, nego samo sebe svojom pravednošću” (Ezekiel 14,20).
Dok još naš Veliki svećenik vrši pomirenje za nas, mi trebamo nastojati postati savršeni u Kristu. Našeg Spasitelja nije bilo moguće navesti ni jednom jedinom mišlju da popusti sili kušnje. Sotona u ljudskim srcima nalazi točku koja mu može poslužiti kao uporište; njeguje se poneka grešna želja u kojoj njegova kušnja pokazuje svoju moć. Ali Krist je o sebi rekao: “Jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa.” (Ivan 14,30) Na Božjem Sinu Sotona nije mogao naći ništa što bi mu omogućilo da izbori pobjedu. Isus je vršio zapovijedi svojega Oca i stoga na Njemu nije bilo grijeha kojim bi se Sotona mogao poslužiti u svoju korist. U ovakvom se stanju moraju naći svi koji će opstati u vrijeme nevolje.
Već se u ovom životu moramo odvojiti od grijeha vjerom u Kristovu krv pomirenja. Naš nas dragocjeni Spasitelj poziva da Mu se pridružimo, da udružimo svoje slabosti s Njegovom snagom, svoje neznanje s Njegovom mudrošću, svoju nedostatnost s Njegovim zaslugama. Božja providnost je škola u kojoj se moramo učiti Isusovoj krotkosti i poniznosti. Gospodin uvijek iznosi pred nas prave životne ciljeve, a ne put koji bismo mi izabrali, koji nam se čini lakšim i ugodnijim. Nama je prepušteno da surađujemo s oruđima kojima se Nebo služi u prilagodbi svog karaktera božanskom uzoru. Tko god zanemari ili odlaže ovo djelo, čini to uz strašnu opasnost za svoju dušu. (Veliki sukob, str. 490,491)