„Vi ste svjetlo svijetu!“ (Matej 5,14)
Ono što je vječno treba privući našu pozornost i to treba smatrati, za razliku od onoga što je zemaljsko, beskrajno važnim. Bog zahtijeva od nas da naša prva zadaća bude briga za zdravlje i blagostanje duše. Mi moramo znati da uživamo Božju naklonost, da se On smiješi na nas, da smo doista Njegova djeca, da imamo prednost da On razgovara s nama i mi s Njime. Ne smijemo se smiriti sve dok ne postanemo krotki i ponizni tako da nas može blagosloviti, dok ne budemo dovedeni u Njegovu svetu blizinu u kojoj će nas moći obasjavati Njegova svjetlost, svjetlost koju ćemo odsjajivati na sve oko sebe. Međutim, mi to nećemo moći učiniti ako sami ne budemo željeli živjeti u toj svjetlosti. To Bog zahtijeva od svih svojih sljedbenika, ne samo radi njihovog dobra, već i radi dobra drugih koji se nalaze u njihovoj blizini. …
Mi ne možemo učiniti da naše svjetlo svijetli drugima i privuče njihovu pozornost na ono što je nebesko ako nemamo svjetla u sebi. Mi moramo biti nadahnuti Duhom Isusa Krista; u protivnom nećemo moći pokazati drugima da je Krist u nama nada slave. Spasitelj mora prebivati u nama da bismo u svojem životu mogli odražavati Njegov život odanosti, Njegovu ljubav, Njegovu blagost, Njegovu sućut, Njegovo sažaljenje, Njegovo samoodricanje, Njegovu neporočnost. To je ono što iskreno želimo. To treba postati predmet istraživanja našeg života: kako da uskladim svoj karakter s biblijskim mjerilom svetosti? …
Krist je žrtvovao svoje veličanstvo, svoj sjaj, svoju slavu i svoju čast i radi nas je postao siromašan da bismo se mi Njegovim siromaštvom obogatili. On se udostojao života poniznosti. Bio je izložen ruganju. Bio je prezren i odbačen od ljudi. Podnio je uvrede, ruganje i najbolniju smrt na najsramniji način da bi mogao uzdići i spasiti grešne Adamove sinove i kćeri iz beznadnog jada. Kad promatramo ovu žrtvu bez premca i tajanstvenu ljubav koju je prema nama pokazao naš Otkupitelj, hoćemo li uskratiti Bogu našu potpunu službu koja je i u najboljem slučaju tako slabašna? Hoćemo li iskoristiti sebično, za poslove ili zabavu, vrijeme koje trebamo posvetiti rastu u vjeri, proučavanju Pisma, samoispitivanju i molitvi?
Mi nismo utemeljili svoju nadu u onome što je ovdje, na ovom svijetu. Naša su djela posvjedočila našu vjeru da je naše trajno blago na Nebu. (Review and Herald, 29. ožujka 1870.)