Biblija

Proučavanje Biblije u šest koraka

Jedan intervjuist jednom je upitao Billy Grahama: “Kada biste morali ponovno proživjeti svoj život, što biste u njemu činili drukčije?” Njegov odgovor je bio: “Jedna od mojih najvećih žalosti je to što nisam dovoljno proučavao.Volio bih kada bi više proučavao i manje propovijedao. Ljudi me naprosto tjeraju da govorim mnogima kada bi trebao proučavati i pripremati se. Donald Barnhouse je rekao da bi, kada bi znao da Gospodin dolazi za tri godine, dvije proveo u proučavanju, a jednu u propovijedanju. Ja to sada pokušavam nadomjestiti.”

Ali o čemu najviše da proučavamo?

Jedan od naših vodećih pionira crkve, Ellen G. White, promovirala je redovno, osobno proučavanje Biblije. “Božja se Riječ mora proučavati kao nikada do sada,” naglašavala je ona. “Temeljito proučavanje,” rekla je na drugom mjestu. Indiferentnost nekih Adventista, te nedostatak inicijative kod drugih, doveli su je do zaključka da se “malo pažnje ukazuje Bibliji.”

Njezino osobno razumijevanje svojih spisa bilo je da su oni dani kako bi Adventiste “ponovno doveli k Riječi koju su zanemarili slijediti.” Oni nisu služili kao zamjena ili alternativa Božjoj Riječi. “Svjedočanstva nisu dana da zauzmu mjesto Biblije,” rekla je ona. Mi moramo “dokazati svoj stav iz Svetog pisma i potvrditi svaku njegovu točku… za koju se tvrdi da je istina iz otrivene Božje Riječi.”

“Kao što rudar kopa tragajući za zlatnim bogatstvom u zemlji,” naglasila je ona, dajući odjeka ostalih Adventističkih pionira, “isto tako usrdno, neumorno i mi trebamo tragati za blagom i bogatstvom Božje Riječi.”

Kako ćemo proučavati Bibliju?

Želim podijeliti s vama oproban proces u šest koraka, koji nam uz djelovanje Svetog Duha pomaže da se dobro upoznamo sa Svetim pismom – bilo za osobno duhovno razvijanje, javno poučavanje ili propovijedanje s propovjedaonice.

1. Kontekstualna analiza
Mnogi Adventisti upoznati su s metodom proučavanja kada uz osnovni tekst nadovezujemo slične. Uz pomoć konkordancije mi povezujemo retke iz cijele Biblije u cjelinu koja daje određeno gledište o predmetu koji proučavamo. Iako ovom metodom sakupljamo tekstove koji su više ili manje vezani za isti predmet, on često zanemaruje lokalnu zaledinu koja određuje precizno značenje svakog teksta, te njegovu ispravnu primjenu.

Prije nego počnemo raditi sa tekstom, mi se trebamo upoznati s njegovim kontekstom – to jest, sa svim što ga okružuje i što mu daje određeno značenje. Kako to primijeniti?
Dopustite mi da vam predložim sljedeće:

Razmotrite širi smisao otkrivenja
Jedinstvena tema koja povezuje biblijsku povijest u jedan božanski djelatni plan, a svaki biblijski redak u jednostavnu i moćnu poruku, usmjerena je ka sljedećem: Božji plan i obećanje svima koji vjeruju u Isusa kao Mesiju.

Mi stoga moramo shvatiti da je određeni redak ili dio teksta koji proučavamo dijelom šireg smisla Otkrivenja; Otkrivenja koje se progresivno kreće od Starog zavjeta do Novog. Spasenje je više obećanje koje se progresivno otkriva tijekom određenog vremenskog razdoblja, nego pretkazanje koje je ograničeno na djelomično ispunjenje. Božji je narod uvijek živio — a i mi danas živimo – u napetosti sadašnje stvarnosti na putu ka vječnom ispunjenju. U međuvremenu, mi crpimo snagu iz Božjeg zapisa o vjernima u povijesti da bi vjerovali kako će On djelovati spram svojih obećanja i u budućnosti.

Mi možemo u potpunosti cijeniti značenje biblijskog retka ili dijela teksta samo kada ga ispravno lociramo u tijeku progresivnog otkrivenja. Samo tada mi vidimo kako se ta poruka odnosi na Božja obećanja – u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Odredite tok određene knjige
Prije nego što možemo objasniti određeni tekst, ili ga ispravno upotrijebiti kako bi ilustrirali određenu istinu, potrebno je da odredimo opći tijek određene knjige kojoj on pripada. Trebamo pokušati otkriti tko je i kada napisao tu knjigu, gdje ikome je ona bila pisana. Trebamo također otkriti zašto je ta knjiga pisana, i čak ući u trag progresivnim koracima koji otkrivaju autorovu nakanu i cilj. Sve ovo možemo učiniti uz pomoć biblijskog rječnika, komentara, enciklopedija, te drugih sličnih pomagala.

Otkrijte gdje se redak nalazi
“Prva odgovornost svakog proučavatelja jest da pažljivo zamijeti što prethodi, a što slijedi nakon retka ili dijela teksta koji on proučava,” napisao je A. Berkeley Mickelson. “Često,” kaže on, “to zahtijeva vraćanje unazad dva ili tri paragrafa, i kretanje unaprijed isto dva ili tri paragrafa. Podjela po poglavljima ne služi uvijek kao odvajanje cjelina. Netko će se morati vratiti i na prethodno poglavlje, ili ići naprijed na sljedeće poglavlje kako bi shvatio pravi kontekst.”

Tako je potrebno da odredimo gdje je mjesto tog retka ili dijela teksta u cjelokupnom kontekstu. Pazite na prirodne prekide u odjeljcima kojim su odijeljene različite sekcije-elementi poput veznika; ponavljanja termina; pitanja; prebacivanja u vremenu, mjestu ili okaižju. Bilo koja od ovih mogu signalizirati prelaze u progresivnim autorovim mislima.

Naprimjer, u knjizi Sudaca 16. mnogo toga je više u opasnosti nego samo Samsonov pad. Anđeo Gospodnji je u knj. Sudaca 13,5. objavio da će Samson početi izbavljati svoj narod, a ne samo sebe. Tako uzimajući širi kontekst u obzir, otkrivamo da je Bog htio reći kako je Samsonovim osobnim zavjetom (kao nazirejem) trebao otpočeti proces odvajanja kako njega, tako i Izraela od poganskog filistejskog okružja. Slično tomu, Samsonov konačni udarac protiv pristalica Dagona bio je više djelo osobnog uzdizanja -ali također i udarac za Izraelovu slobodu.


2. Strukturalna analiza

Svaki autor ima sistem za razvijanje ideja. Kako bi uhvatili autorovu cjelovitu šablonu, trebamo analizirati literarni stil i strukturu njegova djela.

Biblijska proza (govori, propovijedi, molitve, pisma, liste, zakoni, povijesni narativi, itd.) nastoji biti slobodna uz osobni stil. Ona se oslanja na riječi i djela ljudi u priči kako bi objasnila glavnu bit svoje poruke — izuzev u onim slučajevima u kojem biblijski pisci prekidaju narativni dio kako bi se izrazili još direktnije.

Biblijska poezija, s duge strane, zahtijeva kreativnost kako bi se napisala dva, tri ili čak i četiri stiha u paraleli — više odnoseći se na razumnost nego na rimu (kao što je u engleskoj poeziji).

Ponekad paralelni stihovi koji slijede ponavljaju misao prethodnih stihova; neki put oni stoje kao kontrast. Na bilo koji način, značenje postaje jasnije.

Zapazite sljedeće primjere:
a) Ponavljajući paralelizam:
“Vo poznaje svog vlasnika,
a magarac jasle gospodareve
Izrael ne poznaje,
narod moj ne razumije.”
(Iz 1,3)

b) Kontrastni paralelizam:
“Blag odgovor ublažava jarost,
a riječ osorna uvećava srdžbu.”

(Izr 15,1)

Ponekad, da bi stvorio poseban efekt, biblijski pjesnik upotrebljava literarne oblike kako bi balansirao, uljepšao ili pojednostavio značenje, često mislima koje progresivno rastu ka vrhuncu: “Jahve je u svom svetom Hramu, na nebeskom sjedi prijestolju. Oči njegove motre, vjedama proniče sinove ljudske.”(Ps 11,4; usporedi – Mt 5,17)

Ponekad se jedna misao dodaje drugoj, te popunjava ideju: “Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca” (Ps 1,1; uporedi – Lk 12,49-51). Drugi put jedna misao ilustrira ili objašnjava drugu: “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom.” (Ps 42,1). Ili se misli mogu unakrštati na genijalan način kako bi se piščeva misao istakla još potpunije ili jasnije: “Sine moj, kad ti je mudro srce, i ja se od srca veselim; i kliče sva nutrina moja kad ti usne govore što je pravo.” (Izr 23,15.16; usporedi – Mt 23,12).

U spisima mudrosti nalazimo dugačku listu odgovora na životna najosnovnija pitanja – pitanja o Božjim putovima i smislu života (Izr 1-9; Mt 5-7). U ovoj vrsti pisanja mi zapažamo pitanja, “zašto” i “kako” te jezgrovite, praktične izjave koje daju odgovor na pitanje “što”. (Izr 10-31; Jakov)

U apokaliptičkoj literaturi (spisi koji se odnose na kozmičke događaje, te na kraj povijesti), pisci nastoje objasniti vrijeme između uznemiravajuće sadašnjosti i predivne budućnosti koju su obećali proroci u vidu božanski kontroliranog odgađanja neizbježne pobjede. Bez obzira kako stvari postale grozne, slava novog doba sigurno dolazi. Apokaliptički spisi otpuštaju pritisak naše sadašnje frustracije podsjećajući nas da će biti sve gore kako se sve više bude bližio Kristov dolazak. Oni također pobuđuju istrajnost ističući da će Krist konačno doći s nebeskim vojskama da bi savladao neprijatelja i uspostavio kraljevstvo za one koji su ostali vjerni do kraja.

Sumnjam da su mnogi od nas mrzili sate engleskog u školi. Sanjali smo kako prolazimo kroz mnoge sate: gerunda, priloga, te drugih dosadnih misterija. Ipak, da bismo ušli u trag biblijskih pisaca, koji su uskladili svoja gledišta s glavnim i pomoćnim argumentima u nizove povezanih misli, mi moramo znati kako pronaći piščeve gramatičke tragove u tekstu.

Kao dodatak litararnom uvidu, mi moramo biti sposobni odrediti početak i kraj tema i predmeta koje nalazimo na literarno-gramatičkom putu.

Npr. Mihej 6,6-8. ima strukturu:
I. “S čim ću…” (reci 6 i 7).
(Prijedlog teme)
A. “doći pred Jahvu” i
B. “pasti ničice pred Bogom?”
1. Hoću li doći pred Njega…
a. “sa žrtvom paljenicom?”
b. “s teocima od jedne godine?”
2. Da li se Bog oduševljava… (dodatni argumenti)
a. “tisućama ovnova?”
b. “tisućama tisuća potoka ulja?”
3. Trebam li prinijeli…
a. “sina prvorođenog zbog svog zločina?”
b. “plod svoje utrobe zbog grijeha koji sam počinio?”
II. “Objavljeno ti je, čovječe…” (8 redak) Paralelni prijedlog teme
A. “što je dobro, i”
B. “što Jahve traži od tebe”
1. “samo činiti pravicu”
2. “ljubiti milosrđe” i dodatni argumenti:
3. “smjerno sa svojim Bogom hoditi.”
Ovaj kratak pregled čini šablonu Mihejevih misli vidljivom i jasnom. Analizirajući njegovu strukturu, otkrivamo da je Mihej 6,6-8. podijeljen u dva dijela. Prvi dio (reci 6 i 7) predstavlja pitanje koje se nastoji odgovoriti tri puta. Drugi dio (8 redak) nudi jednostavan odgovor u tri dijela. Otkrivajući piščev originalan dizajn, mi imamo biblijski temelj za daljnje proučavanje i okvir za pripremanje propovijedi, lekcija, ili osobnih proučavanja.3. Verbalna analiza
Da bi došli do značenja određenog teksta, moramo se upoznati s njegovim jezikom (time mislim na ono “verbalno” u podnaslovu), koncentrirati se na pojedinačne riječi i detalje da bi otkrili što pisac želi reći. Moramo se također upoznati i s nepoznatim riječima. Otpočevši s korijenskim značenjima koja su unesena izvana unutar rečenice, moramo raditi prema određivanju značenja riječi unutar njihovog konteksta u kojem se nalaze, te konteksta Biblije u cjelini.Uzmite, na primjer, riječ koja je prevedena kao “duša”. Budući da je biblijski koncept duše nastao kod Židova, mi tako shvaćamo da su pisci Novog zavjeta unijeli njihovo razmišljanje o ovom predmetu iz Starog zavjeta – ne iz grčke filozofije. A ono što nalazimo jest da Stari zavjet uzima cjelovit pogled na ljudska bića. Duša (nephesh) jest nešto što je i osoba, ali ne nešto što osobaposjeduje. Nakon smrti duša (ili osoba) spava, čekajući tjelesno uskrsnuće i vječnu radost. Grčki su filozofi, s druge strane, inzistirali da su duša i ljudsko tijelo nespojivi jedno s drugim, i da duša, koja je nematerijalna, bježi iz svog zlog tijela putem fizičke smrti da bi stupila u blještavo, superiorno, bestjelesno kraljevstvo.Bilo kakav pokušaj određivanja značenja riječi “duša” koji zanemaruje ili minimizira njene Starozavjetne korijene i usvaja ili usklađuje to značenje s ovim poganskim grčkim pogledom, dat će netočnu i nevaljanu interpretaciju cjelokupnog koncepta.
Kao dodatak umetanju sekularnih termina u duhovnu upotrebu, biblijski pisci također upotrebljavaju određena jezička sredstva u njihovim izlaganjima. Bitno je da naučimo relevantnosti različitih formi riječi, kako odgonetnuti govorni stil, te kako shvatiti značenje simboličkog jezika.

Bez ovih vještina, vjerojatno ćemo izostaviti mnogo toga što nam je biblijski pisac htio poručiti – a kroz nas i drugima.

4.
Proučavanje Biblije je poput putovanja stranom zemljom. Ukoliko se ne upoznamo sa jezikom, običajima i mjestima tog naroda, nikada ga nećemo niti shvatiti, a naše će putovanje biti sa daleko manjim uživanjem i značenjem nego što bi moglo biti.

Kako bi izbjegli biblijski kulturni šok, moramo istraživati povijesno-kulturološku pozadinu određenog teksta. Mi moramo obogatiti naše nalaze s uvidom iz povijesti, antropologije, zemljopisa, i okružja. Ukoliko dozvolimo drevnom svijetu da nam progovori o sebi, možemo otkriti originalnu zaleđinu i stupiti u svijet biblijskog pisca ili naratora. Nejasni termini će se tako pojasniti, teški će tekstovi otkriti svoje tajne, a mi ćemo se kretati biblijskim tlom s dovoljno poznanica kako bi naše proučavanje dobilo autentičnu notu.

Uzmite na primjer vrijeme. Ako bi netko rekao da je vremenska prognoza za sutra dobra, vi biste vjerojatno očekivali sunce. U drevnoj Palestini, s druge strane, isti izkaz bi s punim pravom donio očekivanje kiše. Agrikulturna društva smatraju kišu – a ne sunce – blagoslovom, jer njihova cjelokupna ekonomija ovisi o njenoj obilnoj količini.

5.
Do ove točke fokus je bio usmjeren u cjelosti na tekst koji se nalazi pred nama. Ali nijedan tekst ne predstavlja otok sam za sebe. “Lokalni” tekst je suviše uzak kako bi izrazio svoj najpuniji smisao. Kako bi otkrili cijelu priču, moramo proširiti djelokrug proučavanja, te usporediti naš tekst s ostatkom Biblije.

Dok to činimo, pitanja poput sljedećih izlaze na površinu: Kako se uklapa tekst, ili dio teksta, koji proučavam sa širim kontekstom plana spasenja? Kako se uklapa u biblijsku šablonu obećanje – ispunjenje? Koji su mu Starozavjetni korijeni? Kako je njegova upotreba u Novom zavjetu proširila njegovo značenje? Na ovakav način mi upotrebljavamo ranije dijelove kako bi shvatili potpuni smisao onih ranijih.

Isus je postavio standard za biblijsko proučavanje, te je dao svojim učenicima svoju metodu interpretacije i razumijevanja Starog zavjeta. To, dakle, ima smisla kada se upoznajemo s njihovim pristupom da bi iznašli bolje značenje cijele Biblije.

Biblija je svoj najbolji pojasnitelj. Ne samo da raniji dijelovi pomažu pri razumijevanju onih kasnijih, nego kasniji dijelovi mogu također doprinijeti potpunijem smislu onih ranijih. Prorok Hošea, na primjer, jasno se odnosi na drevni Izrael i izlazak kada kaže: “Dok Izrael bijaše dijete, ja ga Ijubljah, iz Egipta dozvah sina svoga.” (Hoš 11,1) Matej, s druge strane, naziva ovaj citat proroštvom, kojem je ispunjenje u povratku malog djeteta Isusa iz Egipta u Nazaret nakon Herodove smrti (Mt 2,15). U svjetlosti neprestanog Izraelovog neuspijevanja da ispuni Božje planove, Matej vidi u djetetu Isusu model kakvog je Bog htio imati u Izraelu.

6.
Riječ “homiletički” u ovom kontekstu ima na umu propovijedanje,
objavljivanje ili dijeljenje. I ona želi navesti da je proces interpretacije nedovršen dok on ne rezultira u objavljivanju drugima ono što je biblijski pisac htio reći.

To nas navodi da istražujemo razne načine na koje možemo iznijeti naša zapažanja iz Svetog pisma u obliku biblijskog proučavanja ili propovijedi. Naša je metodologija, kako god jaka, na kraju bezvrijedna, ukoliko nas ona ne vodi objavljivanju Svetog pisma ljudima na način koji će njih pokrenuti da donesu odluku u pogledu njegove poruke. Mi moramo uzeti ono što je pisac htio reći, logički poredati naše misli, i tada učiniti tekst relevantnim za naše trenutno slušateljstvo.

Pristup biblijskom proučavanju koji je iznesen u ovom članku je kako
akumulativan, tako i progresivan. Svaki korak se gradi na prethodnom i vodi ka sljedećem. Ako preskočimo bilo koji korak, rezultat će biti nepotpun.

Mi dugujemo našem Bogu, sebi i našim bližnjima da sakupimo komplet pomagala za proučavanje s kojima se možemo (dati?) na iskopavanje čistih istina u ispravnom kontekstu, a tada na poliranje dragocjenog materijala koji smo pronašli do konačnog proizvoda. Samo korištenje kompletne procedure proučavanja može donijeti odgovarajuće rezultate.

Konačno, trebamo znati da se iznad izvora, koji nam stoje na raspolaganju, nalazi djelovanje Svetog Duha koji čini službu riječi efektnom. Ovo nijedan odgovorni interpretator ne smije nikada zaboraviti.

Lee J. Gugliotto

(preuzeto iz časopisa Pregled, 6/1996, Zagreb)

Podijeli