Slika pastira sa stadom oduševljavala me još u djetinjstvu. Odrastao sam na gradskoj periferiji i katkad bi pokraj naše željezničarske kućice prošlo koje stado ovaca. Blejanje ovaca, dozivanje pastira i lavež pasa miješao se s bukom vlakova u prolazu. Mislio sam: kako to da još nijedna od ovih samovoljnih životinja nije dospjela pod kotače? Ali budno oko pastira sačuvalo ih je od svih opasnosti.
Poznati dvadeset treći psalam iznosi ono što pastir na Istoku doživljava sa svojim stadom. U ovom je psalmu naš životni put opisan kao “utrka s preponama”. Postoje rizici, ali i ponuda božanskog “životnog osiguranja”. Svakog tjedna u ovom psalmu nalazim svoje osobno iskustvo s Bogom. U njemu se oslikava tjedno putovanje s mojim Gospodinom. Ovo što slijedi pokušaj je opisa ovog hodočašća.
Nedjelja
“Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam.”
Ovog prvog dana u tjednu odlučio sam pokazati ljubaznost prema svakome koga sretnem. Još uvijek mi je u sjećanju jučerašnja propovijed, ali sam već jutros sreo svadljivog čovjeka. S nekoliko zajedljivih riječi želi me dovesti na određenu razinu razgovora. Toliko sam zbunjen da ostajem bez riječi. Nedostaje mi mudrosti. U nekoliko sekundi povezujem se s Nebom. Na moje iznenađenje razgovor kreće drugim smjerom. Otklonjena je opasnost da uzvratim na sličan način. Nema smisla da se sudarimo kao dvije ovce. Dobri pastir, koji je svoj život dao za sve vrste ovaca, pravovremeno je priskočio u pomoć. On, u čijim smo očima tako “dragocjeni” (Izaija 43,4), namiruje svaki nedostatak.
Ponedjeljak
“Na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi i krijepi dušu moju.”
Ponovo radna svakodnevica. I kršćanin se mora uključiti u brze promjene u radnom svijetu, primjerice u borbi s novim računalnim programom. To me danas podsjeća na prolaženje pustinjom. Satima nikakav napredak. Čovjek bi mogao iskočiti iz kože, dignuti ruke od svega; a uz to se, naravno, radi o roku.
Nevoljko moram misliti na stado ovaca koje susrećemo u pustinji podno Sinaja. “Čime se životinje zapravo hrane?” pitamo se. Tu i tamo između kamenja čupkaju vlati trave. Noću je natapa rosa i ona naglo raste. Za dnevne žege životinje je popasu dok stado ponovo ne nađe bolju ispašu.
Ovo se slaže s mojom situacijom. Čupkam – minimalna hrana. A onda odjednom željena pomoć: Stručnjak koji je zagonetku računala riješio davno prije mene, pokazuje mi na prijenosnom računalu pravi “put”. Čini mi se kao da sam stigao na zelenu livadu sa svježom vodom. Posao napreduje.
Kako je važno u užurbanom poslovnom svijetu pomagati jedan drugome. Katkad i jedna jedina dobra riječ, taktičan savjet ili ljubazan pokret ruke pomažu da iziđemo iz “pustinje”. Kršćani trebaju biti takva “brza rješenja”.
Utorak
“Stazama pravim on me upravlja radi imena svojega.”
Kad uvečer izvršim pregled čitavog dana, zahvaljujem Bogu što me je na teškom raskršću ispravno vodio unatoč mojim primjedbama. To se događa jednako ozbiljno kao kod mojih triju životnih odluka: izbora vjere, zvanja i životnog druga. U tome često radimo na svoju ruku pa se izlažemo opasnosti da dođemo pod kotače. Ali ispravak je moguć.
Prigodom jednog planinarenja sreli smo ovcu koja je neumorno blejala. Na nesreću, ovca je u širokom krugu zaobišla prepreku. Sad je bio preplašena. Bila je ispred žičane ograde i u više naleta glavom nastojala se vratiti stadu. Nismo znali bismo li se smijali ili plakali. Samo je čvrsti zahvat u vunu i mnogo spretnog manevriranja vratilo zbunjenog četveronošca u stado.
Zabranjene putove i prečace Biblija naziva grijehom. Mnogi putokazi danas upravo ove putove čine privlačnim i zbunjuju mnoge kršćane. Tko zna pravi put? Samo Onaj za koga je rečeno: “Učit ću te, put ti kazat kojim ti je ići.” (Psalam 32,8) On nas izvodi iz opasnog područja stranputica. Prizovimo Boga u svoje velike i male životne odluke; dopustimo da nas on ispravi. Na pravim stazama osjećat ćemo se olakšano. Za to sam danas Bogu zahvalio.
Srijeda
“Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim, jer si ti sa mnom. Tvoj štap i palica tvoja utjeha su meni.”
U visinama bolivijskih Anda stada alpake izložena su velikim opasnostima. S uskih staza čovjek gleda ravno u ponor. Međutim, nijedna životinja neće pasti jer su indijanski pastiri dovoljno iskusni da stado sačuvaju od nevolje.
I na pašnjacima u blizini moje sadašnje domovine vrebaju opasnosti. Bilo je to jednog opasnog dana u studenome. Od snijega još nije bilo ni traga, ali je poledica zahtijevala sporiju vožnju. Odjednom je automobil ispred mene počeo plesati na cesti da bi se nekoliko puta elegantno okrenuo. Srce mi je gotovo stalo. Svi preduvjeti za sudar bili su tu. Sve što sam mogao bilo je pomoliti se: “Bože, pomozi!” – i Božji siguran štap i palica sve su riješili.
Ali što ako stojimo pokraj bolesničkog kreveta ozlijeđenih ili čak nad grobom unesrećenih kršćana, koji su nastradali doslovce pod kotačima? Na jednom seminaru su neke žene, koje su u teškim okolnostima ostale bez muževa, bilo kao udovice, bilo kao napuštene, razmišljale o tom pitanju. Proučavale su ovaj pastirski psalam i ustanovile da su zahvaljujući svojem bolnom životnom iskustvu rasle. Ono što je u prvi mah izgledalo kao gubitak, pokazalo se dobitkom. Osobno ohrabrenje iz pastirskog psalma dovelo je ove žene u prisniju zajednicu s Bogom. Tako sam to i ja onog dana doživio.
Četvrtak
“Trpezu preda mnom prostireš na oči dušmanima mojim.”
U roditeljskoj kući nismo imali ovce, već takozvanu željezničarsku kravu, odnosno kozu. Njezino omiljeno pasište bila je livada s djetelinom. No treba paziti na otrovne biljke! Dobri pastiri traže pravu pašu kako bi njihove životinje mogle mirno pasti. I ja volim dobru hranu. Ako mi supruga pripremi neko jelo od krumpira, moju omiljenu hranu, oduševljen sam i jedem uživajući, bez žurbe.
Jesam li jednako tako oduševljen svojim svakidašnjim osobnim bogoslužjem, svojom duhovnom hranom, kao bogato prostrtim stolom? Božji protivnik želi me zadržati da ne jedem ovu po život važnu hranu s namjerom da me upropasti. Šalje me na put neprijatelja koji se zove žurba, pa je stvarno potrebna životna akrobatika da unatoč svim obvezama u obitelji i na poslu ne propustim svakidašnji obrok na stolu koji mi je Gospodin prostro.
Tu se rado osvrćem na svoj uzor, na Isusa. tko je imao više posla od Njega? Pa ipak Mu je osobna zajednica u tišini s Ocem bila životni eliksir. “Za nas bi bilo dobro da svakoga dana provedemo jedan sat u razmišljanju o Kristovom životu.” (Ellen G. White, Isusov život, str. 54) Upravo to mislim pokušati, odmah danas.
Petak
“Uljem mi glavu mažeš, čaša se moja prelijeva.”
Dok sam promatrao stada koja su prolazila pokraj moje roditeljske kuće, posebno sam primjećivao crne i male ovce, a bilo ih je i koje su šepale. Ozlijeđene trnjem, ovce bi u biblijsko vrijeme liječili uljem.
Kako smo često izloženi životnim udarcima! Mnogi među nama osjećaju se razgolićeni ili beznačajni. Nama je ponuđeno liječenje od strane Svetog Duha prikazanog uljem.
Upravo se danas prisjećam svojeg krštenja jer se naši prijatelji pripremaju za ovaj čin. Svako je krštenje novi početak i poziv da iz do ruba napunjene Gospodnje čaše svakodnevno iznova “pijemo” sigurnost spasenja. Sjećam se kako sam, dok sam bio kršten Duhom Svetim, bio primljen u “kraljevsko svećenstvo” (1. Petrova 2,9) s proročkim nalogom. Jedan student prirodnih znanosti jako se zamislio kad sam mu u petak uvečer na klupi u parku postavio pitanje u vezi s vjerom. Odlučio je ponovo pokušati s Biblijom. Primijetio sam da naše svjedočenje o vjeri može snažno djelovati jer ono što sam te večeri iznio vratilo mi se kao blagoslov za početak subote.
Subota
“Dobrota i milost pratit će mene u sve dane života moga. U Jahvinu ću domu prebivati kroz dane mnoge.”
Bilo je poratno vrijeme. Bijeg i glad svake su noći donosili ružne snove. A onda jedan šareni san. U snu sam se nalazio na padini brijega bogatoj zelenilom kao pastir, usred ovaca koje su mirno pasle. Skladna melodija držala je ovce na okupu. Bila je to prekrasna slika.
Ne ponavlja li se ovaj prizor iz subote u subotu na bogoslužju u mojoj mjesnoj crkvi? Ili je susret u Božjem domu za mene više mora zato što su pastiri oslabljeni, paša mršava, stado nesigurno a popratna glazba previše piskava? Naše crkve ne bi smjele biti zagušljive staje ni klaonice, već kuće milosrđa za čitavo “stado” Božje. Na bogoslužju se stado treba iz tjedna u tjedan oporavljati nakon napornog putovanja. A to se može ostvariti kad se slabašno propovijedanje Riječi zamijeni dubinom, nabujale svađe pomirenjem, a kratkotrajni trendovi i okamenjene forme duhom prepunim života. Bog se za nas skrbi svakog dana, a subotom dvostruko. Sam će se “vrhovni pastir” (1. Petrova 5,4) pobrinuti da Njegov narod na tom posljednjem dijelu puta ne dođe pod kotače. Njemu možemo s puno pouzdanja povjeriti sebe i svoj život.
Horst Eichler